Kad čovjek i kornjača nalaze zajednički jezik

Od dopisnika Probudite se! iz Australije

NAJBOLJE vrijeme za susret s divljom morskom kornjačom jest kada ona polaže jaja u svoje novonapravljeno leglo u pijesku. Dakle, da li biste mi se željeli pridružiti u posjeti Mon Reposu — kilometar i pol dugoj plaži na obali suncem obasjane australske savezne države Queensland? Ne morate se brinuti da ćete izgorjeti na subtropskom suncu, jer će naš posjet biti noću. Najbolje vrijeme za tako očaravajuć izlet je između osam navečer i ponoći.

Preporučuje se da se ide s uvježbanim vodičem i u manjim grupama, s obzirom da postoji nekoliko stvari koje moramo, odnosno ne smijemo uraditi ukoliko želimo vidjeti i dotaknuti veliku morsku kornjaču. Dok hodamo po plaži tik uz granicu do koje dolazi plima, vodič nas umoljava da ne koristimo ručne svjetiljke jer to uznemirava kornjače. Iznenađeni smo time kako dobro na pijesku možemo vidjeti metar široke tragove kornjača čak i bez svjetala.

Zatim nam naš vodič daje neke zanimljive podatke u vezi s morskim kornjačama u tom području. U australskim vodama živi šest različitih vrsta, no samo se četiri mogu naći na Mon Reposu, koji je na bundaberškoj obali glavno područje na kojem kornjače odlažu jaja. Poredane po brojnosti, to su: glavata želva (Caretta caretta), plosnata kornjača (Natator depressa), golema želva (Chelonia mydas) i sedmopruga usminjača (Dermochelys coriacea).

Naše prvo promatranje

Kad ugledamo golemu kornjaču, svi postajemo jako uzbuđeni. Ona pripada prvoj vrsti koju smo naveli — glavatim želvama. U tišini gledamo kako nastavlja svoje puzanje po pijesku kroz pjenu valova sve dok ne izmakne moru, naraslom zbog plime. Kad konačno prilazimo bliže, primjećujemo da je iskopala rupu u obliku tanjura tako što je pijesak i raslinje bacala na sve strane, oko sebe. To sprečava da trava raste iznad legla te da mladi ostanu zarobljeni kad se za 7 do 12 tjedana izlegu. Dovršila je i kruškoliko leglo naizmjenično kopajući i izbacujući pijesak stražnjim perajama — zagrabi desnom, izbaci lijevom; zagrabi lijevom, izbaci desnom. Sve skupa to traje oko 45 minuta.

Sve do sada, lako se mogla uznemiriti i vratiti u vodu, no kad jednom počne polagati jaja, možemo je slobodno dirati. Skautkinja usmjerava svjetlo prema njoj i mi je, ako to želimo, možemo fotografirati. Kornjača otprilike 10 do 20 minuta odlaže jaja u leglo, zajedno sa svijetlom, sluzavom tekućinom koja štiti jaja od gljivica i insekata za vrijeme inkubacije. Glavate želve po leglu odlažu prosječno 120 jaja veličine ping-pong loptice — po 14 dana nekoliko puta u sezoni — s razmakom od dvije do četiri godine između sezona.

Kad doslovno dotaknemo kornjaču, iznenađeni smo kako je njena koža mekana — što je faktor koji kornjačevinu čini tako poželjnom te ugrožava opstanak kornjača. Njen oklop, ili gornji štit, sastoji se od ploča i može se usporediti s kralježnicom i rebrima. Sada ona počinje pokrivati jaja. No, budući da ih je položila blizu dosega valova, da bi preživjela moraju se premjestiti. To će obaviti dva člana istraživačkog tima koja su se priključila grupi.

Označavanje kornjača

Naša će kornjača dobiti oznaku na jednoj od svojih prednjih peraja, što će biti od pomoći u istraživanjima vezanim za morske kornjače. To nije nimalo lak zadatak s obzirom na sav pijesak koji ona žustro razbacuje svuda uokolo. Oznake su napravljene od nerđajuće legure titana. Na stražnjoj strani je adresa, budući da je veoma važno za istraživački projekt da se izvijesti broj svih već zapaženih kornjača. Jedino u slučaju da kornjača ugine, oznaka se može ukloniti i vratiti zajedno s detaljima o lokaciji na kojoj je nađena. Na prednjoj strani oznake je kornjačin identifikacijski broj. Naša kornjača je T54239, no mi smo je odlučili nazvati Tabita.

