Kad se sruči katastrofa

DVADESETO stoljeće obilježeno je velikim katastrofama, a većinu njih je prouzročio čovjek. No neke nije prouzročio čovjek. Proričući o našem vremenu, Isus Krist je rekao: ‘Ustat će narod na narod i carstvo na carstvo; i biće gladi i pomori, i zemlja će se tresti po svijetu’ (Matej 24:7). Čovjek je, doduše, odgovoran za ratove i nestašice hrane, ali nije odgovoran za potrese. Slično tome, mada je čovjek svojom aktivnošću uzrokovao neke katastrofalne poplave, ne može mu se pripisivati krivicu za potrese. A nije kriv ni za uragane i vulkanske erupcije.

Bez obzira na to što je njihov uzrok, prirodne katastrofe pokazuju koliko je čovjek neznatan, koliko je nemoćan kad je suočen s prirodnim silama koje ulijevaju strahopoštovanje. Zemlja, koja je naš dom, obično pruža osjećaj sigurnosti i postojanosti. No kad zadrhti od potresa, kad je preplave poplavne vode ili kad je šibaju siloviti vjetrovi koji se svom snagom nemilosrdno sručuju poput silne eksplozije, onda se gubi taj osjećaj sigurnosti.

U 20. stoljeću prirodne su katastrofe načinile ogromne štete i odnijele mnogo ljudskih života. Da li se to moglo izbjeći? Može li se nešto poduzeti kako bi se smanjilo katastrofalne posljedice? Što kao pojedinci možemo učiniti kako bismo se zaštitili? Jesmo li potpuno bespomoćni kad se sruči katastrofa? Hoće li čovječanstvo uvijek tako stradavati? Ova će se pitanja razmatrati u sljedećim člancima.