Katolička crkva u Africi

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ ITALIJE

KATOLIČKA crkva u Africi ima desetine milijuna sljedbenika, a njeni tamošnji problemi znatni su. Ranije ove godine preko 300 crkvenih vođa sastalo se u Vatikanu u Rimu kako bi tokom posebne sinode koja je trajala mjesec dana razmotrilo neke od tih problema.

List L’Osservatore Romano izvještava da je papa, otvarajući zasjedanje, rekao: “Sada se po prvi put održava sinoda afričke Crkve koja uključuje čitav kontinent. (...) Cijela Afrika danas je prisutna u Bazilici Svetog Petra. Rimski biskup s dubokom naklonošću pozdravlja Afriku.”

Plemenski sukobi

Mnogi su svjesni toga da su problemi Katoličke crkve naročito veliki u afričkim zemljama Burundiju i Ruandi, koje su pretežno katoličke. Kad je u tamošnjem plemenskom sukobu stotine tisuća ljudi poklano od strane vlastitih susjeda, isti je ovog proljeća postao međunarodna vijest. Jedan očevidac je izvijestio: “Vidjeli smo žene kako ubijaju, noseći malu djecu na leđima. Vidjeli smo djecu kako ubijaju djecu.”

National Catholic Reporter pisao je o tjeskobi katoličkog vodstva. U njemu je stajalo da je papa “osjetio ‘beskrajnu bol’ kad je čuo svježe izvještaje o sukobima u malenoj afričkoj zemlji [Burundiju], čije je stanovništvo pretežito katoličko”.

Masakri u Ruandi bili su još i pogubniji za katoličko vodstvo. “Papa osuđuje genocid u zemlji sa 70% katoličkog stanovništva”, glasio je naslov u istim novinama. U članku se navodilo: “Borbe u ovoj afričkoj zemlji uključuju ‘stvarni i pravi genocid za koji su, nažalost, čak i katolici odgovorni’, rekao je papa.”

Budući da su se u Ruandi zvjerstva činila i za vrijeme zasjedanja povijesne katoličke sinode u Rimu, pažnja biskupa očito je bila usredotočena na situaciju u toj zemlji. National Catholic Reporter je zapazio: “Sukob u Ruandi otkriva nešto uznemirujuće: Kršćanska vjera nije u Africi pustila dovoljno duboko korijenje da bi prevladala osjećaj plemenske pripadnosti.”

Zapazivši zabrinutost okupljenih biskupa, National Catholic Reporter nadalje navodi: “Ovom temom [plemenske pripadnosti] bavio se u svom govoru pred sinodom Albert Kanene Obiefuna, biskup iz Awke u Nigeriji.” U svojoj besjedi, Obiefuna je objasnio: “Tipični Afrikanac svoj obiteljski te isto tako i svoj kršćanski život živi u okviru svog plemenskog interesa.”

Zatim je, misleći nesumnjivo na Ruandu, Obiefuna nastavio svoje obraćanje sinodi rekavši: “Taj je mentalitet toliko proširen da među Afrikancima kruži izreka kako u kritičnim situacijama ne nadvladava kršćanski koncept crkve kao obitelji već stara izreka da ‘krv nije voda’. A pod vodu se ovdje po svoj prilici može ubrojiti vode Krštenja kroz koje je netko rođen u obitelj Crkve. Krvno srodstvo važnije je čak i za Afrikanca koji je postao kršćaninom.”

Tako je biskup priznao da u Africi katolička vjera nije bila uspješna u stvaranju kršćanskog bratstva u kojem vjernici uistinu ljube jedan drugoga kao što je Isus Krist poučavao da bi trebali (Ivan 13:35). Umjesto toga, afričkim je katolicima “krvno srodstvo važnije”. To je rezultiralo stavljanjem plemenske mržnje ispred svih drugih obzira. Kao što je to papa priznao, katolici u Africi moraju snositi odgovornost za neka od najgorih zvjerstava u novijoj povijesti.

Kaže se da je u pitanju opstanak

Afrički su biskupi na sinodi izrazili bojazan za opstanak katolicizma u Africi. “Ako želimo da Crkva nastavi postojati u mojoj zemlji”, rekao je namibijski biskup Bonifatius Haushiku, “moramo ozbiljno razmotriti pitanje inkulturacije.”

Izražavajući slične osjećaje, talijanska katolička novinska agencija Adista navodi: “Govoriti o ‘inkulturaciji’ Evanđelja u Africi znači govoriti o samoj sudbini Katoličke crkve na tom kontinentu, znači govoriti o njenim šansama da opstane ili ne opstane.”

