Zbrinjavanje žrtava tragedije u Ruandi

RUANDA, smještena u srcu Afrike, nazivana je “Afričkom Švicarskom”. Bujno zelenilo koje ljudi vide prelijećući preko zemlje ostavlja utisak edenskog vrta. Ne začuđuje da se Ruandu opisivalo kao raj.

Svojevremeno su za svako posječeno stablo sađena po dva nova. Jedan dan godišnje bio je posvećen ponovnom pošumljavanju. Duž cesta sađene su voćke. Putovanje po zemlji bilo je slobodno i lako. Glavni putovi koji su vodili iz različitih pokrajina do glavnog grada Kigalia bili su asfaltirani. Glavni se grad munjevito širio. Prosječni radnik zarađivao je dovoljno da do kraja mjeseca može sastaviti kraj s krajem.

Napredovala je i kršćanska aktivnost Jehovinih svjedoka u Ruandi. Ranije ove godine preko 2 600 Svjedoka bilo je uključeno u prenošenje dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu pretežno katoličkom stanovništvu zemlje, koje broji oko osam milijuna (Matej 24:14). U ožujku su Svjedoci u domovima ljudi vodili više od 10 000 biblijskih studija. A u Kigaliu i okolici bilo je 15 skupština.

Jedan je putujući nadglednik Jehovinih svjedoka pisao: “U studenom 1992. služio sam u 18 skupština. No, do ožujka 1994. taj je broj porastao na 27. I broj pionira (punovremenih propovjednika) povećavao se svake godine.” U subotu 26. ožujka 1994. Spomen-svečanosti Kristove smrti prisustvovale su 9 834 osobe.

A onda se situacija u Ruandi preko noći tragično promijenila.a

Iznenadan kraj postojećeg poretka

Dana 6. travnja 1994. u oko 20.00, predsjednici Ruande i Burundija, obojica pripadnici plemena Hutu, poginuli su kad je avion u kojem su se nalazili srušen iznad Kigalia. Te su se noći po cijelome gradu mogle čuti policijske zviždaljke, a ceste su blokirane. Zatim su u ranim jutarnjim satima vojnici i civili naoružani mačetama počeli ubijati pripadnike plemena Tutsi. Ntabana Eugène — koji je u Kigaliu unutar vjerske zajednice Jehovinih svjedoka služio kao nadglednik grada — njegova žena, njegov sin i njegova kći, bili su među prvima koji su masakrirani.

Jedna obitelj Evropljana Jehovinih svjedoka proučavala je Bibliju s nekolicinom susjeda koji su pripadali plemenu Tutsi. Devetero tih susjeda potražilo je zaštitu u kući ovih Evropljana, dok su podivljali koljači haračili od kuće do kuće. U roku od nekoliko minuta u kući se našlo nekih četrdesetak razbojnika, razbijajući stvari i prevrćući pokućstvo. Nažalost, susjedi Tutsi ubijeni su. Međutim, drugima je, unatoč tome što su pokušali spasiti svoje prijatelje, dopušteno da pobjegnu i spase si život.

Pokolj je trajao tjednima. Procjenjuje se da je tokom vremena ubijeno 500 000 Ruanđana, a možda čak i više. Tisuće su pobjegle kako bi spasile svoje živote, naročito pripadnici plemena Tutsi. Podružnica Jehovinih svjedoka u Zairu obavijestila je braću u Francuskoj o svojim potrebama za pomoći. “Tražili smo jedan kontejner rabljene odjeće”, objašnjava zairska podružnica. “Braća u Francuskoj poslala su nam pet kontejnera uglavnom nove odjeće i obuće.” Dana 11. lipnja poslano je nekih 65 tona odjeće. Kenijska podružnica također je izbjeglicama poslala odjeću i lijekove, kao i časopise Kula stražara na njihovom mjesnom jeziku.

Do mjeseca srpnja snage kojima upravljaju pripadnici plemena Tutsi, nazvane Patriotska fronta Ruande, porazile su vladine snage kojima upravljaju pripadnici plemena Hutu. Nakon toga su stotine tisuća Hutua počele bježati iz zemlje. Kaos je rezultirao time da je dva milijuna Ruanđana, a možda čak i više, potražilo utočište u na brzinu izgrađenim logorima u susjednim zemljama.

