San o evropskom jedinstvu
“NA PRAGU sna.” Takav su naslov novine The European dale članku koji obrađuje “vrtoglavi korak evropske integracije”. Kako je nastao taj san? Jesu li opravdana visoka očekivanja koja pobuđuje?
Ubrzo nakon završetka drugog svjetskog rata, Winston Churchill je predložio formiranje “Sjedinjenih Evropskih Država”. Stvari su se od tada prividno kretale u tom pravcu. Danas je 1992. radosno pozdravljena kao prekretnica u ostvarenju tog sna. No, zašto 1992?
Jednostavno rečeno, do kraja ove godine, 12 članica EZ (Evropske zajednice) namjeravaju dostići potpuno ekonomsko ujedinjenje. To će značiti kraj svim carinskim zaprekama, te će građanima unutar Zajednice omogućiti nesmetani prelazak iz jedne zemlje u drugu, posjedovanje istih mogućnosti za zaposlenje i prava kao lokalni građani. Na kraju će biti prihvaćena zajednička valuta, građanima će biti dostupni evropski pasoši i vozačke dozvole, te će biti uspostavljena evropska centralna banka. Bit će potrebno voditi zajedničku politiku obzirom na probleme zaštite okoliša i upotrebu nuklearne energije. Bit će usklađeni prometni i drugi zakoni.
Tako će EZ postati po veličini treće domaće tržište na svijetu. Cijela jedna petina cjelokupne svjetske trgovine — i uvoza i izvoza — uključivat će neku državu članicu EZ. Stoga će njihove ekonomske politike logično utjecati na cijelu svjetsku ekonomiju, uključujući ekonomije zemalja u razvoju.
Nedavno provedena anketa pokazuje da gotovo 70 posto svih Evropljana odobrava planirane promjene. Ustvari, mnogi građani EZ žele ići još dalje. Oko tri četvrtine njih podupiru udruživanje znanstvenog istraživanja i prihvaćanje jednakog socijalnog osiguranja. Mnogo više od polovine odobrava čak i zajedničku vanjsku politiku.
Dakle, opća klima se mijenja od čisto ekonomskog ujedinjenja ka mogućnosti političkog jedinstva. Sada su neočekivani i nepredviđeni događaji dali tom cilju svježi poticaj.
“Tjeraju nas prilike”
Berlinski zid je pao 9. studenoga 1989. Zamisao o ponovnom ujedinjenju Njemačke, često razmatrana ali smatrana nerealnom, ponovo je postala predmet žestoke rasprave. Činilo se da je ponovno ujedinjenje sada neizbježno, ali jedva da se netko usuđivao pretkazati kako brzo će se to dogoditi. Kad je njemački kancelar Helmut Kohl bio optužen da prebrzo nameće planove o ujedinjenju, on je zapazio: “Ja nisam onaj koji pokušava ubrzati stvari. Tjeraju nas prilike.” Na dan 3. listopada 1990 — manje od 11 mjeseci nakon pada Zida — Nijemci su slavili. Njemačka je bila ponovo ujedinjena.
Svijet se radovao što se hladni rat završio, što je dokazano ujedinjenom Njemačkom. U međuvremenu, još jedan neočekivani događaj već je punio novinske naslove. Kako će invazija Iraka na Kuvajt ujecati na planove za 1992? Novinar John Palmer je primijetio: “Kriza u Zaljevu prije ubrzava nego usporava političku i ekonomsku integraciju Evropske zajednice — i možda će ubrzati dan kad će EZ provoditi zajedničku vanjsku i obrambenu politiku.”
Međutim, za vrijeme te krize i strašnih ratnih dana koji su uslijedili, Evropska zajednica nije bila u stanju postići zajedničku politiku. To je The European navelo da konstatira u uvodniku: “Slabost Zajednice u trenutku velike međunarodne krize pokazala je koliko je za Evropu neophodno da ustanovi zajedničku obrambenu i vanjsku politiku koja joj omogućava da djeluje s kohezijom i oslanjajući se na vlastite snage.” Završavajući u pozitivnom tonu, on je rekao: “Kriza u Zaljevu može Evropi pružiti priliku da učini poboljšanja u svom žalosnom djelovanju i da poduzme značajan korak ka pokazivanju da političko jedinstvo može biti stvarnost.”
