Izbor najznačajnijih događaja prošle godine
“DOĐITE k meni (...) i ja ću vas okrijepiti.” Te riječi Isusa Krista zapisane u Mateju 11:28 bile su godišnji citat za 2002. Tokom protekle službene godine mnogi su zaista i ‘došli’ — 265 469 osoba prihvatilo je taj poziv koji nam Bog upućuje preko Isusa, krstilo se te pronašlo okrepu zajedno s više od šest milijuna kršćanskih učenika koji služe pod ugodnim Isusovim jarmom.
Na narednim stranicama možete pročitati kako Jehova neprestano u velikoj mjeri blagoslivlja svoj narod diljem Zemlje. Razmotrimo sada neke od značajnih teokratskih događaja koji su se zbili tokom službene 2002. godine.
Oblasni kongresi potiču na revnost
Prema svom običaju, Jehovini svjedoci okupili su se na stotinama lokacija diljem svijeta kako bi prisustvovali godišnjem oblasnom kongresu. Tema kongresa za 2002/03. bila je “Revni objavitelji Kraljevstva”. Ključno predavanje istaknulo je kako Božji narod danas u izvršavanju svoje službe oponaša revnost i hrabrost Isusa Krista. U drugim govorima bilo je objašnjeno da revnost razvijamo proučavajući Božju Riječ, a pokazujemo je čineći dobro te naročito kad s oduševljenjem objavljujemo Božje Kraljevstvo.
Kostimirana drama pod nazivom “Ostani nepokolebljiv u teško vrijeme” govorila je o proroku Jeremiji. On je, poput Isusa, pokazivao izvanrednu revnost i ustrajnost usprkos poteškoćama. Jeremija se pouzdao u Jehovu te je neustrašivo objavljivao Božju poruku. Doista izvanredan primjer za današnje kršćane!
Na tom kongresu objavljene su dvije knjige. Delegati su u petak dobili knjigu Obožavaj jedinog pravog Boga. Ta će knjiga od 192 stranice biti drugo pomoćno sredstvo za proučavanje Biblije kako bi se istina iz Božje Riječi još dublje usadila u srce onih koji proučavaju Bibliju. Uvjereni smo da će ova publikacija pomoći novima da rastu u duhovnom pogledu i hode uskim putem koji vodi u život u Božjem pravednom novom svijetu.
Knjiga Približi se Jehovi objavljena je u subotu. Ona se sastoji od četiri dijela u kojima se razmatraju Jehovina četiri glavna svojstva: moć, pravda, mudrost i ljubav. Svrha knjige objašnjena je u njenom predgovoru: “Neka ti ova knjiga pomogne da se još više približiš Jehovi Bogu, da s njim razviješ odnos koji se nikada neće prekinuti kako bi ga mogao hvaliti u svu vječnost.” Kongresni program i ove nove publikacije pomoći će svim osobama iskrena srca da njihova ljubav prema našem Stvoritelju još više raste.
Nositi se s ‘kritičnim vremenima’
Apostol Pavao napisao je Timoteju da će ‘posljednje dane’ obilježavati “kritična vremena s kojima se teško izlazi na kraj” (2. Tim. 3:1). Katastrofe, i prirodne i one druge, ljudima donose probleme i poteškoće. No one kršćanima također pružaju priliku da pokažu ljubav koju imaju jedni prema drugima. Tokom protekle službene godine zbili su se mnogi nemili događaji. Osvrnimo se na dva takva događaja.
Napad na Svjetski trgovinski centar: U subotu 8. rujna 2001. održana je promocija 111. razreda Biblijske škole Gilead Društva Watchtower. Tri dana nakon toga, u utorak 11. rujna, polaznici škole i njihove obitelji razgledavali su New York (SAD). Dan je bio topao i vedar, a nebo plavo. No u 08.46 putnički avion zaletio se u sjeverni toranj Svjetskog trgovinskog centra u južnom Manhattanu. Nekoliko minuta kasnije drugi se avion zaletio u južni toranj.
U 09.59 južni se toranj srušio, nakon čega se nad južnim Manhattanom podigao gusti oblak prašine i svuda naokolo padale su krhotine. Zatim se srušio i sjeverni toranj. Poginulo je skoro tri tisuće ljudi. Gradnja te dvije zgrade dovršena je 1973, a svaka je imala 109 katova. Gustu prašinu koja se digla nakon što su se te zgrade srušile vjetar je raznosio posvuda, pa i do bruklinskog Betela koji je od mjesta događaja udaljen manje od tri kilometra.
Braća u podružnici u Sjedinjenim Državama odmah su pokušala saznati tko je od Jehovinih svjedoka pogođen tom strašnom tragedijom i kako im se može pomoći. Do kraja tog dana provjereno je jesu li članovi betelske obitelji iz sva tri kompleksa u Brooklynu, Pattersonu i Wallkillu na sigurnom. Do četvrtka poslijepodne svi polaznici Gileada javili su se tajništvu Škole Gilead kako bi ih obavijestili da su oni i njihove obitelji dobro. U međuvremenu se telefonski stupilo u kontakt s 37 pokrajinskih nadglednika s područja New Yorka. Oni su kontaktirali sa skupštinskim starješinama, koji su zatim provjerili jesu li svi objavitelji dobro. Do petka ujutro, 14. rujna, podružnica je saznala da je 14 naše braće i sestara poginulo odnosno da su neki nestali. Taj se broj u međuvremenu nije promijenio.