Što su biskupi podrazumijevali pod pojmom “inkulturacija”?

Crkva i “inkulturacija”

John M. Waliggo objasnio je da je “prilagođavanje termin koji se dugo vremena koristio kako bi se označila ista činjenica”. Jednostavnije rečeno, “inkulturacija” znači usvajanje tradicija i koncepcija plemenskih religija u katoličke obrede i bogoštovlje, dajući drevnim obredima, predmetima, gestama i mjestima novo ime i novo značenje.

Inkulturacija dopušta Afrikancima da budu dobri katolici, a da se ipak drže običaja, obreda i vjerovanja svojih plemenskih religija. Treba li ovome prigovoriti? Naprimjer, talijanski list La Repubblica upitao je: “Nije li istina da je evropski Božić usidren u svetkovini Solis Invicti, koja pada na 25. prosinca? ”

Doista, kardinal Josef Tomko, prefekt Kongregacije za evangelizaciju naroda, zapazio je: “Misionarska crkva prakticirala je inkulturaciju davno prije nego se taj termin počeo koristiti.” Proslava Božića dobro ilustrira ovu stvar, navodi La Repubblica. Prvobitno je to bila poganska svetkovina. “Datum 25. prosinca ne poklapa se s Kristovim rođenjem”, priznaje New Catholic Encyclopedia, “već sa svetkovinom Natalis Solis Invicti, rimskom svetkovinom Sunca koja se održavala u vrijeme solsticija.”

Božić je samo jedan od mnogih crkvenih običaja usidrenih u poganstvu. Isto je i s vjerovanjima kao što su Trojstvo, besmrtnost duše i vječno mučenje ljudskih duša nakon smrti. Kardinal John Henry Newman, koji je živio u 19. stoljeću, pisao je da su “vladari Crkve od ranih vremena bili spremni, ako se ukaže prilika, usvojiti ili oponašati ili posvetiti postojeće obrede i običaje puka”. Navodeći brojne crkvene običaje i blagdane, rekao je da su ‘svi poganskog porijekla, a posvećeni su time što ih je Crkva posvojila’.

Kad katolici dođu na nekršćanska područja, kao što su dijelovi Afrike, često otkriju da ljudi već posjeduju religiozne običaje i vjerovanja slična crkvenima. To je zbog toga što je Crkva tokom proteklih stoljeća usvojila običaje i učenja nekršćanskih naroda te ih uvela u katolicizam. Takvi običaji i učenja, tvrdio je kardinal Newman, bili su ‘posvećeni time što ih je Crkva posvojila’.

Tako list L’Osservatore Romano citira papu Ivana Pavla II, koji je prilikom svog prošlogodišnjeg posjeta nekršćanskim narodima u Africi rekao: “U Cotonouu [Benin, Afrika] sam sreo sljedbenike voodooa, i iz načina na koji su govorili bilo je očigledno da na neki način u svom mentalitetu već imaju neke od obreda, simbola i sklonosti koje im Crkva želi ponuditi. Oni samo čekaju vrijeme kad će netko doći i pružiti im ruku da bi prešli prag i živjeli kroz Krštenje onako kako su u određenom smislu već živjeli i proživljavali prije Krštenja.”

Što biste vi trebali učiniti?

Neuspjeh crkve da narode Afrike pouči pravom, nepatvorenom kršćanstvu imao je katastrofalne posljedice. Plemenska mržnja je ostala, kao što je na drugim mjestima ostao nacionalizam, što je rezultiralo time da se katolici međusobno brutalno ubijaju. Kakvo sramoćenje Krista! Biblija kaže da takvo nezakonito međusobno ubijanje ljude označava kao ‘djecu djavolju’, a za takve Isus kaže: “Idite od mene koji činite bezakonje” (1. Ivanova 3:10-12; Matej 7:23).

Što, dakle, moraju učiniti katolici iskrena srca? Biblija potiče kršćane da se čuvaju kako se ne bi kompromitirali bilo kakvim običajima ili vjerovanjima koji bi u Božjim očima okaljali njihovo obožavanje. “Ne budite s nevjernicima pod jednim te istim jarmom”, kaže Biblija. Da biste uživali Božje odobravanje, trebate se ‘odvojiti i ne doticati se ničega nečista’ u Božjim očima (2. Korinćanima 6:14-17, St).

[Istaknuta misao na stranici 20]

‘Rat u Ruandi pravi je genocid za koji su čak i katolici odgovorni’, rekao je papa

[Zahvala na stranici 18]

Fotografija: Jerden Bouman/Sipa Press