Nyalaland — raj koji čovjek nije uspio pokvariti

Od dopisnika Probudite se! iz Južnoafričke Republike

KAKVA osvježavajuća promjena za nas osmero stanovnika gradske džungle!

Nalazimo se u Nyalalandu — velikom izletničkom području na sjeveru južnoafričkog Nacionalnog parka Kruger. Ime je dobio po prekrasnoj antilopi čiju sliku možete vidjeti na ovoj stranici. To je mužjak nijala antilope.

Noć je i mi sjedimo oko logorske vatre i jedemo bivolji gulaš. U okolnoj savani žive slonovi, lavovi, leopardi, bivoli i druge veličanstvene životinje. Ali osjećamo se sigurnima pod nadzorom dvojice čuvara. U stvari, podsjećamo se na to da je daleko sigurnije biti tu nego živjeti u nekom gradu punom kriminala ili pak voziti se prometnom gradskom ulicom.

“Čujete li tog ćuka?” pita Kobus Wentzel, nadležni čuvar. On vješto ponavlja zov, prrrŕp. “To je”, dodaje on, “tipični zov koji se može čuti u ovim krajevima. Na našem sutrašnjem obilasku pokazat ću vam neke ptice, zato uzmite sa sobom knjigu o pticama.”

Nyalaland je isto tako i raj za botaničare. Malo mjesta na Zemlji ima takvu raznolikost biljnog života. Prema Reader’s Digestovom Illustrated Guide to the Game Parks and Nature Reserves of Southern Africa, razlog tome jest to što se “devet glavnih afričkih ekosistema” sastaje na sjeveru parka Kruger. “Ovdje se”, nastavlja knjiga, “susreću kišovita područja i suhe šikare, šume i otvorene ravnice, stijene i duboki pijesak.” Oko 400 kvadratnih kilometara ove jedinstvene regije odvojeno je kao izletničko područje Nyalaland. Uz izuzetak malog osoblja kampa, ovdje ne živi niti jedan jedini čovjek, a nema ni turističkih putova.

Kobus pokušava jesti svoju večeru dok odgovara na naša mnogobrojna pitanja. On ima diplomu magistra znanosti s pretorijskog sveučilišta, na kojem je studirao postupanje s divljim životinjama, zoologiju i botaniku. Ubrzo doznajemo da njegovo znanje nije samo teorijsko.

“Jeste li imali ikakvih opasnih susreta s divljim životinjama?”

“Bilo je nekoliko slučajeva odmjeravanja snage”, odvraća Kobus, “ali nikada sa životinjama koje su me stvarno namjeravale ubiti.”

“Kako znate, kad se lav zaleti prema vama, da se radi samo o odmjeravanju snaga?”

“Kad na četiri ili pet metara od vas zaustavi svoj odlučni trk”, odgovara on.

Čuvari poput Kobusa obučeni su da ostanu mirni kad se životinja zaleti prema njima. On objašnjava: “One vas izazivaju, a vi iskušavate životinju. Tipična situacija može biti lavica s mladuncima ili mužjak u fazi udvaranja. Napadajući te, životinja ti kaže: ‘Ti povređuješ tuđi posjed — narušavaš moju privatnost i bolje ti je da odeš.’ U međuvremenu, ja napnem otponac na svojoj pušci i spremim se da ga dočekam. Uvijek povlačim zamišljenu liniju. Ako prijeđe tu liniju, morat ću pucati. Ali, prema mom iskustvu, životinja se uvijek zaustavi prije te linije, tako da nikada nisam morao ubiti niti jednu životinju u ovom području.”

Kobus očigledno nije lovac na trofeje. Oduševljava nas poštovanje koje ima prema divljim životinjama. Ali, već je kasno, a sutra moramo rano ustati. Nakon što jedni drugima zaželimo laku noć povlačimo se u četiri mala bungalova u obliku slova A, pokrivena slamom i izgrađena na stupovima.

U 4.45 budi nas Wilson, kuhar u kampu. Nakon doručka vozimo se do mjesta s kojega će početi naš obilazak. Sa zahvalnošću gledamo u oblačno nebo. Za vedrih sunčanih dana temperatura može dostići preko 40 Celzijevih stupnjeva.

Za neke od nas to je potpuno novo iskustvo. U prvi mah osjećamo mali strah da ne bismo možda nagazili na zmiju ili da nas ne bi napala neka divlja životinja. Ali ubrzo takve strahove zamjenjuje osjećaj divljenja zbog golemih otvorenih površina prekrivenih zelenim drvećem koje sežu sve dokle oko može vidjeti. Pjev ptica i buka koju stvaraju insekti daju život šumi. Ah, kako je ugodno udisati čist, nezagađen zrak!

Svako toliko, Kobus i njegov pomoćnik Ellion Nkuna zaustavljaju se kako bi nam pokazali nešto zanimljivo, kao što je četa putujućih mrava ili tragovi neke životinje. Dolazimo do drveta koje oko svog debla ima humak koji su napravili termiti. “To je”, objašnjava Kobus, “Xanthocercis zambesiaca. Često se može vidjeti kako raste na termitnjaku. Aktivnost termita obogaćuje tlo, a to koristi stablu.”

