Mogu li čovjek i zvijer živjeti u miru?

“Osjećala sam se kao da sam na vratima raja; čovjek i zvijer u skladu punom pouzdanja.” Tako je Joy Adamson opisala prizor uz kenijsku rijeku Ura, dok je promatrala različite ptice i životinje kako dolaze na vodu. Očaravajuć dio tog prizora bila je životinja koja je miroljubivo sjedila do nje — potpuno odrasla lavica!

Je li ta neobična lavica, Elza, koju su milijuni upoznali kroz knjigu Joy Adamson Born Free, bila nešto izuzetno? Ne, bila je obična lavica. Razlika je bila u tome što je ona naučila živjeti s ljudima u miru.

Kasnije, kad je snimljen film Born Free, upotrijebljene su brojne pripitomljene lavice da prikažu Elzu. Jedna je nazvana Mara. Ona je u početku bila sumnjičava, a zatim vrlo posjednički raspoložena, ne dozvoljavajući svojim novim ljudskim prijateljima da se udalje iz njenog vidokruga. Da je umiri, Joyin suprug George Adamson premjestio je svoj šator uz Marin ograđeni prostor. Konačno je svoj šator premjestio izravno u ograđeni prostor! “Sljedeća tri mjeseca”, pisao je on u svojoj knjizi Bwana Game, “redovito je spavala u mom šatoru, obično ispružena na podu uz moj krevet, a ponekad i na krevetu. (...) Nikad mi nije dala povoda za strah obzirom na moju osobnu sigurnost.”

“Jedna od naših omiljenih igara”, pisao je Adamson, “bila je da ja ležim ispružen na tlu iza svežnja trave. Mara bi se prišuljala k meni vrlo neopaženo, sa trbuhom uz zemlju poput pravog lava, a zatim bi uslijedio konačni munjeviti napad i ona bi se našla baš na meni. Uvijek je imala kontrolu nad svojim impresivnim kandžama i nikad me nije ozlijedila.”

Još jedna lavica koja je igrala ulogu Elze bila je nazvana Girl (Djevojka). Kad je film završen, Girl je vraćena u divljinu, gdje se parila i donijela na svijet dva mladunca. Dvojica Adamsonovih prijatelja pronašla su leglo. Adamson je pisao: “Sa izuzetnim povjerenjem i dobrom naravi, Girl je dozvolila dvojici ljudi, koji su poduzeli znatan rizik, da se približe na oko metar od legla (...) Girlino ponašanje bilo je tim izuzetnije što je jedan od ljudi bio za nju prilično nepoznat.” Što se tiče Adamsona, Girl mu je čak dozvolila da dodirne njene mladunce, dok su drugi lavovi bili otjerani.

Pripitomljavanje opakog lava

Lavovi se međusobno razlikuju po osobinama. Dok je Joy Adamson podizala Elzu, mnogo južnije, u zapadnoj Rodeziji (danas Zambiji), čuvar lovišta, Norman Carr isto je to činio sa dva muška mladunca. Jedan od mladunaca, Big Boy (Veliki momak), bio je vrlo prijateljski raspoložen. Drugi, Little Boy (Mali momak), bio je sklon mrzovolji. Obzirom na drugog, Carr je u svojoj knjizi Return to the Wild napisao sljedeće:

“Kad je Little Boy u jednom od tih raspoloženja, čučim uz njega dok on reži na mene, upravo izvan domašaja njegovih šapa sa ispruženim kandžama dugim oko 5 centimetara, koje je posve spreman upotrijebiti za opaki udarac. Strpljivo ga pokušavam pridobiti umirujuće mu govoreći, dok malo-pomalo sve bliže i bliže prilazim; i kad ga konačno dotaknem, još uvijek reži, no manje odlučno. Dok spuštam ruku na njegova kudrava leđa i gladim ga po prsnom košu, on će se vidljivo opustiti kao da su se svi njegovi napeti mišići ispuhali. (...) Spušta svoju glavu na moje koljeno, pozivajući me da ga gladim.”