Pokušali su pomoći jedan drugome

Od šest osoba koje su radile u Prevodilačkom uredu Jehovinih svjedoka u Kigaliju dvije su bile iz plemena Tutsi — Ananie Mbanda i Mukagisagara Denise. Napori braće koja su pripadala plemenu Hutu da ih zaštite bili su u prvih nekoliko tjedana uspješni. Međutim, krajem svibnja 1994, ovo dvoje Svjedoka, pripadnika plemena Tutsi, ubijeno je.

Jehovini svjedoci nastojali su zaštititi sukršćane različitog etničkog porijekla, riskirajući, pa čak i žrtvujući, svoj život (Ivan 13:34, 35; 15:13). Naprimjer, Mukabalisa Chantal pripada plemenu Tutsi. Kad su pripadnici Patriotske fronte Ruande tražili Hutue po stadionu na kojem se nalazila, zauzela se za svoje prijatelje, pripadnike plemena Hutu. Iako su pobunjenike iritirala njezina nastojanja, jedan od njih je uzviknuo: “Vi Jehovini svjedoci zaista imate čvrsto bratstvo. Vaša religija je najbolja koja postoji!”

Ostati slobodnim od etničke mržnje

Ne želimo reći da su Jehovini svjedoci potpuno imuni na etničke netrpeljivosti koje su stotinama godina postojale u ovom dijelu Afrike. Jedan Svjedok iz Francuske koji je sudjelovao u dostavi pomoći zapazio je: “Čak i naša kršćanska braća moraju ulagati velike napore kako se ne bi zarazila mržnjom, koja je doprinijela neopisivim masakrima.

Upoznali smo braću čije su obitelji izmasakrirane pred njihovim očima. Naprimjer, jedna je kršćanska sestra bila tek dva dana u braku prije nego je njen suprug ubijen. Neki su Svjedoci vidjeli kako im ubijaju djecu i roditelje. Jedna sestra, koja se sada nalazi u Ugandi, gledala je kako joj kolju cijelu obitelj, uključujući i supruga. To samo naglašava patnje, i emocionalne i tjelesne, kojima je svaka obitelj Jehovinih svjedoka bila izložena.”

U tom etničkom nasilju ubijeno je ukupno oko 400 Svjedoka. Ipak, nitko od njih nije ubijen od ruke susvjedoka. Međutim, pripadnici plemena Tutsi i Hutu koji su članovi Rimokatoličke i Protestantske crkve poklali su tisuće ljudi. Dobro je dokumentirano da Jehovini svjedoci po cijelom svijetu ni u kojem omjeru ne sudjeluju u ratovima, revolucijama ili drugim takvim sukobima ovoga svijeta (Ivan 17:14, 16; 18:36; Otkrivenje 12:9).

Neopisive patnje

Ovog ljeta svijet su obišli prizori gotovo nevjerojatnih ljudskih patnji. Moglo se vidjeti stotine tisuća ruandskih izbjeglica kako hrle u susjedne zemlje te tamo egzistiraju pod najnehigijenskijim uvjetima. Jedan Jehovin svjedok koji je radio na dostavi pomoći iz Francuske ovako je opisao situaciju koju je njegova delegacija zatekla 30. srpnja.

“Bili smo suočeni s prizorima apsolutnog užasa. Kilometri ljudskih tijela koja su ležala uz cestu. Zajedničke grobnice bile su natrpane tisućama leševa. Dok smo prolazili kroz ustalasane mase ljudi širio se nepodnošljiv smrad, a pored mrtvih tijela igrala su se djeca. Bilo je leševa roditelja čija su djeca još uvijek bila živa te su se priljubljivala uz njihova leđa. Takvi prizori, koji su se neprestano ponavljali, ostavljaju snažan dojam. Jednostavno vas preplave osjećaji potpune bespomoćnosti te ne možete ostati hladnokrvni pred opsegom užasa i očaja.”