Nakon jednog sata hodanja prolazimo pokraj stabla koje je oborio slon. “Iako je to čvrsto stablo”, objašnjava Kobus, “ono ne predstavlja zapreku za slona. On ga jednostavno pregazi. Slonovi to često rade. To može zvučati pomalo negativno, ali ima i svojih dobrih strana. Kroz nekoliko mjeseci ovo će stablo vjerojatno biti mrtvo. Dok odumire, ono pruža hranu malim organizmima te oslobađa minerale za tlo.”

“Pretpostavljam”, dodaje netko iz naše grupe, “da bi, kad populacija slonova ne bi bila pod kontrolom, područje poput ovoga bilo pretvoreno u travnjak.”

“To je točno”, odvraća Kobus. “Ne bi ostalo ni jednog jedinog stabla. U parku Kruger pokušavamo populaciju slonova zadržati na otprilike 7 500, što je, prema našim sadašnjim saznanjima, onoliko koliko Kruger može podnijeti.”

Tada netko u pijesku zapaža jasan životinjski trag. Impulzivno sam uzviknuo: “Mora da je leopardov!”

“Ne”, kaže Kobus, “hijenin je. Zapazite da je otisak asimetričan, ili izdužen. Također, možete vidjeti otiske pandži, budući da je hijena životinja nalik psu. Ne može uvući svoje pandže. No, ako to usporedite s otiscima životinja iz porodice mačaka, kao što je leopard ili lav, sasvim lako ćete ih razlikovati. Otisak tih životinja simetričan je, to jest, okrugao i bez otisaka pandži, zato što mačke uvlače svoje kandže. Nadalje, ako pogledate stražnje jastučiće, u slučaju hijene vide se otraga dva režnja, dok životinje nalik mački imaju veće zadnje jastučiće i tri režnja.”

Sad već pomalo osjećamo glad. Zato sjedamo na veliki humak termita kako bismo prezalogajili ono što smo mi muškarci nosili u svojim naprtnjačama. Nakon toga krećemo prema brdu na koje nas Kobus potiče da se popnemo. Na pola puta do vrha sjedamo na neke stijene kako bismo se odmorili i uživali u prekrasnom pogledu na gusto grmlje i stabla koje se protežu preko goleme ravnice sve do planinskog lanca koji se nazire na udaljenom horizontu. Kobus nas podsjeća da je ono što gledamo netaknuto, doslovno nedodirnuto od strane čovjeka dvadesetog stoljeća. No, iznenađeni smo kad na vrhu brda ugledamo nešto što izgleda kao dobro utabana ljudska staza.

“To je staza slonova”, napominje Kobus.

Međutim, pitam se kako može biti tako siguran da su je načinile životinje, a ne ljudi. I dok mi se te misli vrzmaju po glavi, oštrooki Ellion pronalazi dokaz. Podiže s poda izlizanu slonovsku kljovu.

“Ovo je vjerojatno staro nekoliko desetljeća”, kaže Kobus.

“Da”, priznajem, “čini se da je to dokaz da je prošlo mnogo vremena otkako je neki čovjek bio na ovome mjestu, zato što nitko ne bi ostavio tako vrijednu stvar.” Ellion sprema kljovu u svoju naprtnjaču kako bi je predao upravi Nacionalnog parka Kruger.

Vrijeme je proletjelo i već je skoro podne kad ugledamo Land-Rover. Napravili smo kružnu šetnju od oko jedanaest kilometara. Po povratku u kamp, otkrivamo da je Wilson već pripremio ručak, koji sa zahvalnošću gutamo. Nakon što smo malo otpočinuli poslije ručka, odlazimo u kasnopopodnevnu šetnju duž rijeke Luvuvhu.

Ovdje je krajolik predivan, s gustim zelenim šipražjem i velikim stablima, kao što je sikamor sa svojim fascinantnim krivudavim izgledom. Nakon što smo naučili imena i karakteristike raznolikog drveća, prolazimo pokraj mnoštva grivastih pavijana koji nas oprezno promatraju skrivajući se iza grmlja. Zatim sjedamo na jednu stijenu tako da možemo gledati rijeku.

Dok slušamo šum vode, Ellion nam skreće pažnju na četiri ženke nijala antilope koje se iza nas približavaju rijeci. Srećom, povjetarac puše prema nama, tako da one ne mogu osjetiti naš miris. Promatramo te prekrasne antilope kako se svako toliko zaustavljaju da bi brstile lišće s grmlja. Nakon otprilike deset minuta, jedna od njih nas primijeti i oglasi se upozoravajući ostale. U tren oka, sve su pobjegle.

U međuvremenu, neki su se od radoznalih pavijana približili, i mi čujemo nešto što nalikuje pretjeranom vrištanju mladunca. Vjerojatno mu njegova majka daje batine zbog toga što se previše približio. Možemo je zamisliti kako mu govori: ‘Da se više nikada nisi usudio približiti tim ljudima!’