Oni koji su preživjeli tu nesreću pričali su svoja iskustva. Cynthia Tucker, opća pionirka, radila je u Svjetskom financijskom centru preko puta Svjetskog trgovinskog centra. Kad je ugledala prvi avion koji je udario u toranj, nalazila se na 37. katu. Svjesna toga da se dogodila strašna nesreća, izašla je iz zgrade i pogledala u taj toranj. Posvuda su letjele krhotine. Zatim je vrlo nisko preletio i drugi avion. Sestra Tucker kaže: “Bio je ogroman. Shvatila sam da će i on udariti u zgradu. Htjela sam potrčati, ali jednostavno se nisam mogla maknuti — nisam znala što da radim. Izgledalo je kao da je avion prošao kroz zgradu. Buka je bila toliko jaka da sam se osjećala kao da sam pod vodom, mogla sam osjetiti zvuk. Zrak je bio težak, činilo se da je pun pijeska. Teško se disalo. Ljudi su trčali u svim pravcima. Otrčala sam u zgradu, odakle sam gledala kako se ruši prvi toranj. Ljudi su skidali svoje majice kako bi zbog prašine prekrili lice. Oni s djecom i kućnim ljubimcima istrčali su iz zgrada. Svi su bili prestravljeni. Čak su se i životinje čudno ponašale. Taj se strah ne može opisati.” Sestra Tucker zahvalna je za pomoć starješina koji su došli kako bi s njom podijelili blage, utješne riječi iz Biblije.
Narednih mjeseci braća iz New Yorka svojim su sugrađanima prenosila biblijsku poruku utjehe i nade. Nekolicina njih dobila je dozvolu da propovijeda na samom mjestu katastrofe, gdje su Blizanci srušeni. Jedan od njih bio je pionir Roy Klingsporn. On je rekao: “Zrakoplovni zapovjednik koji je sudjelovao u pružanju pomoći s cijenjenjem nam je rekao: ‘Svi nam donose hranu, kavu i suhu odjeću, no vi ste prvi koji nam čitaju iz Biblije. U ovo vrijeme Bog nam je zaista potreban.’”
Erupcija vulkana u istočnoj Africi: Mnoga naša braća u istočnom dijelu Demokratske Republike Kongo iskusila su građanski rat, bolest, siromaštvo i nezaposlenost. Neki su bili izbjeglice, a neki su to još uvijek. Uza sve te probleme zadesila ih je i iznenadna erupcija vulkana planine Nyiragongo, koja se nalazi nedaleko od grada Gome. Ujutro 17. siječnja 2002. iz planine su počeli sukljati dim i vatra. Uvečer se iz vulkana izlila lava koja se sve više približavala Gomi. Tisuće uplašenih ljudi bježalo je prema obližnjem gradu Gisenyiju (Ruanda). Ceste su bile prepune ljudi koji su nosili onoliko koliko su uspjeli ponijeti. Opasnost je prijetila i Gisenyiju, no tamošnja su braća otvorila vrata svoje Dvorane Kraljevstva kako bi primila braću iz Demokratske Republike Kongo. Neka braća iz Gisenyija odmah su na raspolaganje stavila svoje domove.
Jedan tamošnji starješina rekao je: “Kad smo vidjeli što se događa, neka braća i ja odmah smo pošli prema glavnoj cesti koja povezuje Gomu i Gisenyi. Sa sobom smo ponijeli časopise Kula stražara i Probudite se! te ih visoko držali. Bio je mrak, no išli smo na mjesta gdje nas se moglo vidjeti. Kad su braća ugledala časopise, znala su da smo i mi Jehovini svjedoci, nakon čega smo ih uputili u našu Dvoranu Kraljevstva, gdje smo im pripremili smještaj. Na cesti smo stajali sve do jutarnjih sati. Tako smo za braću iz Gome učinili isto što su oni za nas prije nekoliko godina. Za vrijeme rata u Ruandi stotine tisuća ljudi bježalo je u Gomu. U to su vrijeme braća iz Gome danonoćno stajala na cestama s časopisima u ruci kako bismo ih mogli prepoznati. Zatim su nas upućivala na mjesta gdje su pripremila smještaj.”
Većina onih koji su bježali od vulkana noć je morala provesti na otvorenom. Među njima su bili i Jehovini svjedoci koji u tom metežu i mraku nisu vidjeli braću s časopisima. Jedan starješina rekao je: “Rano sljedećeg jutra braća i sestre ponovno su izašli s časopisima u rukama. Obilazili su čitav Gisenyi kako bi ih sva braća mogla vidjeti. Tako su pronašli svu braću iz Gome koja noć prije nisu vidjela Jehovine svjedoke. Uskoro je i našoj Dvorani Kraljevstva prijetila opasnost od lave, koja se još uvijek nije zaustavila. Odmah smo u drugih pet Dvorana Kraljevstva organizirali smještaj za braću.” Neka braća iz 24 skupštine u Gomi bježala su prema unutrašnjosti Demokratske Republike Kongo, no većina, otprilike njih 2 000, bježala je u Ruandu.