Očekivanja postaju sve veća
Sada se sve više i više nacija želi pridružiti EZ. Austrija, Cipar, Malta i Turska obratili su se molbom za članstvo. Drugi vjerojatni kandidati su Finska, Island, Norveška, Švedska i Švicarska. Čak su i zemlje bivšeg istočnog bloka pokazale zanimanje, uključujući Češko-Slovačku, Mađarsku i Poljsku. Međutim, molbe tih zemalja neće biti razmotrene prije kraja 1992, kad potpuno ekonomsko ujedinjenje 12 članica EZ treba postati stvarnost.
Mora se priznati da je bilo postignuto dosta napretka ka evropskom jedinstvu — i to brzinom koja je nekad smatrana nevjerojatnom i u omjeru koji je veći nego su se ljudi usuđivali i sanjati. “Predviđamo novi evropski poredak u kojem granice više neće biti zapreke koje dijele, u kojoj nacije mogu živjeti bez međusobnog straha i u kojem su ljudi slobodni izabrati svoje vlastite društvene i političke sustave.” To je pisao Hans-Dietrich Genscher, njemački ministar vanjskih poslova, na pragu 1990-ih. On je dodao: “Ta vizija više nije san. Ona je na dohvat ruke.”
No, može li se takvo jedinstvo realno očekivati? Ako može, da li bi to pružilo nadu da je evropsko jedinstvo samo uvodni korak ka nečem većem — svjetskom jedinstvu?
Nitko neće poreći da je svijetu potrebno jedinstvo, jer bi jedinstvo bilo velika pomoć u rješavanju nekih najozbiljnijih problema čovječanstva. Zamislite što bi se moglo postići kad bi se vrijeme i energija koji se rasipaju na neslaganje mogli usmjeriti na ujedinjene napore da se riješe zajednički problemi za zajedničko dobro!
Integracijom svojih ekonomskih i monetarnih sustava, čini se da rastući broj nacija sada ispituje međusobnu spremnost na suradnju. Naprimjer, u težnji za zajedničkim azijskim ekonomskim tržištem, godine 1989. su Australija, Brunei, Filipini, Indonezija, Japan, Kanada, Malezija, Novi Zeland, Republika Koreja, Singapur, Sjedinjene Države i Tajland formirale ekonomsko uređenje nazvano Azijsko-pacifička ekonomska suradnja.
Dakle, scenario je sljedeći: novoujedinjena Njemačka, uzidana u uskoro ujedinjenu Evropu, što vodi do ne tako dalekog ujedinjenog svijeta. Ideja zvuči dobro, no je li realno vjerovati da može biti ostvarena?
Ponovno sjedinjenje Njemačke — teško!
Iako je Njemačka ujedinjena politički i ekonomski već više od godinu dana, zemlja se bori sa problemima. Još uvijek postoje velike razlike između pet novih država (bivše Istočne Njemačke) i ostatka zemlje. Euforija ponovnog ujedinjenja popustila je pred spoznajom da jedinstvo ne nastupa tek tako. Svi su, kako političari tako i građani, na ovaj ili onaj način bili prisiljeni platiti neku cijenu.
Početkom prošle godine, The European je govorio o “emocionalnoj krizi” koja postoji u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj. Zbog krutih privrednih realnosti ponovnog ujedinjenja i rušenja komunističkih društvenih struktura, tamošnji liječnici izvještavaju značajan porast duševnih bolesti i poremećaja povezanih sa stresom.
Dr. Gisela Ehle, psihijatar, kaže da je “osjećaj bespomoćnosti poput epidemije” i da su “svi s kojima razgovarate deprimirani”. Ustvari, ljudi doživljavaju sve one velike promjene za koje se zna da prouzročuju depresiju: “nezaposlenost, bračne probleme, neizvjesnost u vezi budućnosti, financijske poteškoće, krizu identiteta, često nagli gubitak statusa u društvu i općenito pomanjkanje svrhe života” (The European).
Ujedinjenje Evrope — lakše?
Ako se ponovno ujedinjenje Nijemaca, naroda sa zajedničkom povijesnom pozadinom koji govore isti jezik, pokazuje teškim, što je sa stvaranjem “Evrope bez granica” koje je tražio rimski papa? Postići u 1992. jedinstvo za kojim teži EZ — ujedinjavanje 12 ekonomija na različitom stupnju razvoja i snage, 12 zemalja sa različitom stopom nezaposlenosti i inflacije — bit će prilično teško.