Pada mrak i mi se moramo vratiti u kamp. Nakon što smo se vratili počinje padati kiša, pa mi večeramo u ljupkom slamom pokrivenom zaklonu bez zidova. Slušamo lagano tapanje kiše, koje je još više naglašeno šuštanjem grmlja. U okolini su divlje životinje i razgovor se ponovno skreće na lavove. Pitamo Kobusa koliko se puta na obilasku suočio licem u lice s lavom.

“Oko 70 puta”, odgovara on.

“Kakva je uobičajena reakcija kad se to dogodi?”

“Ono što se obično dogodi”, odgovara Kobus, “jest iznenađenje na obje strane. Dođete na neko područje, poput nas danas, očekujući da ćete vidjeti uobičajenu divljač, kad odjednom, na nekoliko metara od vas, čopor lavova koji se odmaraju u hladu. Gledaju u vas, i vi možete primijetiti kako njihove oči postaju sve veće i veće, kao da ne mogu vjerovati svojim očima. Moje se oči”, smije se Kobus, “vjerojatno isto tako povećavaju. Onda kažem grupi koja je sa mnom: ‘Brzo dođite! Pogledajte!’ U sljedećem trenutku začujete ih kako dva ili tri puta zariču i odu. Oni se daleko više boje nas nego mi njih.

Nekom drugom prilikom naletite na ženku s mladuncima, a onda je već druga priča. Umjesto da jednom zariče, lavica vas pozdravi dugim prijetećim režanjem, dok repom maše s jedne strane na drugu. Napnem otponac na svojoj puški i kažem onima u grupi da budu tihi. Onda se mirno povlačimo, ne skidajući pogled sa životinje i ne okrećući joj leđa.”

Sljedećeg jutra prolazimo kroz prekrasni Mashikiripoort — uski klanac sa strmim liticama sa svake strane. Na kraju dolazimo do jednog brda u kojem se nalazi spilja. Prije nego se popnemo, Ellion baca kamen, koji glasno zaklepeće. “Kamen sam bacio”, objasnio nam je kasnije, “za slučaj da je tamo bilo lavova ili drugih opasnih životinja. Tako imaju vremena pobjeći.”

“U protivnom”, dodaje Kobus, “mogli biste opasnu životinju stjerati u kut, a onda vam ne bi bilo lako.” Kad smo došli do pećine, na zidovima smo mogli vidjeti bušmanski crtež. To je žirafa za koju Kobus kaže da je mogla biti nacrtana prije više od dvije stotine godina.

Dok hodamo, također možemo vidjeti krda žirafa, gnua i zebri. U motornom vozilu često se možete približiti ovim stvorenjima, ali kad ste pješke i vjetar puše prema njima, ona redovito osjete vaš miris i pobjegnu prije nego im se približite. Čujemo kako u daljini krdo zebri galopira dalje i u misli mi dolazi istinitost riječi zapisanih u Bibliji: “A strah pred vama i strahovanje od vas bit će prisutni kod svakog živog stvorenja na zemlji” (1. Mojsijeva 9:2, NW).

Dosad smo se već uvjerili u Ellionovu sposobnost da zapazi životinje kao i da prepozna njihove tragove. On je iz naroda Tsonga — naroda čuvenog po svojim tragačkim sposobnostima. Pitamo ga o tome.

“Počeo sam učiti još kao mali dječak, čuvajući stoku”, objašnjava on.

Kasnije, za vrijeme naše posljednje poslijepodnevne šetnje, Ellion je taj koji nam skreće pažnju na glasanje vodenih konja. Uskoro dolazimo do mjesta s kojega možemo promatrati rijeku. To je sigurno, u vodi je krdo vodenih konja. Mnogi ih smatraju najopasnijim životinjama u Africi. No, naučili smo imati povjerenja u naše oprezne, dobro obučene čuvare. Tiho sjedamo na obalu rijeke i promatramo. Svako toliko, glava nekog vodenog konja nestane pod vodom. I baš kad pomislimo da je otišao, on odjednom izroni, ispuhujući i prskajući vodu iz svojih velikih nozdrva. Tada se, u jedan glas, oglase svojim nezaboravnim zvučnim krikom i otvaraju svoja gigantska usta.

Nakon što su nas ti nestašluci oduševljavali oko pola sata, spušta se mrak pa mi nerado odlazimo natrag. Te večeri, sjedeći oko logorske vatre, prisjećamo se bogatih iskustava proživljenih u prošla dva dana. Raduje nas saznanje da na Zemlji još uvijek ima nepokvarenih, prekrasnih mjesta poput ovoga. A što se tiče budućnosti, tješi nas biblijsko obećanje da će, prije nego bude prekasno, Bog intervenirati i spasiti Zemlju od uništenja. Tada će ne samo Nyalaland već cijela Zemlja imati koristi od Božjeg pouzdanog obećanja: “Evo sve novo tvorim” (Otkrivenje 11:18; 21:3-5; Izaija 35:5-7).