Kršćanstvo na djelu — usred meteža
SVE je počelo iznenada jednog dana u travnju 1994. U avionskoj nesreći poginuli su predsjednici Burundija i Ruande. U roku od nekoliko sati nasilje zastrašujućih razmjera preplavilo je Ruandu. Za nešto više od tri mjeseca, više od 500 000 Ruanđana — muškaraca, žena i djece — bilo je mrtvo. Neki ljudi zovu taj period “genocid”.
Polovica od ukupno 7,5 milijuna stanovnika Ruande morala je pobjeći. U taj je broj uključeno i 2,4 milijuna ljudi koji su utočište potražili u susjednim zemljama. Bio je to najveći i najbrži izbjeglički egzodus u suvremenoj povijesti. U Zairu (sada Demokratska Republika Kongo), Tanzaniji i Burundiju hitno su otvoreni izbjeglički logori. Neki od tih logora — koji su najveći na svijetu — bili su zaklon za 200 000 ljudi.
Među tim izbjeglicama bili su mnogi Jehovini svjedoci, miroljubivi ljudi koji u svom životu primjenjuju biblijska načela. U bilo kojoj zemlji u kojoj žive ostaju strogo neutralni i primjenjuju načelo sažeto u ovim riječima iz Izaije 2:4: “Raskovati [će] mačeve svoje na raonike, i koplja svoja na srpove, ne će dizati mača narod na narod, niti će se više učiti boju.” Jehovini svjedoci su nadaleko poznati kao religiozna grupa koja nije sudjelovala u genocidu u Ruandi.
Isus Krist je rekao da njegovi sljedbenici “nisu dio svijeta”. Međutim, zato što su “u svijetu” ne mogu uvijek izbjeći metež nacija (Ivan 17:11, 14, NW). U Ruandi je za vrijeme genocida oko 400 Svjedoka izgubilo život. Oko 2 000 Svjedoka i osoba zainteresiranih za poruku o Kraljevstvu postali su izbjeglice.
Da li to što nisu dio svijeta znači da Jehovini svjedoci ne čine ništa kad druge zadesi nesreća? Ne znači. Božja Riječ kaže: “Ako, na priliku, brat ili sestra goli budu, ili nemaju šta da jedu, i reče im koji od vas: idite s mirom, grijte se, i nasitite se, a ne da im potrebe tjelesne, šta pomaže? Tako i vjera ako nema djela, mrtva je po sebi” (Jakov 2:15-17). Ljubav prema bližnjima potiče Svjedoke da pomažu i onima koji ne dijele njihova religiozna gledišta (Matej 22:37-40).
Iako su Jehovini svjedoci širom svijeta žarko željeli pomoći svojim suvjernicima koji su se suočili s nesretnom situacijom u Ruandi, koordinacija akcije pružanja pomoći dodijeljena je zapadnoj Evropi. U ljeto 1994. grupa Svjedoka dobrovoljaca iz Evrope pohitala je da pomogne svojoj kršćanskoj braći i sestrama u Africi. Za izbjeglice iz Ruande otvoreni su dobro organizirani logori i poljske bolnice. Ogromne količine odjeće, pokrivača, hrane i biblijske literature prebačene su do njih zračnim putem ili su dopremljene na druge načine. Više od 7 000 nastradalih osoba — što je skoro tri puta veći broj od tadašnjeg broja Jehovinih svjedoka u Ruandi — primilo je pomoć u sklopu te akcije. Do prosinca te godine tisuće izbjeglica, uključujući i većinu onih koji su Jehovini svjedoci, vratilo se u Ruandu kako bi normaliziralo svoj život.
