“Vrijeme liječenja”

POSTOJI “vrijeme liječenja” (Propovjednik 3:3, St). I za mnoge žrtve zloupotrebljavanja u djetinjstvu — kao što je Ann — sjećanje na davno zaboravljene doživljaje važan je dio procesa liječenja.

Ipak, kako bi netko mogao zaboraviti nešto tako traumatično kao što je seksualni napad? Zamislite kako je bespomoćno dijete dok mu se približava otac ili neka druga snažna odrasla osoba. Ono ne može trčati. Ne usuđuje se vikati. I ne usuđuje se reći — nikome! No, ono možda svaki dan mora gledati svog zlostavljača i ponašati se kao da se ništa nije dogodilo. I odrasloj bi osobi teško palo da se stalno pretvara; djetetu je to skoro nemoguće. Zato ono koristi ogromnu maštu kojom su djeca obdarena i u mislima bježi! Uobražava si da se zloupotrebljavanje nije ni dogodilo, briše sjećanja na to ili čak umrtvljuje svoju osjećajnost.

Zapravo, s vremena na vrijeme, svatko od nas potiskuje nešto što ne želi vidjeti ili čuti. (Usporedi Jeremija 5:21.) Ali žrtve zloupotrebljavanja koriste tu sposobnost kao sredstvo za preživljavanje. Neke žrtve izvještavaju: “Uobražavala sam si da se to događa nekome drugom a ja sam samo promatrač.” “Pretvarala sam se da spavam.” “Rješavala sam u mislima svoje matematičke probleme” (Strong at the Broken Places, od Linde T. Sanford).

Dakle ne iznenađuje da knjiga Surviving Child Sexual Abuse tvrdi: “Procjenjuje se da oko 50 posto djece koja su proživjela zloupotrebljavanje nije svjesno tih iskustava.” Ipak, neka se možda prisjećaju samog zloupotrebljavanja ali potiskuju osjećaje povezane s time — bol, bijes, sram.

Potiskivanje — teška unutarnja borba

Dakle, nije li najbolje da sve ovo ostane zakopano — da žrtve jednostavno sve to zaborave? Neke to možda uspijevaju. Druge to jednostavno ne mogu. Tako je kao što Job 9:27, 28 kaže: “Ako se smiješim i nastojim zaboraviti svoju bol, sva se moja patnja vraća da me proganja” (Today’s English Version). Potiskivanje strašnih sjećanja iscrpljujuć je umni napor, okrutna unutarnja borba koja čak može dovesti do ozbiljnih posljedica po zdravlje.

Kako žrtva postaje starijom, pritisci života često slabe njezinu sposobnost potiskivanja prošlosti. Miris kolonjske vode, naizgled poznato lice, zastrašujuć šum, ili čak pregled kod liječnika ili zubara mogu pokrenuti strašan nalet sjećanja i osjećaja.a Zar se tada ne bi trebalo još više naprezati da se zaboravi? Kad se takvo što dogodi, mnoge žrtve nalaze olakšanje u nastojanju da se sjete! Žena imenom Jill kaže: ‘Kad se sjećanja opet pojave, gube svoju moć. Zadržati ih u sebi bolnije je i opasnije nego riješiti ih se.’

Vrijednost priznavanja

Zašto je tako? Kao prvo, prisjećanje omogućuje žrtvi da se ražalosti. Tuga je prirodna reakcija na traumu; pomaže nam da zaboravimo bolne događaje (Propovjednik 3:4; 7:1-3). Žrtvi zloupotrebljavanja je, međutim, bila uskraćena tuga, bila je prisiljena tajiti svoje strašno iskustvo, natjerana prikrivati svoju bol. Takvo potiskivanje moglo bi dovesti do onoga što liječnici nazivaju posttraumatskim stresnim poremećajem — neosjetljivo stanje koje je zapravo lišeno emocije. (Usporedi Psalam 143:3, 4.)

Prilikom vraćanja sjećanja, žrtva zapravo još jednom proživljava zloupotrebljavanje. Neke se žrtve čak privremeno vraćaju u djetinjstvo. “Kad oživljavam scene iz prošlosti”, prisjeća se Jill, “često osjećam fizičke simptome. Ponekad me sjećanja tako pritišću da imam osjećaj da ću poludjeti.” Dugo potiskivani bijes iz djetinjstva mogao bi sada provaliti. “Prisjećanje me baca u depresiju i gnjev”, kaže Sheila. No, pod ovakvim jedinstvenim okolnostima, gnjev je prikladan. Vi se žalostite, pokazujući obuzdavan pravedan bijes! Vi imate pravo mrziti zla djela koja su počinjena protiv vas (Rimljanima 12:9).