Očito je da će 1992. stvoriti gubitnike kao i pobjednike. Na proširenom tržištu EZ od oko 320 milijuna očekivanih potrošača, neki poslovi će bolje konkurirati nego drugi. Međutim, neki poslovni ljudi kažu da će to negativno utjecati na dvije od svake tri kompanije EZ. Nadalje, iako će putnici možda pozdraviti ukidanje carinskih kontrola, približno 80 000 carinskih službenika diljem Evrope trebat će novi posao.
Paul Wilkinson, profesor međunarodnih studija, podsjeća nas da je, iako smo već u 1992, “ovo još uvijek Evropa odvojenih suverenih entiteta”, od kojih svaki ima “svoje vlastite tradicije provođenja zakona” i “svoj vlastiti zakonski sustav”. On upozorava: “Suradnja će se razvijati sporo i bolno.”
Osim problema u vezi jezika, različitih društvenih pozadina i sukobljavajućih poslovnih metoda, vjerojatno najveći problem koji se mora svladati je prevladavanje nacionalnih predrasuda koje sporo umiru. Kao što je bivši njemački kancelar Willy Brandt jednom primijetio: “Zidovi u mislima često stoje duže od onih koji su izgrađeni od betona.”
Ipak, raspoloženje je optimistično, očekivanja visoka. “Nitko ne misli da će 1992. biti laka”, piše jedan poslovni novinar, “no čini se da je izgled svijetao.”
Koliko je realno?
Čak ako se postigne i ekonomsko i političko jedinstvo, hoće li time biti položen temelj za ostvarenje pravog mira i trajne sigurnosti? Pa, zapazimo: Iako se Sjedinjene Američke Države sastoje od 50 država sa zasebnim zakonima i vladama koje su ekonomski ujedinjene pod nacionalnom vladom, zemlja još uvijek ima milijune nezaposlenih; njenoj ekonomskoj stabilnosti još uvijek prijete periodične recesije i depresije, kao i ponavljajući naleti inflacije. A mjera političkog jedinstva nije zaštitila zemlju od podnošenja strašnog zagađenja, zločina, zloupotrebe droge, siromaštva i rasne diskriminacije.
O nemiru u svojoj zemlji, sovjetski povjesničar Jurij Afanasjev je rekao: “Najveći problem u našoj kući nastao je iz najmanje očekivanog izvora: naše obitelji bogate nacionalnostima. (...) Vjerovali smo da je naše carstvo zaštićeno od takvih problema; konačno, zar nismo uživali imunitet od toga u našem ‘vječnom bratstvu naroda’?”
Očito je da ekonomsko i političko jedinstvo nisu dovoljni da stvore istinsko jedinstvo. Da bi se stvorilo “vječno bratstvo naroda” potrebno je još nešto. Što?
Dobro utemeljena očekivanja
Tamo gdje postoji pravo jedinstvo, rat je nepoznat. No, neosporan dokaz da su ljudi beznadno razjedinjeni jest činjenica da su milenijima u ratovima ubijali jedni druge. Hoće li to besmisleno uništavanje ljudskog života ikada prestati?
Da, prestat će. Božja objavljena namjera je da ostvari miroljubivi svijet. Kako? Kroz potpuno razoružanje. Biblijski psalmist je pod nadahnućem pisao: “Dođite, gledajte djela Jahvina, strahote koje on na zemlji učini. Do nakraj zemlje on ratove prekida” (Psalam 46:9, 10, St).
Đavo se ljutito suprotstavlja tom božanskom smjeru djelovanja za postizanje svjetskog jedinstva. Od drugog svjetskog rata primjenjuju se sljedeće riječi iz Biblije: “Jao vama, zemljo i more, jer je đavao sišao k vama s velikim gnjevom, svjestan da ima samo još malo vremena” (Otkrivenje 12:12, St).