Rat u Kongu
Godine 1996. buknuo je rat u istočnoj regiji Demokratske Republike Kongo. To područje graniči s Ruandom i Burundijem. Ponovno je bilo silovanja i ubijanja. Usred fijukanja metaka i iz sela u plamenu ljudi su bježali kako bi spasili svoj život. U tom su se metežu zatekli i Jehovini svjedoci, a oko 50 ih je poginulo. Neke su ubili zalutali meci. Drugi su pogubljeni jer su pripadali određenoj etničkoj grupi ili ih se smatralo neprijateljima. Izgorjelo je jedno selo u kojem je živjelo 150 Svjedoka. U drugima su spaljene mnoge kuće i neke Dvorane Kraljevstva. Budući da su ostali bez doma i imovine, Svjedoci su pobjegli u druga područja u kojima su im tamošnji suobožavatelji pomogli.
Glad prati rat jer su usjevi uništeni, rezerve hrane opljačkane, a opskrbni putevi presječeni. Hrana koju se može nabaviti skupa je. U Kisanganiu je početkom svibnja 1997. kilogram krumpira koštao oko tri dolara, što je daleko iznad financijskih mogućnosti većine ljudi. Većina si je mogla priuštiti samo jedan obrok dnevno. Naravno, bolesti prate nestašicu hrane. Pothranjenost slabi sposobnost tijela da se obrani od malarije, dijareje i želučanih problema. Od toga naročito stradavaju i umiru djeca.
Procjenjivanje potrebe
Jehovini svjedoci iz Evrope ponovno su se brzo odazvali na te potrebe. U travnju 1997. tim Svjedoka za pružanje pomoći, u kojem su bila i dva liječnika, doletio je s lijekovima i novcem. U Gomi su tamošnji Svjedoci već organizirali odbore za pružanje pomoći kako bi procijenili situaciju tako da bi se smjesta mogla pružiti pomoć. Tim je istražio grad i okolna područja. Poslani su i kuriri kako bi se dobilo izvještaje iz udaljenijih mjesta. Informacije su također pristigle iz Kisangania, koji je smješten više od 1 000 kilometara zapadno od Gome. Mjesna su braća pomogla u koordiniranju akcija pružanja pomoći u Gomi, gdje živi oko 700 Svjedoka.
Jedan je od kršćanskih starješina iz Gome rekao: “Bili smo duboko dirnuti kad smo vidjeli našu braću koja su prešla toliku udaljenost kako bi nam pomogla. Prije nego što su oni došli, pomagali smo si međusobno. Braća iz seoskog područja morala su pobjeći u Gomu. Neka su izgubila svoje domove, a ostavila su i svoja polja. Doveli smo ih u naše domove te smo dijelili odjeću i ono malo hrane što smo imali. Sami nismo mogli učiniti puno. Neki od nas bili su pothranjeni.
Međutim, braća iz Evrope donijela su novac kojim smo kupili hranu koja je bila oskudna i vrlo skupa. Hrana je stigla u presudnom trenutku, budući da mnogi u svojim domovima nisu imali ništa za jelo. Dijelili smo hranu i Svjedocima i onima koji nisu bili Svjedoci. Da pomoć nije stigla u tom trenutku, bilo bi puno više umrlih, naročito djece. Jehova je spasio svoj narod. Impresionirani su bili i ljudi koji nisu Svjedoci. Mnogi su komentirali naše jedinstvo i ljubav. Neki su priznali da je naša religija prava.”
Iako se hrana nabavljala u zemlji te iako su se dijelili lijekovi, bilo je potrebno još više toga. Postojala je potreba za odjećom i pokrivačima, kao i za većom količinom hrane i lijekova. Potrebna je bila i pomoć za obnavljanje uništenih domova.
Ljudi velikodušno daju
Braća u Evropi ponovno su jedva čekala da pruže pomoć. Podružnica Jehovinih svjedoka u Louviersu (Francuska) obavijestila je skupštine u dolini Rhône (Normandija) te neke skupštine u Parizu o tome kakva je pomoć potrebna. Tada je počelo djelovati jedno drugo biblijsko načelo: “Tko škrto sije, škrto će i žeti; tko obilato sije, obilato će i žeti! Neka svatko dadne kako je srcem odlučio, a ne sa žalošću i na silu, jer ‘Bog ljubi vesela darivaoca’” (2. Korinćanima 9:6, 7, St).