Jedna žrtva zloupotrebljavanja kaže: “Kad sam se mogla zaista sjetiti, osjetila sam veliko olakšanje (...) Sada sam barem znala s čime sam imala posla. Koliko mi je god bilo teško prisjetiti se, vratio mi se dio života koji je bio za mene strašan jer je bio tako nepoznat i tajanstven” (The Right Innocence).

Prisjećanje bi moglo pomoći žrtvi da dođe i do korijena nekih svojih problema. “Oduvijek sam osjećala prema sebi duboku mržnju i bijes, ali nisam znala zašto”, kaže jedna žrtva incesta. Prisjećanje mnogima pomaže da shvate da ono što se dogodilo nije bila njihova krivnja, nego da su one bile žrtve.

Naravno, svaka se ne prisjeća svog zloupotrebljavanja na tako drastičan ili intezivan način kao druge. I većina se savjetnika slaže da nije potrebno prisjetiti se svakog detalja nečijeg zloupotrebljavanja kako bi se liječile njegove posljedice. Samo priznavanje da je zloupotrebljavanja bilo može biti veliki korak ka oporavku. (Vidi okvir na 9. stranici.)

Primati podršku

Ako ste žrtva seksualnog zloupotrebljavanja u djetinjstvu, nemojte sami svladavati oluju sjećanja koja se vraća. Pomaže pričanje o svojim osjećajima. (Usporedi Job 10:1; 32:20.) Neke koje su u velikoj tjeskobi, mogle bi odlučiti potražiti pomoć nekog sposobnog liječnika, savjetnika ili psihologa. U svakom slučaju, pouzdan prijatelj, bračni drug, članovi obitelji ili kršćanski nadglednici koji će vas suosjećajno i s poštovanjem slušati, mogu također biti dragocjeni saveznici.b “Najviše mi je pomogla moja najbolja prijateljica Julie”, kaže Janet. “Dozvoljavala mi je da uvijek iznova pričam o svojim uspomenama. Poštivala je i osjećaje koji su proizlazili iz toga. Slušala me i reagirala s puno razumijevanja.”

Povjerenje je riskantna stvar, a vi možda mislite kako niste dostojni da od nekoga primite pomoć — ili vas je možda previše sram razgovarati o zloupotrebljavanju. Ali, pravi se prijatelj “rađa kad je nevolja” i može se pokazati jako doraslim situaciji samo ako njemu ili njoj pružite priliku (Poslovice 17:17, NW). Ipak, budite izbirljivi obzirom na osobu kojoj ćete se povjeriti. Naučite postupno otkrivati svoje brige. Pokaže li se prijatelj suosjećajnim i diskretnim, tek tada mu možete više ispričati.

Također pomaže ako pazite na svoje zdravlje. Dovoljno se odmarajte. Umjereno vježbajte. Držite se zdrave ishrane. Ako je moguće, pojednostavite svoj način života. Osjećajte se slobodnim zaplakati. Možda izgleda da bol neće nikada prestati, ali s vremenom će popustiti. Sjetite se: Kao bespomoćno dijete doživjeli ste zloupotrebljavanje i preživjeli! Kao odrasla osoba, vi imate sposobnosti i snage koje tada niste imali. (Usporedi 1. Korinćanima 13:11.) Suočite se stoga sa svojim bolnim uspomenama i ne dozvolite im da utječu na vas. Za snagu se oslonite na Boga. Psalmist je rekao: “Kad se skupe tjeskobe u srcu mome, tvoje mi utjehe dušu vesele” (Psalam 94:19, St).

Osloboditi se krivnje i srama

Još jedan važan zadatak ka oporavku je osloboditi se samookrivljavanja. “Još i sada mi je teško pomisliti da sam bila nedužna”, kaže žrtva imenom Reba. “Pitam se, zašto ga nisam zaustavila?”