U predgovoru Carrovoj knjizi, Earl of Dalhousie, koji je bio generalni guverner zemlje, priča o jednom slučaju kojem je bio svjedok, kad su lavovi bili stari preko dvije godine i kad su bez pratnje lutali ravnicom blizu Carrovog logora. Carr je zazviždao, a Earl je ovako opisao odgovor: “Skačući su došli na zvižduk svog gospodara i trljali svoje moćne glave o njega, istovremeno grmeći svoj sretni, a ipak zastrašujuć pozdrav. Njihova naklonost prema njemu sigurno se nije smanjila.”

Lavovi imaju prirodan strah od čovjeka i obično ga nastoje izbjeći. Ta instinktivna reakcija lavova i drugih zvijeri točno je opisana u Bibliji (1. Mojsijeva 9:2). Bez toga, čovjek bi bio najranjiviji plijen. Unatoč tome, neke zvijeri postale su ljudožderi.

“Izuzeci od pravila”

Stručnjak na tom polju, Roger Caras, objašnjava: “Među gotovo svim vrstama velikih mačaka čini se da se pojavljuje izvjestan broj nenormalnih pojedinaca koji traže čovjeka za hranu. Oni su izuzeci od pravila (...) Čovjek može živjeti u priličnom miru sa [velikim mačkama].”

Čini se da mnoge životinje ne prepoznaju čovjeka koji sjedi skriven u svom vozilu. Na taj način ljudi su u mogućnosti izbliza fotografirati lavove. “Međutim”, upozorava knjiga Maberly’s Mammals of Southern Africa, “znatna opasnost je izazvana ukoliko otvorite svoja vrata ili pokušate izaći bliže lavovima, jer oni prepoznaju prisutnost ljudi, a iznenadnost pojavljivanja povećava napad straha koji može vrlo lako potaknuti napad u prividnoj samoobrani. (...) Manje je opasnosti u izravnom pristupanju lavu licem u lice u grmlju nego u iznenadnom pojavljivanju pred njim iz motornog vozila!”

Što je sa leopardima?

Leopardi koji su postali ljudožderi također su izuzeci od pravila. Jonathan Scott objašnjava u svojoj knjizi The Leopard’s Tale: “Neuznemiravan i dobrog zdravlja, leopard je sramežljivo, povučeno stvorenje koje pokazuje naglašeni strah od čovjeka. Ako je suočen s nekim, obično će pobjeći u najbliži dostupni zaklon.”

Scott je proveo mnoge mjesece u kenijskom lovnom rezervatu Masai Mara, proučavajući kretanja ženke leoparda koju je nazvao Chui. Chui se postupno navikla na prisutnost Scottovog motornog vozila. Jednom prilikom, njeni mladunci, nazvani Dark (Tamni) i Light (Svijetli), pristupili su i razgledali njegov automobil. Scott vjeruje da iza leopardove hladne vanjštine leži skrivena prisna narav.

Drugi su doživjeli prisnu stranu leopardove naravi. Primjerice, Joy Adamson je podigla napušteno mladunče leoparda koje je nazvala Penny. Kad je bila puštena u divljinu, Penny se parila i izlegla mladunčad. Kad su u blizini bili njeni ljudski prijatelji, Penny se pojavila i ponukala ih da dođu i vide njene tek izlegle mladunce. U leglu, sjedeći do ponosne majke, Adamsonova je opisala prekrasan prizor: “Lizala nam je ruke dok su se mladunci privinuli uz njene prednje noge, svi tako dostojanstveno sretni. Općenito vjerovanje je da su leopardi najopasnije od svih afričkih životinja i da su ženke leoparda sa mladima posebno divlje.” No, Adamsonova je navela da je njeno iskustvo sa Penny moglo dokazati da je “većina prihvaćenih vjerovanja zabluda”.