Podružnica u Kigaliju (Ruanda) brzo je nabavila hranu, lijekove, prekrivače i plastične kanistre za vodu. Sve to odmah je poslano u organizirana prihvatilišta. Braća iz Gome bila su veoma sretna kad je samo jedan dan nakon katastrofe do njih došao kamion s humanitarnom pomoći. Mnogi koji nisu Jehovini svjedoci pozitivno su pričali o nama. Jedan brat čuo je neke ljude kako govore: “To je prava religija. Oni zaista vole jedni druge.”
Otprilike trećina Gome bila je uništena. Mnoga braća i sestre sve su izgubili. No Jehovini svjedoci čije su kuće ostale čitave dobrovoljno su primili obitelji braće čije su kuće bile uništene (Rim. 12:12, 13). Kasnije su braća iz Ruande organizirala sve potrebno kako bi se preostale izbjeglice iz Gome sigurno vratile kući. Jehovini svjedoci u Evropi također su pružili pomoć, poslavši iz Belgije dva aviona puna humanitarne pomoći.
Erupcija planine Nyiragongo bila je prava katastrofa. Mnogi su izgubili život i mnogo toga je uništeno, no prave se kršćane moglo jasno prepoznati po ljubavi koju su pokazivali jedni prema drugima (Ivan 13:35).
Škola službe za Kraljevstvo ističe važnost duhovnosti
Škola službe za Kraljevstvo osnovana je 1959, i to kao jednomjesečni tečaj. Održavala se u South Lansingu (država New York, SAD). U drugim se zemljama održavala na mjestima koja su podružnice izabrale. U početku su tu školu pohađali skupštinski starješine (u to ih se vrijeme nazivalo slugama skupštine) i specijalni pioniri. No 1966. učinjene su neke promjene. Škola je skraćena na dva tjedna, a pohađali su je samo starješine. Tokom 1977. trajanje škole smanjeno je na 15 sati. Otada se ona održava svakih nekoliko godina — ponekad traje nešto duže, a ponekad nešto kraće. Od 1984. Školu službe za Kraljevstvo pohađaju i sluge pomoćnici.
Ove je godine ta škola uključivala tri razreda. Prvi, čija je nastava trajala od utorka do četvrtka, pohađali su putujući nadglednici. Drugi, čija se nastava održavala u petak i subotu, pohađali su skupštinski starješine, a treći, u nedjelju, pohađali su sluge pomoćnici. U školi se naglašavalo koliko je važno čuvati svoju duhovnost. Prije mnogo vremena Mojsije je Jehovu molio sljedeće: “Pokaži mi put svoj, da te poznam i nađem milost pred tobom” (2. Mojs. 33:13). Tu mu je molitvu uputio nakon što je bio svjedokom deset nevolja, vidio kako se razdvaja Crveno more, s Jehovom 40 dana razgovarao na gori Sinaju te primio Deset zapovijedi. U dobi od 80 godina i nakon što ga je Jehova koristio na tako izvanredan način, Mojsije je još uvijek bio svjestan svojih duhovnih potreba. U skladu s njegovim primjerom, starješine i sluge pomoćnici bili su potaknuti da i dalje razvijaju svoju duhovnost, bez obzira na to koliko dugo već služe Jehovi.
Gradivo za školu prevedeno je te su ga koristile podružnice diljem svijeta. Iz mnogih zemalja stigla su pisma s izrazima cijenjenja. Starješina iz Gvineje napisao je: “Nije mi žao žrtvi koje su u to bile uključene niti što sam morao prijeći 1 000 kilometara da bih pohađao školu.” Drugi je napisao: “Nemam riječi kojima bih izrazio svoje cijenjenje za to školovanje. Od srca vam hvala!”
Brat iz Koreje napisao je: “Škola mi je pomogla da ozbiljno razmislim o tome jesam li duhovna osoba.”
Podružnica u Salvadoru napisala je: “Naročito zanimanje braća su pokazala za promjene u vezi sa Skupštinskim studijem knjige. Uvjereni smo da će nam to pomoći da članovima studijskih grupa još kvalitetnije pomažemo te da im se još više osobno posvetimo.”
Starješinstvo iz Njemačke napisalo je: “Prijedlozi i upute realni su i lako ih se može primijeniti u pomaganju onima koji su nam povjereni na brigu.”
Podružnica u Švicarskoj rekla je: “Škola je braći pružila potrebno ohrabrenje kako bi se čuvala duhovne ravnodušnosti.”
