Je li situacija zaista tako dobra kao što izgleda?

“[Berlinski] zid bi jačanjem veza Istoka i Zapada mogao postati porozniji. No, proći će godine, čak i generacije, prije nego bude srušen. Dvije Njemačke neće više nikada biti jedna.” Tako je ožujka 1989. pisao jedan ugledni američki časopis.

Manje od 250 dana — ne godina, ne generacija — kasnije, zid se počeo rušiti. U roku od nekoliko tjedana, tisuće njegovih komada, sada svedenih na status suvenira, postali su ukrasi na stolovima širom svijeta.

TEŠKO nagrižena hrđom, željezna zavjesa konačno se raspala, potičući nadu da su trajni svjetski mir i sigurnost najzad blizu. Čak ni bliskoistočni rat u Zaljevu nije potamnio nadu da je dugotrajno suparništvo između Istoka i Zapada završilo, i da je novi svjetski poredak na dohvatu.

Dodavanje nove dimenzije

Pokret prema ujedinjenoj Evropi postao je očit od drugog svjetskog rata. Zapadnoevropske zemlje su 1951. osnovale Evropsku zajednicu za ugljen i čelik. Nakon toga je 1957. uslijedilo Evropsko zajedničko tržište. Dvanaest članica te međunarodne zajednice (sada 342 milijuna ljudi) 1987. je postavilo cilj da se do 1992. postigne cjelokupno ekonomsko jedinstvo. Sada se čak i potpuno političko jedinstvo čini vrlo vjerojatnim. Kakva je to samo osvježavajuća promjena u odnosu na, ne tako davnu, krvlju umrljanu povijest Evrope!

Međutim, u pogledu novijih političkih previranja, 1992. dobiva još veći značaj. Sve se više razmišlja o mogućnosti da i doskorašnje komunističke zemlje istočne Evrope budu konačno uključene u ujedinjenu Evropu.

Božanska podrška?

Zanemarujući načelo kršćanske neutralnosti, neke religijske grupe su dozvolile da ih desetljećima dugo potiskivanje religije u istočnoj Evropi gurne u aktivan politički život. Dajući komentar u vezi toga, njemačke dnevne novine Frankfurter Allgemeine Zeitung pišu da je “doprinos kršćana u ostvarivanju promjena na Istoku neosporan”, dodajući da se “njihov udio nikako ne smije podcijeniti”. Ovdje se nadalje iznosi: “U Poljskoj se, naprimjer, religija udružila s narodom, i crkva je postala nepopustljivim protivnikom vladajuće stranke; u DDR-u [bivšoj Istočnoj Njemačkoj] crkva je disidentima osigurala slobodan prostor i dozvolila im upotrebu crkvenih zgrada u organizacijske svrhe; u Čehoslovačkoj su se kršćani i demokrati sreli u zatvoru, gdje su počeli cijeniti jedni druge, i na kraju su ujedinili svoje snage.” Čak i u Rumunjskoj, gdje su se “crkve pokazale vjernim vazalima Ceauşescuovog režima”, revoluciju je potakla prijetnja hapšenjem svećenika Laszla Tökesa.

Vatikan je također bio umiješan. Časopis Time je u prosincu 1989. iznio sljedeće: “Dok je Gorbačovljeva neinterventna politika bila neposredan uzrok oslobođenja koje je u proteklih nekoliko mjeseci u obliku lančane reakcije prohujalo Istočnom Evropom, Ivan Pavao nosi dugoročne zasluge za to. (...) Tijekom 1980-tih, njegovi su govori stalno naglašavali koncept Evrope ujedinjene od Atlantika do Urala i nadahnute kršćanskom vjerom.” Tipičan primjer je papin dolazak u Čehoslovačku u travnju 1990, kad je izrazio nadu da će njegov posjet otvoriti nova vrata između Istoka i Zapada. Najavio je planirani sinod evropskih biskupa da bi se zacrtala strategija kojom bi se obistinila njegova vizija “Evrope ujedinjene na osnovama njenih kršćanskih korijena”.

Ne bi li ujedinjena Njemačka u okviru okosnice ujedinjene Evrope mogla biti prethodnica jedne potpuno ujedinjene Evrope, a zatim i ujedinjenog svijeta? Ne ukazuje li uloga religije da je upravo to ono što obećava Biblija? Uz svećenstvo koje sada i na istoku i zapadu djeluje u okviru političke sheme za mir i sigurnost, možemo li očekivati kako će to uskoro postati stvarnost? Pogledajmo.

[Karta/slika na stranici 4]

Crkva protestanta Nikolaja u Leipzigu — simbol političkih previranja u Njemačkoj

Zemlje članice Evropskog zajedničkog tržišta