Još jedna “dobroćudna” ženka leoparda, nazvana Harriet, pružila je Arjanu Singhu iz sjeverne Indije još neobičnije iskustvo. Singh je podizao Harriet od mladih dana i dresirao je kako bi se mogla prehranjivati u džungli do njegove farme. Kao dio dresure, Singh bi ponekad poticao leoparda da napada. “Kad sam čučnuo i izazivao je da napadne”, objašnjava on u svojoj knjizi Prince of Cats, “ona mi je prišla frontalno (...) no kad je skočila na mene, učinila je to tako da mi se zaustavila na glavi, vrteći se po njoj i klizeći niz leđa, ne ostavljajući ni brazgotinu na mojim golim ramenima.”

Također je bio neobičan i način igranja leoparda sa Singhovim psom Eeliem. Singh objašnjava da “film pokazuje [leoparda] koji sjedi na boku i udara dok ga pas izaziva — no ne pokušava oboriti napadača. Njene velike šape idu uz jednu stranu Eelijevog vrata, preko njegove glave i niz drugu stranu lagano poput peruški za čišćenje prašine”.

Taj prijateljski odnos između čovjeka, psa i leoparda nastavio se nakon što je Harriet napustila dom kako bi živjela u susjednoj džungli. “Ako netko kaže da se leopardima ne može vjerovati”, zaključuje Singh, “trebam samo pomisliti na mnoge slučajeve kad je Harriet došla na moju farmu usred noći i nježno me probudila kako bismo izmijenili pozdrave dok sam spavao na otvorenom.”

Harriet se konačno parila i izlegla dva mladunca. Kad je njeno leglo bilo ugroženo poplavom, ona je svoje mlade u ustima prenijela jedno po jedno u sigurnost Singhovog doma. Kad se poplava povukla, Harriet je uskočila u Singhov čamac, potičući ga da je vozi amo-tamo preko rijeke dok je ona svoje mlade jedno po jedno nosila u novo leglo u džungli.

Afrički slon

Kažu da je afrički slon previše divlji da bi se pripitomio. Međutim, mnogi ljudi su dokazali nešto drugo. Jedan primjer je dirljivi odnos između tri afrička slona i Amerikanca imenom Randall Moore. Slonovi su bili iz grupe mladunčadi koja je uhvaćena u južnoafričkom nacionalnom parku Kruger i brodovima prevezena u Sjedinjene Države. Vremenom su bili dresirani za cirkus i dobro su izvršavali svoj zadatak. Kad je umro njihov vlasnik, tri slona su dali Mooreu koji ih je vratio u Afriku.

Dvije ženke, nazvane Owalla i Durga, bile su 1982. odvezene u rezervat Pilanesberg u Botsvani. U to vrijeme u parku su se nalazili brojni napušteni mladunci slonova koji su bili u lošem stanju i kojima je trebao nadzor odraslih ženki. Hoće li cirkuski dresirane Owalla i Durga biti u stanju preuzeti tu ulogu?

Nakon godinu dana, Moore je primio izvještaje da su njegovi slonovi prihvatili svih 14 napuštenih mladih i da u park treba dovesti još mladih slonova. Nakon četverogodišnje odsutnosti, Moore se vratio da se sam uvjeri. Očekujući da će dugo tragati po planinama Pilanesberga, bio je iznenađen kad je, ubrzo nakon što je stigao, prepoznao Owallu i Durgu među velikim krdom. “Moj prvi, neprofesionalni poriv”, pisao je on u knjizi Back to Africa, “bio je da otrčim do njih, prigrlim ih i obaspem ih pohvalama. Zamijenio sam taj poticaj razumnijim prilaskom.”