S obzirom da Tabita nije bila prethodno označena, vrlo je vjerojatno da još nikada nije polagala jaja, te da bi stoga mogla pružiti neke veoma važne informacije koje će poduprijeti zaštitu kornjača i njihovih jaja u južnom Pacifiku. Tako, da bismo dobili te informacije, mi promatramo manju operaciju na kornjači koja se odvija upravo ovdje na plaži! Postupak se naziva laparoskopija i obično se primjenjuje na ljudima. Tabita je nježno preokrenuta na leđa i položena na kolica. Bilo nam ju je žao i otkrili smo da je glađenje po vratu, izgleda, smiruje. To što vidimo nisu suze, već slana otopina koju ona izlučuje da bi isprala oči od pijeska te da bi uklonila višak soli koji se javlja zbog toga što pije morsku vodu. One nisu povezane s boli. Iznad jedne od njenih stražnjih peraja očisti se koža; zatim se kroz maleni rez ugura cjevčica i upuše malo zraka. Pregledavajući njene jajnike, istraživači otkrivaju da joj je to prva reproduktivna sezona te da ima još mnogo jaja koja dozrijevaju. Sve se te informacije zapisuju; zatim se kroz ventil instrumenta ispusti zrak, a prorez se zašije.

Nakon što je ponovo preokrenuta na pijesak, Tabita instiktivno kreće prema vodi. Oslobođenu Tabitu prekrivaju valovi i odnose je prema pučini.

Premještanje jaja

Dok se vraćamo, zapažamo da su jaja već premještena iz legla. Nakon četiri sata sadržina jaja prilijepi se za stijenke kore od jajeta i formiraju se krvne žile. Ako bi ih se preokrenulo nakon ovoga, bila bi uništena. Na mjestu leženja obično se daje dva sata za postupak premještanja, i stopa uspješnosti ovog postupka veoma je visoka. Svrha svega toga je da se leglo i jaja zaštite od vode i erozije. Temperatura pijeska određuje spol mladih. Mnogi otoci imaju hladniji pijesak i stvaraju uglavnom mužjake, dok u toplom pijesku Mon Reposa nastaju uglavnom ženke.

Mladi se legu od siječnja do ožujka. Oni grebu po pješčanom krovu uzrokujući da se pijesak urušava i podiže ih. Ako temperatura pijeska nije previsoka, oni će nastaviti svoje putovanje iz legla i otpuzati prema moru. No, njihovo putovanje tek je počelo. Smatra se da treba proći 50 godina da bi se dostigla reproduktivna zrelost. Samo mali broj dogura tako daleko.

Čovjek se mora naučiti da vodi brigu

Na nesreću, čovjekova nemarnost i nepažnja uvelike su doprinijele smanjenju broja jedinki ovih šest poznatih vrsta morskih kornjača. Kornjače često pojedu plastične vreće koje se bacaju u more, zamijenivši ih sa meduzama. To blokira njihov probavni trakt i uzrokuje smrt od gladi. Drugi otpaci mogu zagušiti kornjače. Čak i propeleri na barkama mogu predstavljati opasnost ako moreplovci nisu pažljivi. Dodajmo k tome i naftu koja se izlijeva u more, kao i otrovne otpatke koji za vrijeme sezone parenja mogu izbrisati cijelu priobalnu populaciju. A budući da moraju izroniti svakih 15 minuta kako bi udahnule zrak, kornjače se lako mogu zaplesti u ribarske mreže, čime se mogu zadaviti.

Kako sve više ljudi postaje svjesno ovih opasnosti te uči više paziti na okolinu, povećane mogućnosti nesumnjivo će prouzročiti da čovjek i kornjača nađu zajednički jezik — impresionirajući i očaravajući čovječanstvo još jednim čudom zadivljujućeg reproduktivnog ciklusa.

[Slike na stranici 26]

Gore lijevo, u smjeru kretanja kazaljke na satu: manja operacija, vraćanje u more, premještanje jaja, stavljanje oznake na peraju