Tisuće su radosno iskoristile priliku da daju. Kutije i torbe odjeće, cipela i drugih stvari pristizale su u Dvorane Kraljevstva, a zatim su prebačene u podružnicu Jehovinih svjedoka u Francuskoj. Tamo je 400 dobrovoljaca spremno sudjelovalo u sljedećem koraku operacije “Pomoć Zairu”. Kako je darovana roba pristizala, tako su ti dobrovoljci sortirali, slagali i pakirali odjeću u kutije, a zatim su po 30 kutija slagali na paletu. Djeca su mislila na svoju malu braću i sestre u Africi, pa su im poslala igračke — blistave autiće, zvrkove, lutke i medvjediće. To se pakiralo zajedno sa stvarima neophodnima za život. Za Kongo je ukupno popunjeno i otpremljeno devet kontejnera od kojih je svaki bio dugačak 12 metara.
Koliko je pomoći poslano u centralnu Afriku uz pomoć tisuće Svjedoka iz Belgije, Francuske i Švicarske? Do lipnja 1997. ukupna je količina bila 500 kilograma lijekova, 10 tona keksa bogatih proteinima, 20 tona druge hrane, 90 tona odjeće, 18 500 pari cipela i 1 000 pokrivača. Zračnim putem je također dopremljena i biblijska literatura. Sve se to vrlo cijenilo, te je utješilo izbjeglice i pomoglo im da ustraju u svojim nevoljama. Vrijednost te pošiljke ukupno je iznosila gotovo 1 000 000 američkih dolara. Takvi su prilozi dokaz bratstva i ljubavi među onima koji služe Jehovi.
Dijeljenje u Kongu
Kako je u Kongo počela stizati roba, iz Francuske su došla dva brata i jedna sestra da bi surađivali s tamošnjim odborima za pružanje pomoći. S obzirom na zahvalnost koju su pokazali kongoanski Svjedoci, Joseline je rekla: “Primili smo puno pisama zahvale. Jedna mi je siromašna sestra dala ukras od malahita. Drugi su nam dali svoje slike. Kad smo odlazili, sestre su me ljubile, grlile i plakale. I ja sam plakala. Mnogi su davali komentare kao što su: ‘Jehova je dobar. Jehova misli na nas.’ Dakle, shvatili su da zasluga za ovo davanje pripada Bogu. Kad smo dijelili hranu, braća i sestre hvalili su Jehovu pjesmama Kraljevstva. To je bilo vrlo dirljivo.”
Jedan član tima bio je liječnik Loic. Mnogi su se skupili u Dvorani Kraljevstva i strpljivo su čekali da dođu na red kako bi dobili njegovu pomoć. Želeći da i sama učini nešto, jedna je kongoanska sestra napravila i donijela oko 40 uštipaka onima koji su čekali da dođu na red za liječnika. Budući da je čekalo oko 80 ljudi, svatko je dobio po pola uštipka.
Pomoć onima koji nisu Svjedoci
Ta se humanitarna pomoć nije davala isključivo Jehovinim svjedocima. Drugi su je također dobili, jednako kao što je to bilo i 1994. To je u skladu s Galaćanima 6:10 u kojima se kaže: “Za to dakle dok imamo vremena da činimo dobro svakome, a osobito onima koji su s nama u vjeri” (naglašeno od nas).
Svjedoci su podijelili lijekove i odjeću u nekoliko osnovnih škola i jednom sirotištu blizu Gome. To je sirotište dom za 85-ero djece. Na jednom ranijem putovanju poduzetom da bi se procijenila situacija, tim za pružanje pomoći posjetio je sirotište i obećao da će ga opskrbiti s 50 kutija keksa bogatih proteinima, kutijama odjeće, 100 pokrivača, lijekovima i igračkama. Djeca su se poredala u dvorištu i pjevala su posjetiocima. Zatim su imala jedan poseban zahtjev — da li postoji mogućnost da dobiju nogometnu loptu?