Kao prvo, Owalla i Durga trebale su biti sigurne da je to njihov stari prijatelj. Svojim surlama su ispitale njegovu ispruženu ruku. “Owalla se”, piše Moore, “uzdigla iznad mene kao da čeka sljedeću zapovijed. Ostatak krda se u ukočenom stavu okupio uokolo. Bio sam prinuđen. ‘Owalla (...) Surlu GORE i NOGU!’ Owalla je smjesta podigla svoju prednju nogu visoko u zrak i savinula svoju surlu put neba u klasičnom pozdravnom položaju iz davnih cirkuskih dana. Tko je ono prvi rekao da slon nikad ne zaboravlja?”

Tri godine kasnije, u listopadu 1989, Owallino sjećanje je stavljeno na još jedan ispit. Ovaj put je Moore odlučio pokušati nešto što još nije učinio otkako je sedam godina ranije poslao slonove u park. Owalla je poslušala njegovu zapovijed da se ispruži i da mu dozvoli popeti joj se na leđa. Televizijski gledaoci u Južnoj Africi bili su zaprepašteni gledajući ga kako je jaše među više od 30 divljih slonova. “To sam učinio”, objasnio je Moore u intervjuu za Probudite se!, “ne zbog reklame, nego zato što sam bio znatiželjan da saznam kolika je moguća vezanost i inteligencija kod slona.” Mladunčad iz Pilanesberga napredovala je pod razboritom brigom Owalle i Durge.

Istina, primjeri prijateljstva između čovjeka i zvijeri danas nisu pravilo; ona zahtijevaju brižljivo pothranjivanje. Bilo bi doista ludo za prosječnu osobu da se usudi otići u divljinu i približi se lavovima, leopardima ili slonovima. No, dok su takva prijateljstva između divljih zvijeri i ljudi danas relativno rijetka, što je sa budućnošću? Hoće li to biti pravilo?

[Okvir/slike na stranici 8]

Lavovi mogu biti pripitomljeni!

“Dođite i načinite nekoliko snimki mene i mojih lavova”, rekao je Jack Seale, direktor parka za zmije i životinje Hartebeespoortdam u Južnoj Africi. Plašljivo sam ga pratio do ograđenog prostora s lavovima, nadajući se da će mi dozvoliti da načinim snimke izvan zaštitne ograde.

Ograđeni prostor je bio čist, sa obiljem hladovine od okolnog drveća. Devet zdravih lavova odmah je prepoznalo svog dresera dok je s pomoćnikom ulazio u ograđeni prostor. Lavovi su prijateljski režali i uzbuđeno hodali uokolo.

“Dođite unutra”, rekao je Jack. Pravio sam se kao da ga ne čujem. “Dođite unutra”, ponovio je glasnije. Da se zaštite od lavova, sve što su imali bili su štapovi! Moje srce je brzo tuklo dok sam se borio protiv plašljivosti, konačno se popevši unutra. Počeo sam brzo snimati svojim aparatom dok je Jack tetošio neke od svojih veličanstvenih miljenika. Kakvo sam samo olakšanje osjetio kad smo svi bili vani u sigurnosti! No, nisam se trebao bojati.

“Razlog zašto smo ušli sa štapovima je taj”, objasnio je Jack nakon toga, “što su lavovi odani i što iz naklonosti ugrizaju. Mi ispružimo štapove, tako da ih mogu žvakati umjesto naših ruku.” Jack i njegova grupa upravo su se vratili iz Nacionalnog parka Etosha u Namibiji. Zašto ih je vodio tako daleko u divljinu? On objašnjava:

“Bili su upotrijebljeni da se snimi dokumentarni film o tome što čine naučnici koji istražuju kako se može kontrolirati porast populacije lavova u divljini Namibije. No, moji lavovi više vole život na koji su navikli odrastajući ovdje. Čim su u Namibiji vidjeli moj kamion, prišli su mu. Nije bilo teško pokupiti ih i vratiti nazad kući.” (Od našeg dopisnika.)

[Zahvala]

Ljubaznošću Hartebeespoortdam Snake and Animal Parka

[Slika na stranici 9]

Randall Moore sa svojim štićenicima u afričkoj prašumi