Razvoj događaja na pravnom području
ARMENIJA: Slučaj Ljove Margarjana privukao je međunarodnu pažnju. Zbog njegove aktivnosti kao Jehovinog svjedoka protiv njega su podignute optužnice. Između ostalog, optužen je bio zbog toga što je “propovijedao učenja neregistrirane religije”. Dana 18. rujna 2001. istražni sud oslobodio je brata Margarjana svih optužbi. Na tu je odluku uložena žalba, no apelacioni sud podržao je tu odluku, izjavivši da to što kao Jehovin svjedok prenosi vjerska učenja nije kriminalno djelo, već pravo koje mu je zajamčeno armenijskim ustavom. Tužitelji su žalbu zatim uložili najvišem armenijskom apelacionom sudu — Kasacionom sudu. Dana 19. travnja 2002. šesteročlana porota podržala je obje odluke. Ta nas pobjeda veoma raduje. Ipak, u isto vrijeme mladu braću u Armeniji hapsi se i zatvara jer zbog svojih vjerskih uvjerenja odbijaju služiti vojsku.
GRUZIJA: Okrutno nasilje nad Jehovinim svjedocima u Gruziji i dalje se nekažnjeno nastavlja. Od listopada 1999. službeno je prijavljeno više od 80 nasilnih napada u kojima je bilo sveukupno više od 1 000 žrtava — muškaraca, žena, djece, ostarjelih i invalida. Domovi nekih Jehovinih svjedoka opljačkani su, u njima je izvršena premetačina te su spaljeni do temelja. Podneseno je više od 700 prijava, no nitko od napadača nije osuđen. U rujnu 2001. konačno su podnesene tužbe protiv Petrea Ivanidzea i bivšeg pravoslavnog svećenika Vasilija Mkalavišvilija zbog njihovog sudjelovanja u tim napadima. Ipak, mnogi pokušaji da se započne suđenje neuspješni su zbog onog što se događa u samoj sudnici. Pristašama optuženih, koji su mahali velikim križevima, prije korištenim kao oružje, te zastavama sa sloganima punim mržnje prema Jehovinim svjedocima, dopušteno je da uđu u sudnicu. Tridesetog svibnja 2002. suđenje je prekinuto sedam puta. Jehovini svjedoci su Evropskom sudu za ljudska prava (ECHR) podnijeli dvije službene prijave, jednu u kojoj izražavaju svoje negodovanje zbog vladine pasivnosti usprkos neobuzdanom nasilju i drugu u kojoj se žale zbog toga što je gruzijski Vrhovni sud poništio registraciju dva pravna tijela kojima su se služili Jehovini svjedoci. U listopadu 2001. ECHR spojio je te dvije prijave u jednu kako bi ih se što prije uzelo u razmatranje.
Dana 23. srpnja 2002. Jehovini svjedoci podnijeli su ECHR-u još jednu službenu prijavu. U njoj se detaljno obrazlaže 30 slučajeva u kojima su vjerski ekstremisti, pravoslavni svećenici i policija napali Jehovine svjedoke u Gruziji. Jedan od tih slučajeva uključuje vrlo važan dokument. On sadrži upute za provedbu plana prema kojem je skoro 100 policajaca u rujnu 2000. prekinulo miran skup Jehovinih svjedoka. Taj su dokument odobrili i potpisali visoki službenici Ministarstva unutarnjih poslova grada Zugdidija, na zapadu Gruzije.
RUSIJA: Dvanaestog veljače 2002. ponovno je započeo sudski slučaj s ciljem da se zabrani djelovanje Jehovinih svjedoka u Moskvi. To je sedmi put da se Jehovini svjedoci moraju braniti zbog istih neutemeljenih optužbi. Četvrtog travnja 2002, nakon dvomjesečnog razmatranja zahtjeva tužilaštva, Sud je donio odluku da se temeljito prouči vjerska literatura Jehovinih svjedoka i njihova službena korespondencija. Ta je odluka donesena usprkos tome što tužilaštvo nije iznijelo nikakve konkretne argumente kojima bi dokazalo da Jehovini svjedoci potiču vjerski razdor, razaraju obitelji ili krše prava građana te narušavaju njihovu slobodu. Suđenje je odgođeno sve dok se ne dobiju rezultati te istrage.
JUŽNA KOREJA: Do kraja prosinca 2001. broj Jehovinih svjedoka u Južnoj Koreji koji su u zatvoru zbog toga što im savjest ne dopušta služenje vojske dosegao je 1 640. Taj broj raste iz godine u godinu. Zakon o služenju vojske kaže da oni koji odbijaju oružje mogu biti osuđeni i do tri godine zatvora. U Južnoj Koreji ni svećenici ni oni kojima savjest to ne dopušta nisu oslobođeni služenja vojske. Od 1950-ih više od 7 000 tamošnjih Jehovinih svjedoka bilo je zatvoreno zbog toga što je odbilo nositi oružje. Dana 29. siječnja 2002. vrhovni sudac seulskog Okružnog suda po imenu Si-hwan Park proslijedio je slučaj Kyung-soo Leea Ustavnom sudu, što je prvi takav slučaj u povijesti tog suda. Sudac Park želio je čuti što Ustavni sud misli o tvrdnji brata Leea da time što mu oduzimaju pravo na prigovor savjesti krše njegovo pravo na slobodu vjeroispovijesti i savjesti. Nakon što je slučaj predao tom sudu, odgodio je suđenje te uz jamčevinu oslobodio brata Leea. Suđenje će se nastaviti tek nakon što Ustavni sud donese svoju presudu o ustavnosti spomenute tvrdnje.