Svjetsko jedinstvo, i s njim pravi mir i sigurnost, temelji se na ujedinjenom obožavanju Boga koji “ratove prekida”; on se ne temelji na podijeljenom obožavanju njegovog protivnika, koji je opisan da ima ‘veliki gnjev, svjestan da ima samo još malo vremena’. Ako se naša očekivanja u vezi svjetskog jedinstva trebaju ostvariti, ona moraju biti temeljena na prihvaćanju činjenice da je Božje Kraljevstvo stvarnost, da je to doslovna vlada koja vlada na nebesima. Ta svjetska vlada koju je opunomoćio sam Jehova Bog je jedino sredstvo kojim će biti postignuto svjetsko jedinstvo.
Božje Kraljevstvo već formira jezgru ujedinjenog zemaljskog društva koje će zamijeniti razjedinjeni, ratujući svijet kojeg sada poznajemo. Biblijsko proročanstvo kaže: “U završnom dijelu danâ (...) mnogi će narodi [iz svih nacija] zasigurno ići i reći: ‘Dođite, uziđimo na goru Jehovinu, u kuću Boga Jakovljeva; i on će nas poučiti svojim putevima i hodit ćemo njegovim stazama.’ (...) I oni će morati prekovati svoje mačeve u plugove i svoja koplja u srpove. Neće više nacija dizati mač protiv nacije, niti će se više učiti ratu” (Izaija 2:2-4, NW).
Ovo biblijsko proročanstvo ne opisuje novi svjetski poredak po ljudskom planu, iako su ove divne riječi upisane na zid trga Ujedinjenih nacija u New York Cityju. Umjesto toga, to proročanstvo obzirom na mir i jedinstvo među mnogim narodima danas se ispunjava među Jehovinim svjedocima, koji dolaze iz više od 200 nacija svijeta. Među njima se može vidjeti nepogrešivi dokaz da se novo svjetsko društvo zapravo već formira.
Jehovini svjedoci su spremni poučiti se iz Božje riječi. Oni primjenjuju ono što uče, uključujući pobudu da žive u miru ostavljajući oružje ratovanja. Zato se oni raduju međunarodnom jedinstvu koje nije doživjela nijedna druga organizacija na Zemlji, bilo religiozna, ekonomska ili politička. To je nesumnjivo pokazano kongresima Jehovinih svjedoka prošlog ljeta, kada se samo u Istočnoj Evropi u miru i jedinstvu okupilo više od 370 000 osoba!
Istina, nitko od nas ne može biti siguran do koje će mjere biti ostvarena ekonomska ili politička očekivanja za 1992. No, možemo biti sigurni u vezi nekih drugih očekivanja. Naprimjer, 1992. će, upravo prema planu, biti svjedok nastavka božanskog odbrojavanja koje vodi do izvršenja Božje presude nad Sotoninim svijetom (Izaija 55:11; Habakuk 2:3). Dakle, 1992. će vjerne kršćane za godinu dana približiti životu u Božjem obećanom novom svijetu, u kojem će prebivati pravednost.
Jehovini svjedoci pozivaju ljubitelje svjetskog jedinstva da pobliže istraže ta na Bibliji temeljena očekivanja za budućnost. To su uzvišena očekivanja koja neće biti neispunjena!
[Okvir na stranici 24]
Na putu ka evropskom jedinstvu
1948: Belgija, Nizozemska i Luksemburg (Benelux) stvaraju carinsku uniju, polažući temelj za ekonomsko jedinstvo 1960. i ukinuće graničnih kontrola 1970.
1951: U Parizu je potpisan ugovor Njemačko-francuske zajednice za ugljen i čelik
1957: Rimskim ugovorom osnovana je EZ (Evropska zajednica) sa BELGIJOM, FRANCUSKOM, ITALIJOM, LUKSEMBURGOM, NIZOZEMSKOM i SAVEZNOM REPUBLIKOM NJEMAČKOM kao potpisnicima povelje
1959: Austrija, Britanija, Danska, Norveška, Portugal, Švicarska i Švedska formiraju Evropsko udruženje za slobodnu trgovinu
1973: BRITANIJA, DANSKA i IRSKA pridružuju se EZ
1979: Ustanovljen je Evropski monetarni sistem; održani su prvi izravni izbori za Evropski parlament
1981: GRČKA je prihvaćena u članstvo EZ
1986: PORTUGAL i ŠPANJOLSKA pridružuju se EZ
Napomena: 12 država članica EZ navedene su velikim slovima.
[Slika na stranici 26]
Kad prestanu carinske kontrole, 80 000 ljudi trebat će novi posao