Kad su deseci tisuća izbjeglica počeli sredinom srpnja hrliti u Zair, zairski Svjedoci pošli su na granicu, držeći u rukama svoju biblijsku literaturu kako bi ih njihova kršćanska braća i zainteresirane osobe mogli prepoznati. Svjedoci izbjegli iz Ruande potom su sakupljeni i prevezeni u Dvoranu Kraljevstva u obližnjoj Gomi, gdje im je pružena njega. Svjedoci s medicinskim iskustvom naporno su radili kako bi umanjili muke bolesnih, usprkos nedostatku adekvatnih lijekova i prikladnih objekata.

Brza reakcija na stradanja

U petak 22. srpnja Jehovini svjedoci u Francuskoj faksom su iz Afrike primili SOS. U njemu je bilo opisano užasno stanje njihove kršćanske braće koja su bježala iz Ruande. U roku od pet ili deset minuta nakon primanja obavijesti, braća su odlučila poslati teretni avion napunjen potrebnom pomoći. Uslijedio je vikend intenzivnih priprema, tim značajniji što braća nisu imala nikakvog iskustva u organiziranju tako velikih akcija pružanja pomoći, i to na temelju kratke obavijesti.

Potreba za novčanom pomoći naišla je na velik odaziv. Samo Svjedoci u Belgiji, Francuskoj i Švicarskoj priložili su preko 1 600 000 američkih dolara. Prikupljena je pomoć u obliku hrane, lijekova i opreme potrebne za preživljavanje, a u objektima Jehovinih svjedoka u Louviersu u Francuskoj te u Bruxellesu u Belgiji sve je spakirano u kutije s etiketama. Svjedoci su danonoćno radili kako bi pošiljka bila spremna za isporuku u Ostendu u Belgiji. Na tamošnjem aerodromu, u srijedu 27. srpnja, preko 35 tona ukrcano je na teretni mlažnjak. Sljedećeg je dana poslana manja pošiljka, uglavnom lijekova i medicinske opreme. U subotu, dva dana kasnije, još jedan avion prenio je daljnju pošiljku lijekova za žrtve.

Svjedoci iz Francuske, uključujući i jednog liječnika, otišli su u Gomu prije te velike pošiljke. U ponedjeljak 25. srpnja, kad je dr. Henri Tallet stigao u Gomu, oko 20 Svjedoka već je umrlo od kolere, a drugi su svakodnevno umirali. Budući da je pošiljka morala biti isporučena preko Bujumbure u Burundiju, nekih 250 kilometara dalje, u Gomu je stigla tek u petak 29. srpnja ujutro.

Borba s bolešću

U međuvremenu, na parceli na kojoj je smještena mala Dvorana Kraljevstva u Gomi, stisnulo se nekih 1 600 Svjedoka i njihovih prijatelja. Za sve te ljude postojao je samo jedan WC, nije bilo vode, i bilo je jako malo hrane. Deseci zaraženih kolerom zatrpali su Dvoranu Kraljevstva. Smrt je sve više uzimala svoj danak.

Osoba oboljela od kolere u potpunosti dehidrira. Oči postanu staklaste a potom uvrnute prema gore. Ako se na vrijeme započne s rehidracijskom terapijom, bolesnik je za dva dana na nogama. Stoga su odmah učinjeni napori da bi se rehidriralo braću uz pomoć ono malo lijekova koji su bili na raspolaganju.

Pored toga, braća su pokušala izolirati bolesne te spriječiti širenje zaraze. Nastojali su prebaciti izbjeglice podalje od užasnih uvjeta u Gomi. Pronađena je prikladna lokacija u blizini jezera Kivu, daleko od prašine i smrada leševa koji se snažno osjećao u zraku.

Iskopane su septičke jame te su nametnuta stroga pravila higijene. Ta su pravila uključivala pranje ruku u posudi s razrijeđenom varikinom nakon odlaska na WC. Naglašena je važnost ovih mjera i ljudi su pristali činiti ono što se od njih očekivalo. Uskoro je smrtonosna plima bolesti usporena.

Kad je u petak 29. srpnja pristigla velika pošiljka pomoći, u Dvorani Kraljevstva u Gomi ustanovljena je mala bolnica. Montirano je nekih 60 kreveta na sklapanje, kao i sistem za pročišćavanje vode. K tome, Svjedocima smještenim na obalama jezera Kivu dostavljeni su šatori. U kratkom vremenu, montirano je 50 šatora uredno poredanih u redove.