Nekoliko tjedana kasnije tim za pružanje pomoći ispunio je svoje obećanje da će dovesti pomoć. Impresioniran velikodušnošću i onim što je pročitao u biblijskoj literaturi koju je dobio, direktor sirotišta je rekao da je na putu da postane Jehovin svjedok. A jesu li djeca dobila nogometnu loptu? “Nisu”, odgovorio je Claude, koordinator tima za pružanje pomoći iz Francuske. “Dali smo im dvije nogometne lopte.”
Izbjeglički logori
Pomoć nije bila ograničena samo na Kongo. Tisuće izbjeglica pobjeglo je iz ratne zone u jednu obližnju zemlju u kojoj su žurno otvorena tri izbjeglička logora. I Svjedoci su otputovali tamo da bi vidjeli što mogu učiniti. Kad se pripremao ovaj izvještaj, logori su pružali utočište za 211 000 izbjeglica, uglavnom iz Konga. Oko 800 njih bili su Svjedoci i njihova djeca te pojedinci zainteresirani za dobru vijest o Kraljevstvu. Problem koji se u logorima hitno morao riješiti bio je nedostatak hrane. U jednom je logoru bilo hrane samo za tri dana, a među tom hranom bio je grah star tri godine.
Usprkos tome, Svjedoci su bili dobro raspoloženi. Iako su imali malo biblijske literature, održavali su redovito sastanke na otvorenom kako bi se duhovno izgrađivali. Također su bili zaposleni u propovijedanju dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu drugima u logorima (Matej 24:14; Jevrejima 10:24, 25).
U istraživačkom timu Svjedoka bio je i liječnik. Iako su im vlasti dopustile da u svakom logoru provedu samo nekoliko dana, održali su medicinska savjetovanja. Kod kršćanskih starješina ostavili su lijekove i novac. Na taj su način braća mogla preživjeti. Tim se također nadao da bi se Svjedoci iz logora mogli uskoro vratiti u svoju domovinu.
Što je s budućnošću? Isus Krist je prorekao da će naše vrijeme biti vrijeme velikog meteža, razdoblje obilježeno ratovima i nestašicom hrane (Matej 24:7). Jehovini svjedoci znaju da će samo Božje Kraljevstvo donijeti kraj patnjama koje sada doživljavamo na Zemlji. Pod njegovom će vlašću naš zemaljski dom postati raj mira, obilja i vječne sreće za poslušno čovječanstvo (Psalam 72:1, 3, 16). U međuvremenu, Svjedoci će objavljivati dobru vijest o tom nebeskom Kraljevstvu te će također nastaviti pomagati suobožavateljima i drugima u vremenima nevolje.
[Istaknuta misao na stranici 4]
Od 1994. Jehovini svjedoci iz Evrope u afričku regiju Velikih jezera poslali su više od 190 tona hrane, odjeće, lijekova i druge humanitarne pomoći.
[Okvir na stranici 6]
Kršćanska ljubav pokazana u praksi
Ruth Danner bila je među onima koji su u Francuskoj revno sudjelovali u operaciji “Pomoć Zairu”. Kao dijete je zbog svoje kršćanske vjere bila zatvarana u nacističkim koncentracionim logorima. Ona je objasnila: “Bili smo vrlo sretni što činimo nešto za našu braću i sestre u Africi! No nešto me je učinilo još sretnijom. Godine 1945, kad smo se vratili kući iz Njemačke, nismo imali apsolutno ništa. Čak je i odjeća koju smo nosili bila posuđena. No uskoro smo primili materijalnu pomoć od naše duhovne braće iz Amerike. Dakle, ova akcija pružanja pomoći pružila mi je priliku da vratim onu dobrohotnost koja je i nama tako davno bila iskazana. Kakva li je prednost biti dio tako velike obitelji braće koja kršćansku ljubav pokazuju u praksi!” (Ivan 13:34, 35).
[Slika na stranici 7]
Uskoro — zemaljski raj s obiljem za sve