Tko želi biti milijunaš?

ČINI se da odgovor glasi: gotovo svatko. A najlakši način da netko to postane je — prema popularnom mišljenju — ako se obogati na lutriji ili sportskoj prognozi.a

Ugađajući sveopćoj popularnosti — i želeći dodatni prihod od lutrija — vlade od Moskve do Madrida, od Manile do Mexico Cityja, financiraju državne lutrije koje nude nagrade visoke i do stotinu milijuna američkih dolara.

Mali broj ljudi postane milijunašima. Jedan Englez je 25 godina ispunjavao listiće sportske prognoze dok konačno nije dobio rekordni jackpot. Za ulog od 50 centi, dobio je skoro 1,5 milijuna dolara. Još je spektakularnija bila isplata ženi iz New Yorka, koja je postala jedan od najvećih svjetskih dobitnika, dobivši na Državnoj lutriji Floride 55 milijuna dolara.

No, oni su iznimke. Tipičniji je slučaj španjolskog službenika srednjih godina koji već 30 godina svaki tjedan kupuje srećke. Iako nije nikad ništa znatno dobio, on se ne da obeshrabriti. “Uvijek očekujem da ću dobiti”, kaže on. Isto tako, jedan čovjek iz Montreala, koji je na kanadsku lutriju potrošio cijelu tjednu plaću, rezimirao je gledište mnogih kad je objasnio. “Ovakve lutrije su jedini način za malog čovjeka da može sanjati o boljem životu.” Ipak, on nije dobio.

Unatoč općem pozivu na lutrije, još jedan oblik igara na sreću dobiva sve više na popularnosti: igranje na automatima za ubacivanje kovanica. Premda jednoruki Jack ne pruža bogatstvo preko noći, on igraču daje trenutačnu priliku da dobije jackpot — koji može biti znatan. Osim toga, ti automati za igre više nisu ograničeni na igračnice. Privlačni slogani, titrajuća svjetla, te povremeni zveket kovanica koje valovito padaju, reklamiraju njihovu prodornu prisutnost u mnogim evropskim kavanama, klubovima, restoranima i hotelima.

Frances je starija udovica koja živi u New York Cityju. Ona se svaki tjedan dva ili tri puta vozi dva i pol sata autobusom u Atlantic City, New Jersey. Po dolasku ulazi u jednu od gradskih igračnica i tamo oko šest sati igra na automatima za ubacivanje kovanica prije povratka kući. “Ja ne znam što bih radila da nema Atlantic Cityja”, napominje. “To je naša zabava, znate, time se bavimo.”

Za druge su igre na sreću mnogo više nego samo razonoda, bijeg od svakodnevne rutine, ili pokušaj pun nade da se obogate. U njihovom slučaju je to važan — ako ne i prijeko potreban — dio života.

“Ja sam kockar jer volim rizik koji je uključen”, objašnjava Luciano iz Córdobe, Španjolska. “Ne opravdavam se”, dodaje, “ali je činjenica da sam se osjećao depresivno, i zato sam započeo igrati bingo. Nakon toga sam potražio druge igre na sreću. Čovjek se osjeća velikim kad ima pun džep novčanica i kad je spreman za igru.” Drugi strastveni kockar, koji je izgubio posao direktora jedne kompanije, upitan je da li je ikada razmišljao o tome da ostavi svoj porok. “Da ga ostavim?”, odgovorio je. “To ne bih mogao učiniti. To je moj život.”

Iako se motivi možda razlikuju, kockari zacijelo ne predstavljaju manjinsku grupu. U većoj ili manjoj mjeri, 3 od 4 odrasla Amerikanca igraju na sreću; sličan je omjer i u Španjolskoj, još jednoj zemlji u kojoj su udomaćene igre na sreću. Pored toga, igre na sreću su veliki posao. Samo nekoliko industrijskih korporacija na svijetu ima godišnju prodaju koja nadmašuje ukupnu svotu utrška na lutrijama u 39 zemalja.

Očito je da je čarolija kocke jaka. No, je li taj čar bezazlen, ili u sebi skriva opasnosti? Stara poslovica upozorava: “Tko hrli za bogatstvom, ne ostaje bez kazne” (Izreke 28:20, Stvarnost). Odnosi li se to i na one koji bi se htjeli obogatiti kockanjem?

[Bilješka]