Kako u današnje doba pomoći osobama na samrti

Jedna je liječnica upravo proživjela jedno od najtežih iskustava. Promatrala je svoju 94-godišnju baku kako umire na odjelu intenzivne njege nakon operacije raka koju “baka nikad nije ni željela”.

“Na pogrebu nisam plakala zbog bakine smrti jer joj je život bio dug i lijep”, kaže ta liječnica. “Plakala sam zbog boli koju je morala podnijeti i zato što se nije poštivalo njene želje. Plakala sam zbog svoje majke te njene braće i sestara, zbog gubitka i razočaranja koje su osjećali.”

Možda se pitate kako se tako teško bolesnoj osobi uopće može pomoći. Liječnica dalje kaže:

“Najviše sam plakala zbog sebe. Osjećala sam ogromnu krivnju zato što joj nisam mogla olakšati bol niti sam mogla spriječiti da umre na tako ponižavajuć način. Osjećala sam da sam kao liječnik potpuno zakazala. Nisam je izliječila niti sam joj olakšala patnju. Tijekom školovanja nisam naučila da smrt ili umiranje prihvatim kao realnu mogućnost. Bolest je bila neprijatelj protiv kojeg se trebalo boriti po svaku cijenu i svim sredstvima. Smrt je predstavljala poraz, neuspjeh, a kronična bolest stalno je podsjećala na to koliko su liječnici nemoćni. Užasnuti pogled moje drage bake koja je na odjelu intenzivne njege disala pomoću respiratora progoni me do današnjeg dana.”

Ova je brižna unuka jasno iznijela složeni etički, medicinski i pravni problem o kojem se raspravlja u sudnicama i bolnicama diljem svijeta: Što je u ovom tehnološki razvijenom dobu najbolje za smrtno bolesne pacijente?

Neki smatraju da se za bolesnu osobu treba učiniti sve što medicina danas pruža. Takav stav zastupa američko Udruženje liječnika i kirurga: “Mogućnost oporavka pacijenata koji su u komi, koji vegetiraju ili im je funkcija mozga bespovratno oštećena ne umanjuje dužnost liječnika prema pacijentu. Liječnik mora uvijek učiniti sve što može da se stanje pacijenta poboljša.” To znači osigurati mu sve što medicina može pružiti. Mislite li da je to uvijek najbolje rješenje za osobu koja umire?

Mnogi ljudi takvo postupanje smatraju posve ispravnim. No iskustva s tehnološki naprednim medicinskim metodama u zadnjih nekoliko desetljeća stvorila su novo i drugačije mišljenje. Deset iskusnih liječnika je 1984. dalo značajnu izjavu izdanu u članku “Dužnosti liječnika prema smrtno bolesnim pacijentima” u zaključku koje je stajalo: “Kod smrtno bolesnih pacijenata preporučuje se smanjiti intenzitet agresivnog liječenja ukoliko bi takvo liječenje samo produžilo težak i mučan proces umiranja.” Isti su liječnici pet godina kasnije izdali drugi dio tog članka koji je u naslovu imao dodatak pod nazivom “Još jedan osvrt”. U njemu su isti problem saželi još jednostavnije: “Mnogi liječnici i stručnjaci koji se bave etikom (...) zaključili su da je u moralnom pogledu ispravno prestati davati hranu i tekućine nekim pacijentima koji umiru, koji su smrtno bolesni ili su stalno bez svijesti.”

Ovakve izjave ne možemo odbaciti misleći da su one puko teoretiziranje ili rasprave koje nama ništa ne znače. Mnogi kršćani morali su donijeti teške odluke u ovakvim situacijama. Treba li smrtno bolesnu osobu koju volimo održavati na životu pomoću respiratora? Treba li takve pacijente hraniti intravenozno ili na neki drugi umjetan način? Treba li sva novčana sredstva nekog člana obitelji, ili čak cijele obitelji, potrošiti na liječenje osobe kojoj više nema pomoći, možda na liječenje u nekoj udaljenoj suvremeno opremljenoj klinici?

Svatko će se složiti da na takva pitanja nije lako odgovoriti. Bez obzira na to koliko željeli pomoći bolesnom prijatelju ili nekoj drugoj osobi koju volite, ukoliko dođete u takvu situaciju prirodno je da se pitate: ‘Postoji li nešto što mi kao kršćaninu može pružiti vodstvo? Kakva mi pomoć stoji na raspolaganju? I, što je najvažnije, što Biblija kaže o tome?’