SJEDINJENE DRŽAVE: Sedamnaestog lipnja 2002. Vrhovni sud Sjedinjenih Država donio je povijesnu odluku u slučaju Watchtower Bible and Tract Society of New York, Inc. protiv Strattona. Sve je započelo time što je uprava mjesta inzistirala na tome da Jehovini svjedoci od načelnika traže dozvolu kako bi mogli propovijedati od vrata do vrata. Sud je izjavio: “[Jehovini svjedoci] na suđenju su objasnili da dozvolu nisu tražili zbog toga što dozvolu za propovijedanje nalaze u Bibliji. [Oni su rekli:] ‘Traženje dozvole za propovijedanje od uprave mjesta za nas je gotovo jednako vrijeđanju Boga.’” Poništivši tu odredbu, Sud je naveo da je ona “uvredljiva, i to ne samo zato što predstavlja povredu vrijednosti koje su zaštićene Prvim amandmanom već i sam koncept slobodnog društva. Naime, uvredljivo je da građanin koji želi razgovarati sa svojim susjedima mora najprije o tome obavijestiti predstavnike vlasti i zatim dobiti dozvolu za to.” Sud je zatim rekao: “Čak i kad bi načelnikovo izdavanje dozvole bilo samo rutinska stvar te provedeno brzo i besplatno, zakon koji od građana traži takvo što grubo odstupa od našeg nacionalnog nasljeđa i ustavne tradicije.”
Sud se također pozitivno izrazio o izvanrednom utjecaju Jehovinih svjedoka na provedbu američkog ustavnog zakona. Izjavio je: “Već preko 50 godina ovaj Sud obesnažuje ograničenja vezana za prodaju robe te raspačavanje tiskanog materijala od vrata do vrata. Nije slučajno da su upravo Jehovini svjedoci pokrenuli velik broj slučajeva u kojima se razmatralo prava zajamčena Prvim amandmanom, kada se zna da je posjećivanje ljudi od vrata do vrata jedan od zahtjeva koje pred njih stavlja njihova religija.” Kao što je Sud zapazio, ovi “slučajevi pokazuju da se time što se bore protiv propisa kojima se želi ograničiti slobodu govora Jehovini svjedoci ne bore samo za svoja prava”.
U još jednom pravnom slučaju Vrhovni sud Južne Karoline 1. srpnja 2002. podržao je pravo jednog Jehovinog svjedoka da odbije transfuziju krvi (Djela 15:28, 29). Charles Harvey tužio je svog liječnika, tražeći odštetu zbog toga što namjerno nije poštivao njegovu želju da ne primi krv. Brat Harvey mu je prije operacije jasno dao na znanje kakvo je njegovo na Bibliji utemeljeno gledište. No da bi mu, dok je još bio bez svijesti, dao krv kad su se nakon operacije pojavile komplikacije, liječnik je zatražio suglasnost njegove majke, koja nije Jehovin svjedok. Proglasivši suglasnost majke nevažećom, Vrhovni sud Južne Karoline izjavio je da “liječnik mora poštivati pacijentove želje o odbijanju određenog načina liječenja ili medicinske intervencije ako mu ih pacijent prije operacije da na znanje”. Zatim je sud potvrdio pravo brata Harveya da porota presudi je li njegov liječnik prekršio dogovor da ga liječi bez krvi te je li zloupotrijebio svoj položaj, davši mu transfuziju bez njegove suglasnosti.
U sjećanje na njihovu nepokolebljivost
Više od 30 godina u Memorijalnom centru u Buchenwaldu, nekadašnjem nacističkom koncentracionom logoru, Jehovini se svjedoci uopće nisu spominjali. Oni se jednostavno nisu uklapali u sliku koju su vlasti Istočne Njemačke imale o žrtvama i protivnicima nacističkog režima. Čak i danas mnogi ljudi u Njemačkoj Jehovinim svjedocima teška srca odaju priznanje za nepokolebljiv stav kakav nitko drugi nije pokazao. Zato je 9. svibnja 2002. bio veoma značajan dan. Tog je dana g. R. Lüttgenau, zamjenik direktora Memorijalne zaklade Buchenwald i Mittelbau-Dora, u Buchenwaldu otkrio spomen-ploču u sjećanje na Jehovine svjedoke koji su tamo bili zatvoreni.
Bio je to lijep i topao dan. Nekadašnji logor, smješten na šumovitom brežuljku s pogledom na prelijepi seoski krajolik, bio je okupan prekrasnim proljetnim zelenilom. No to se mjesto nekad nazivalo zeleni pakao Buchenwalda. Mnogim današnjim posjetiocima gotovo je nemoguće zamisliti očaj logoraša koji su za vrijeme prozivke iza svojih baraka promatrali taj isti predivan krajolik bez ikakve nade da će ponovno na slobodi uživati u njemu.