Međutim, sjetite se također da osobe koje zloupotrebljavaju koriste đavolska sredstva prisile: autoritet (‘Ja sam tvoj otac!’), prijetnje (‘Ubit ću te ako progovoriš!’), brutalnu fizičku snagu i čak krivnju (‘Ako progovoriš, tata će ići u zatvor’). Nasuprot tome, neki se koriste nježnim nagovaranjem ili poklonima i uslugama. Neki pogrešno prikazuju seksualnu aktivnost kao igru ili kao izraz roditeljske naklonosti. “Rekao mi je da to rade ljudi kad se vole”, prisjeća se jedna žrtva. Kako dijete može odoljeti takvoj emocionalnoj ucjeni i lukavstvu? (Usporedi Efežanima 4:14.) Da, počinitelj hladnokrvno iskorištava činjenicu da su djeca bespomoćna, ranjiva, ‘po zloći djeca’ (1. Korinćanima 14:20, St).

Dakle, možda je potrebno da se prisjetite da ste kao dijete jednostavno bili ranjivi i bespomoćni. Možda biste mogli pokušati provesti vrijeme s nekom malom djecom ili gledati svoje slike iz djetinjstva. Prijatelji koji vas podržavaju mogu vam pomoći i time što će vas uvijek podsjećati da nije vaša krivnja što ste bili zloupotrebljavani.

Ipak, jedna žena kaže: “Zlo mi je kad se sjetim osjećaja koje je moj otac izazvao u meni.” Neke žrtve (58 posto prema jednoj studiji) prisjećaju se da su doživjele spolno uzbuđenje za vrijeme napastovanja. Naravno da to kod njih prouzročuje mnogo srama. Knjiga Surviving Child Sexual Abuse podsjeća nas, međutim, da je “fizičko spolno uzbuđenje samo prirodno [reagiranje] tijela na dodirivanje ili različite podražaje” i da dijete “nema kontrolu nad tim spolnim uzbuđenjem”. Stoga sam počinitelj snosi punu odgovornost za ono što se zbilo. TO NIJE BILA VAŠA KRIVNJA!

Neka vas utješi također spoznaja da vas Bog u toj stvari gleda kao ‘besprijekorne i nedužne’ (Filipljanima 2:15, NW). S vremenom može oslabiti svaki poticaj da sudjelujete u ponašanju koje vam samo šteti, a možete i naučiti cijeniti svoje vlastito tijelo. (Usporedi Efežanima 5:29.)

Sporazumjeti se sa roditeljima

To se može pokazati kao jedan od najtežih zadataka na putu ka oporavku. Neki su neprestano i dalje ispunjeni gnjevom, maštanjima o osveti — ili krivnjom. Jedna žrtva zloupotrebljavanja je rekla: “Depresivna sam jer mislim da Jehova očekuje od mene da oprostim svom napastovatelju, a ja to ne mogu.” S druge strane, možda živite u bolesnom strahu od počinitelja. Ili možda gajite neprijateljske osjećaje prema svojoj majci jer je zatvarala oči prilikom zloupotrebljavanja ili je poricala i gnjevno reagirala kad se sve otkrilo. “Majka mi je rekla da trebam imati obzira prema [ocu]”, prisjeća se s gorčinom jedna žena.

Sasvim je prirodno da netko tko je doživio zloupotrebljavanje osjeća gnjev. No, obiteljske veze ipak mogu biti jake, a vi možda i ne želite prekinuti svaki kontakt sa svojim roditeljima. Možda ste čak spremni razmisliti o izmirenju. Ipak, mnogo će ovisiti o okolnostima. Žrtve su ponekad spremne odmah oprostiti svojim roditeljima — ne da bi opravdavale zloupotrebljavanje, već zato što ne žele da ih izjeda mržnja ili da strahuju. Da bi izbjegle emocionalno suočenje, neke su spremne ‘promisliti u srcu’ i ostaviti da stvari miruju (Psalam 4:4, St).

Mogli biste pomisliti, međutim, da se stvari mogu riješiti samo ako suočite svoje roditelje sa zloupotrebljavanjem — osobno, putem telefona ili pisma. (Usporedi Matej 18:15.) Ako je tako, uvjerite se da ste se dovoljno oporavili — ili da barem imate dovoljno podrške — da biste se mogli oduprijeti emocionalnoj oluji koja bi mogla provaliti. Budući da će se nadvikivanjem malo postići, nastojte biti čvrsti ali mirni (Priče Salamunove 29:11). Možete nastaviti navodeći (1) što se dogodilo, (2) kako je to utjecalo na vas i (3) što sada očekujete od njih (kao naprimjer ispričavanja, plaćanje računa liječniku ili promjene u ponašanju). U krajnjem slučaju, jasno iznošenje stvari moglo bi raspršiti sve preostale osjećaje zbog kojih se osjećate nemoćnom. I baš to bi moglo utrti put jednom novom odnosu sa vašim roditeljima.