Jednom je prilikom oko 150 Svjedoka i njihovih prijatelja ozbiljno obolilo. Do prvog tjedna u kolovozu u Gomi ih je umrlo preko 40. No, lijekovi, medicinska oprema i stručna pomoć stigli su na vrijeme da spase mnoge živote i zaustave velik dio patnji.

Zahvalni, duhovni ljudi

Izbjegli Svjedoci pokazali su krajnju zahvalnost za sve što je učinjeno za njih. Bili su dirnuti ljubavlju koju su pokazala njihova kršćanska braća u drugim zemljama te jasnim dokazima da uistinu pripadaju međunarodnom bratstvu.

Usprkos svojim poteškoćama, izbjeglice su sačuvale svoju duhovnost. Zapravo, jedan promatrač je zapazio da su “oni izgleda više zainteresirani za primanje duhovne hrane nego materijalne pomoći, iako su u krajnjoj potrebi za svime”. Na zahtjev, u različite izbjegličke logore poslano je 5 000 primjeraka pomoćnog sredstva za proučavanje Biblije I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji na ruandskom jeziku kinyarwanda.b

Izbjeglice su svakodnevno razmatrale po jedan biblijski redak te su organizirale skupštinske sastanke. Učinjene su i pripreme za održavanje školskih razreda za djecu. Učitelji su ove razrede upotrijebili za davanje uputa o pravilima higijene, naglašavajući da preživljavanje ovisi o držanju istih.

Potrebna daljnja briga

Stotine izbjeglih Svjedoka smješteno je osim u Gomi i na drugim mjestima, kao što je Rutshuru. Toj je braći pružena slična pomoć. Dana 31. srpnja jedna sedmočlana delegacija Svjedoka doletjela je iz Gome u Bukavu na jugu, gdje se nalazilo nekih 450 izbjeglih Svjedoka. Mnogi od njih bili su i iz Burundija. Tamo je izbila kolera i pružena je pomoć u pokušaju sprečavanja smrtnih slučajeva među braćom.

Sljedećeg je dana delegacija cestom proputovala skoro 150 kilometara do Uvire u Zairu gdje se duž puta na nekih sedam lokacija nalazilo oko 1 600 Svjedoka, kako iz Ruande tako i iz Burundija. Dane su im upute kako se mogu zaštititi od bolesti. U jednom izvještaju temeljenom na zapažanjima delegacije stajalo je: “Ono što je dosad učinjeno samo je početak, a 4 700 osoba kojima sada pomažemo još će mjesecima trebati daljnju pomoć.”

Izvještava se da su se u kolovozu stotine Svjedoka vratile u Ruandu. Ipak, praktički svi domovi i sva imovina opljačkani su. Stoga ponovna izgradnja kuća i Dvorana Kraljevstva predstavlja izazov.

Božji sluge nastavljaju se svesrdno moliti u korist onih koji su grozno patili i još uvijek pate u Ruandi. Znamo da se približavanjem kraja ovoga sustava stvari nasilje može povećati. Međutim, Jehovini svjedoci diljem svijeta nastavit će čuvati svoju kršćansku neutralnost i pokazivati iskreno suosjećanje.

[Bilješke]

[Karta na stranici 12]

(Vidi publikaciju)

RUANDA

Kigali

UGANDA

ZAIR

Rutshuru

Goma

Jezero Kivu

Bukavu

Uvira

BURUNDI

Bujumbura

[Slike na stranici 15]

Lijevo: Ntabana Eugène i njegova obitelj masakrirani su. Desno: Mukagisagara Denise iz plemena Tutsi ubijena je usprkos naporima njene braće iz plemena Hutu da je spase.

[Slike na stranicama 16 i 17]

Gore: Zbrinjavanje oboljelih u Dvorani Kraljevstva u Gomi. Dolje lijevo: Preko 35 tona pomoći koju su Svjedoci pripremili i poslali teretnim mlažnjakom. Ispod: Okolica jezera Kivu, gdje su Svjedoci preseljeni. Dolje desno: Ruandske izbjeglice u jednoj Dvorani Kraljevstva u Zairu.