No Jehovini svjedoci imali su nadu utemeljenu na Bibliji te su se u potpunosti pouzdali u Jehovu. To im je pomoglo da ostanu besprijekorni i da hrabro slijede primjer apostola, koji su rekli: “Moramo slušati Boga kao vladara, a ne ljude” (Djela 5:29). Zbog svog je uvjerenja najmanje 38 Jehovinih svjedoka izgubilo život u logoru ili izvan njega, na nekom od logorskih radnih zadataka. Na spomen-ploči citiran je spomenuti redak iz Djela apostolskih, nakon kojeg slijedi natpis: “U sjećanje na Jehovine svjedoke koji su zbog svojih vjerskih uvjerenja ovdje bili zatvoreni i ubijeni.”
Otprilike 800 zatvorenika, koji su po ljubičastom trokutu na svojoj odjeći bili prepoznatljivi kao Bibelforscheri (Istraživači Biblije), našlo se među više od 250 000 onih koje su nacisti tokom godina zatvorili u ovom logoru. Neki od Jehovinih svjedoka koji su tamo bili zatvoreni 1937. bili su prisiljeni pomagati u izgradnji logora. Nakon što su 1945. preživjeli zatvorenici pušteni na slobodu, oslobođeni Jehovini svjedoci zahvaljivali su na tome Jehovi. Broj Jehovinih svjedoka u tom nacističkom logoru uglavnom se uvijek kretao između 300 i 450.
Postavljena spomen-ploča zatvorenicima s ljubičastim trokutom daje mjesto koje im pripada među žrtvama nacističkog režima. Osim toga, ona posjetioce podsjeća na nepokolebljivost Jehovinih svjedoka. “Spomen-ploča pokazuje da je današnje društvo svjesno onog što su prošli Jehovini svjedoci te im za to odaje priznanje”, rekao je g. Lüttgenau.
U četvrtak 7. ožujka 2002. službenici grada Körmenda u zapadnoj Mađarskoj otkrili su spomen-ploču u čast trojice Jehovinih svjedoka koji su umrli kao mučenici. Bili su to Bertalan Szabó, Antal Hőnisch i Ján Žondor. Sva trojica u vrijeme Drugog svjetskog rata odbila su služiti vojsku te su javno pogubljena. Na spomen-ploči stoji: ‘U znak sjećanja na kršćane koji su pogubljeni u ožujku 1945. jer su zbog savjesti odbili služiti vojsku.’ Podružnica izvještava da se više od 500 ljudi kroz grad uputilo do zgrade u kojoj su izvršena pogubljenja, gdje je otkrivena spomen-ploča.
U Sjedinjenim Državama osnovan Odbor podružnice
U petak 9. veljače 2001. Vodeće tijelo obavijestilo je betelsku obitelj u Sjedinjenim Državama da će od 1. travnja 2001. u njihovom Betelu početi djelovati Odbor podružnice. Tokom službene 2002. godine taj je odbor preuzimao sve više odgovornosti. Podružnica u Sjedinjenim Državama nadgleda djelo propovijedanja o Kraljevstvu u čitavim Sjedinjenim Državama, na Bermudima te otočju Turks i Caicos. Sjedinjene Države imaju više od milijun objavitelja, od kojih je 215 000 povezano sa skupštinama španjolskog govornog područja. Od preko 11 700 skupština, njih otprilike 2 600 sastanke održava na španjolskom. Tokom protekle službene godine osnovano je 210 novih skupština. Od njih 123 sastanke održava na španjolskom, 63 na engleskom i 24 na drugim jezicima.
Razne skupštine i grupe u Sjedinjenim Državama sastanke osim na engleskom i španjolskom trenutno održavaju na još 37 jezika. U mnogim skupštinama koje sastanke održavaju na španjolskom i drugim stranim jezicima broj prisutnih na Sastanku za javnost često je dvaput veći od broja objavitelja. Neke skupštine izvještavaju više biblijskih studija nego što imaju objavitelja. Braća i sestre koji govore engleski uče druge jezike kako bi pomogli na tom području koje brzo napreduje.
Podružnica u Sjedinjenim Državama jedinstvena je po tome što su zgrade Betela smještene na tri lokacije — u Brooklynu, Pattersonu i Wallkillu. U blizini South Lansinga (država New York) i Immokaleea (Florida) nalaze se i njene farme, na kojima betelska obitelj uzgaja voće i povrće za vlastite potrebe. Betelska obitelj u Sjedinjenim Državama sveukupno broji 5 465 članova.
Širom svijeta trenutno postoji 109 podružnica. Odbore podružnica koji se brinu za duhovne potrebe braće u raznim zemljama počelo se osnivati 1976. Ti odbori slijede biblijsko vodstvo i upute Vodećeg tijela. Zadatak Odbora podružnice jest nadgledati propovijedanje dobre vijesti na područjima koja pripadaju toj podružnici. Odbor podružnice kršćanskim skupštinama, misionarima i pionirima pruža potrebno vodstvo. On također skupštine organizira u pokrajine i oblasti te Vodećem tijelu šalje preporuke za imenovanje pokrajinskih i oblasnih nadglednika, članova betelske obitelji i polaznika Škole Gilead. Osim što općenito nadgleda službu propovijedanja, Odbor podružnice organizira i posao u Betelu. Nema nikakve sumnje u to da Jehova obilno blagoslivlja takvo uređenje.