Primjerice, vaš bi otac mogao priznati zloupotrebljavanje, izražavajući duboku grižnju savjesti. Možda se iskreno trudio da se promijeni, možda liječenjem ovisnosti o alkoholu ili proučavanjem Biblije. Vaša majka bi vas isto tako mogla moliti da joj oprostite ako je propustila zaštititi vas. Ponekad može doći do potpunog izmirenja. Međutim, nemojte se iznenaditi ako još uvijek osjećate podvojenost u pogledu svojih roditelja i ako ne želite žuriti s uspostavljanjem bliskog odnosa s njima. U najmanju ruku, ipak, mogli biste započeti održavati normalne obiteljske kontakte.

S druge strane, suočenje može pokrenuti bujicu poricanja i verbalnu zloupotrebu od strane napastovatelja i ostalih članova obitelji. Još gore, vi biste mogli otkriti da on još uvijek predstavlja prijetnju za vas. Oproštenje bi u tom slučaju bilo neprikladno, a blizak odnos nemoguć. (Usporedi Psalam 139:21.)

U svakom slučaju, može proći dosta vremena prije nego vaši povrijeđeni osjećaji popuste. Možda se trebate neprestano podsjećati da konačna pravda pripada Bogu (Rimljanima 12:19). Ako razgovarate o tome sa slušaocem koji vas podržava ili ako čak pismeno izrazite svoje osjećaje, to bi vam isto tako moglo pomoći da se riješite gnjeva. Uz Božju pomoć vi možete nadvladati svoj gnjev. S vremenom, bolni osjećaji više neće vladati vašim mislima. (Usporedi Psalam 119:133.)

Duhovni oporavak

Prostor nam ne dozvoljava da raspravljamo o svim pitanjima na području osjećaja, vladanja i duhovnosti koja su u to uključena. Dovoljno je reći da vi možete učiniti mnogo za olakšanje svog oporavka “obnavljanjem svoga uma” pomoću Božje riječi (Rimljanima 12:2, NW). ‘Ispružite se prema onome što je naprijed’, ispunjavajući svoj život duhovnim mislima i aktivnošću (Filipljanima 3:13, NW; 4:8, 9).

Primjerice, mnoge žrtve zloupotrebljavanja nalaze veliku utjehu jednostavno čitajući Psalme. No, još veće koristi proizlaze marljivim primjenjivanjem biblijskih načela. Teret koji donosi sa sobom brak može s vremenom postati lakši (Efežanima 5:21-33). Razorno ponašanje može prestati (1. Korinćanima 6:9-11). Nezdravi seksualni osjećaji mogu se izliječiti (Priče Salamunove 5:15-20; 1. Korinćanima 7:1-5). Vi možete također postići ravnotežu u svojim osobnim odnosima i izgraditi čvrste moralne granice (Filipljanima 2:4; 1. Solunjanima 4:11).

Ne zavaravajte se: Oporavak zahtijeva istinsku odlučnost i krajnji napor! Ipak, Psalam 126:5 nas uvjerava: “Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi” (St). Sjetite se, također, da se istiniti Bog, Jehova, zanima za vašu dobrobit. On je “blizu onih koji su slomljena srca, i spašava one koji su duhom klonuli” (Psalam 34:18, NW). Jedna žrtva zloupotrebljavanja kaže: “Kad sam konačno shvatila da je Jehova znao sve moje osjećaje i da se brinuo — istinski brinuo — tada sam napokon osjetila unutarnji mir.”

Naš Bog pun ljubavi, Jehova, pruža mnogo više od duševnog mira. On obećava novi svijet pravednosti, u kojem će izbrisati svako sjećanje na bol iz djetinjstva (Otkrivenje 21:3, 4; vidi također Izaija 65:17). Ova nada vas može krijepiti i jačati dok polazite putem ka potpunom oporavku.