Prevođenje doprinosi napretku djela
Tokom proteklih godina na sve većem broju jezika dostupne su ogromne količine publikacija. Iza toga stoje stotine prevodilaca koji naporno rade kako bi tiskane publikacije bile točne i razumljive te kako bi ih ljudi čitali s užitkom.
Ono što je Božjem narodu neophodno potrebno jest točan biblijski prijevod. Da bi se udovoljilo toj potrebi, prijevod Novi svijet dosad je izašao na 44 jezika. Od toga je kompletan objavljen na 29 jezika. Tokom protekle službene godine prevođenje Kršćanskih grčkih pisama dovršeno je na tri afrička jezika — cibembi, igbou i lingali — a čitava Biblija objavljena je na afrikaansu.
Braća su veoma zahvalna za nedavno objavljena izdanja Biblije. U izvještaju iz Evrope stoji: “Braća koja propovijedaju na kineskom području posebno su zahvalna za Bibliju na svom jeziku te kažu da je ‘prijevod izvrstan’.” U Kanadi su neke zainteresirane osobe iz Kine rekle: “Ovu je Bibliju sigurno prevodio neki Kinez! Tako ju je lako razumjeti!” U Južnoafričkoj Republici jedna žena koja govori jezikom xhosa upitala je: “Odakle vam ta Biblija koju tako dobro razumijem?” Brat iz Albanije jednostavno je rekao: “Zahvaljujući načinu na koji je preveden prijevod Novi svijet Jehovine misli tako lako ulaze u srce.” Objavitelj iz Hrvatske napisao je: “Puno mi je lakše predočiti si ono o čemu čitam, a riječi su kao da sam ih sam izrekao. Taj novi prijevod zvuči tako jednostavno, tako prirodno, a iz njega ipak zrači velika mudrost. Sada puno lakše uviđam ljepotu Jehovine poruke i pouka koje nam je namijenio.”
Publikacije koje sadrže temeljne biblijske istine još uvijek su potrebne za širenje dobre vijesti o Kraljevstvu ‘svim nacijama i plemenima i narodima i jezicima’ (Otkr. 7:9). Tokom proteklih godina zahvaljujući brošurama na jeziku lahu, kojim govore ljudi iz plemena na brdovitom sjevernom predjelu Tajlanda te u obližnjim zemljama, postignuti su dobri rezultati. Jedan je misionar napisao: “Brošura Zahtjevi nedvojbeno je najvažnija publikacija na lahuu. Podijelili smo je ljudima na čitavom području.” Kakav je bio rezultat? “Pozvani smo u mnoga sela, no zbog udaljenosti i loših cesta još nismo uspjeli posjetiti sve te ljude. Riječi iz Mateja 9:37 doista su istinite u našem slučaju. Naprimjer, saznali smo da u jednom udaljenom selu, otprilike 160 kilometara sjeverno od Chiang Maija, neka zainteresirana žena redovito na temelju brošure Zahtjevi poučava grupu siročadi.”
U Sjedinjenim Državama mnogim Indijancima svjedoči se na njihovim jezicima. Na jeziku navaho trenutno je dostupno nekoliko publikacija, među koje spada i brošura Što Bog zahtijeva od nas? na audiokasetama. Jedna je objaviteljica napisala: “Na planini Navaho, na najudaljenijem dijelu našeg područja, živi nekadašnji pastir koji ima više od 80 godina i vid mu je oslabio. Njegova ga je unuka upitala bi li volio na jeziku navaho čuti kasetu koja govori o Bibliji. Rekao je da bi. Ustao je iz kreveta, u kom je ležao jer je bio bolestan, te je sjeo na kauč kako bi slušao kasetu. Da ste samo mogli vidjeti njegov izraz lica dok je slušao biblijske retke na vlastitom jeziku. Suze mi dođu na oči kad se toga sjetim. Nakon toga je rekao: ‘Nizhoni’, što znači ‘predivno’.”
U Mozambiku se publikacije prevode na pet tamošnjih jezika. Da bi se ljudima pomoglo čitati ih, na te je jezike prevedena brošura Nauči čitati i pisati te se provodi velika akcija opismenjivanja. To se toliko dojmilo predsjednika Mozambika Chissana da je izjavio kako u potpunosti podupire naše biblijsko obrazovno djelo te akciju opismenjivanja.
Časopisi Kula stražara i Probudite se! sada su dostupni na 146 odnosno 87 jezika i izlaze diljem svijeta. Zbog njihove duhovne i obrazovne vrijednosti svi ih veoma cijene. Naprimjer, otprilike 80 000 stanovnika Kiribatija, otočja na Tihom oceanu, govori gilbertski. Tokom proteklih godina svaki tamošnji Jehovin svjedok, a ima ih manje od 100, u prosjeku je revno podijelio skoro 20 časopisa mjesečno. U travnju 2002. u Bugarskoj je 1 200 objavitelja podijelilo više od 100 000 časopisa.
Nema sumnje u to da Jehova svom narodu pruža sve potrebno kako bi izvršavao djelo koje mu je povjerio. To se djelo diljem Zemlje izvršava na mnogim jezicima (Fil. 4:20).
Otvorenje podružnica
U službenoj 2002. godini na prekrasnom karipskom otoku Trinidadu otvorena je podružnica. Prvi objekti podružnice otvoreni su još 1985, no otada se broj objavitelja povećao za 94 posto. Zato je te objekte trebalo u potpunosti preurediti i sagraditi dodatan prostor, tako da je kvadratura sada dvostruko veća. Podružnica sada ima nove sobe, urede, biblioteku, recepciju, blagovaonicu i kuhinju. Tamošnja Dvorana Kraljevstva također je renovirana i proširena. Na tom su projektu u cijelosti radili tamošnji volonteri.
Dana 29. rujna 2001. otprilike 220 delegata iz 14 zemalja te 695 braće i sestara s Trinidada okupilo se kako bi prisustvovalo svečanom otvorenju. Oni su imali prilike čuti zanimljive izvještaje o teokratskoj povijesti djela te saznati kakvu su ulogu u tome odigrali Evander J. Coward i William R. Brown. Nekoliko stranih misionara, uključujući i 88-godišnju sestru koja je još uvijek opći pionir, ispričalo je dirljiva iskustva iz svoje službe na Trinidadu, koja sežu i više od 50 godina unazad.
Stephen Lett iz Vodećeg tijela iznio je govor za svečano otvorenje. Govoreći o temi “Cijenjenje Jehovinih domova obožavanja u prošlosti i danas”, naglasio je da su ljudi, a ne građevine, ti koji obožavaju Jehovu. Stoga je braću s puno ljubavi potaknuo da kao obožavatelji Jehove svojom poslušnošću i vladanjem pokažu svoju zahvalnost.
Sljedećeg je dana u gradu Port of Spain održan poseban sastanak za one koji zbog nedostatka prostora nisu mogli prisustvovati samom programu otvorenja. Njemu je prisustvovalo više od 13 000 osoba. Na susjednom otoku Tobagu više od 300 braće pratilo je program putem telefonske linije. Brat Lett iznio je govor “Čuvaj svoj odnos s Jehovom razvijajući poniznost”. Svi prisutni bili su ‘veseli’ zbog svečanog otvorenja proširenih objekata podružnice (5. Mojs. 16:15).
Nedavno je proširena i podružnica u Češkoj Republici. Samuel F. Herd iz Vodećeg tijela otputovao je tamo kako bi održao govor za svečano otvorenje Betela, njegovog dodatnog objekta te dviju Kongresnih dvorana. Program za otvorenje održan je u subotu 4. svibnja 2002. te je govoru brata Herda prisustvovalo 2 125 osoba. Sljedećeg dana održan je poseban sastanak te je 5 286 prisutnih uživalo u njegovom izvrsnom govoru pod naslovom “Obnovimo snagu, ne umarajmo se”. Taj program veoma je ohrabrio braću u Češkoj Republici.
Diljem svijeta u takvim objektima radi sveukupno 19 823 imenovanih slugu. Svi oni pripadaju međunarodnom Redu posebnih punovremenih slugu Jehovinih svjedoka.
[Tabela/slike na stranicama 12 i 13]
NEKI DOGAĐAJI IZ SLUŽBENE 2002. GODINE
1. rujna 2001.
11. rujna: Napad na Svjetski trgovinski centar
29. rujna: Otvorenje podružnice na Trinidadu
20. studenog: Započela Škola službe za Kraljevstvo
1. siječnja 2002.
17. siječnja: Erupcija vulkana u Demokratskoj Republici Kongo
4. travnja: U Moskvi odgođen sudski proces o tome treba li zabraniti djelo Jehovinih svjedoka
1. svibnja 2002.
4. svibnja: Otvorenje podružnice u Češkoj Republici
9. svibnja: U sjećanje na Jehovine svjedoke zatvorene u nekadašnjem nacističkom koncentracionom logoru otkrivena spomen-ploča
17. lipnja: Američki Vrhovni sud podržao pravo Jehovinih svjedoka da bez posebne dozvole propovijedaju od vrata do vrata
31. kolovoza 2002.
31. kolovoza: 6 304 645 objavitelja u 234 zemlje
[Slike na stranici 11]
Gore: I u vrijeme ovakvih katastrofa naša braća i sestre pokazuju ljubav nalik Kristovoj
[Slika na stranici 11]
Dolje: Dvorana Kraljevstva u Ruandi koja je služila kao prihvatilište za izbjeglice
[Slika na stranici 22]
Nedavno osnovani Odbor podružnice Sjedinjenih Država (slijeva nadesno): (sjede) John Kikot, Max Larson, George Couch, Maxwell Lloyd; (stoje) Baltasar Perla, Harold Corkern, Leon Weaver, William Van De Wall, John Larson i Ralph Walls
[Slika na stranici 26]
Prijevod “Novi svijet” na afrikaansu
[Slike na stranici 27]
Brošura “Što Bog zahtijeva od nas?” na jeziku navaho
[Slike na stranicama 28 i 29]
Na svečanom otvorenju podružnice braći i sestrama s Trinidada pridružili su se delegati iz 14 zemalja
[Slike na stranici 29]
Braća iz Češke Republike radovala su se otvorenju novog Betela, njegovog dodatnog objekta te dviju Kongresnih dvorana