Potraga za dobrim obrazovanjem

DOBRO obrazovanje priprema djecu za uspješnu borbu sa životom u današnjem društvu. Pruža im opće znanje, uključujući sposobnost da znaju dobro čitati i pisati te računati. Osim toga, ono utječe na njihov odnos s drugima i učvršćuje zdrava moralna mjerila.

Međutim, budući da su ovo kritična vremena, takvo je obrazovanje vrlo teško pružiti. Jedan se iskusni nastavnik iz Australije žalio: “Razredi su sastavljeni od djece koja su sklona nasilju, koja se ružno i prostački izražavaju; djece koja su iscrpljena od neispavanosti zbog gledanja televizije; djece koja su gladna ili pothranjena i djece koja nisu odgojena u stezi.” I nastavnici će vam reći: “Samovoljnu je djecu nemoguće poučavati.”

Albert Shanker, predsjednik Američkog udruženja nastavnika, opisao je dilemu nastavnikâ: “Prisiljeni su baviti se odgojem u pogledu droge i alkohola, seksualnim odgojem, (...) vježbama za razvijanje samopoštovanja kod učenika, otkrivanjem članova bande, (...) i mnogim drugim stvarima. Svime samo ne pravim učenjem. (...) Ono što se zapravo od njih traži jest da budu socijalni radnici, mame, tate, terapeuti, policajci, nutricionisti, službenici zdravstva i medicinski tehničari.”

Zašto se to zahtijeva od nastavnikâ? Kratak pregled sastava razredâ u jednom velikom gradu na sjeveroistoku Sjedinjenih Država otkriva razlog tome. The New York Times objavio je izjave jednog stručnjaka u vezi s prosječnim razredom od 23 učenika. Rekao je da “8 do 15 njih vjerojatno živi u bijedi; 3 je vjerojatno rođeno od majki narkomanki a 15 živi s jednim roditeljem”.

Obitelj je očito u procesu raspada. U Sjedinjenim je Državama gotovo svako treće dijete vanbračno a svaki drugi brak završi razvodom. A u Danskoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji i Švedskoj postotak vanbračne djece još je i veći. Kakvi su napori poduzeti kako bi se izašlo na kraj s krizom koju ova situacija stvara u školstvu?

U potrazi za rješenjima

Osnovane su različite eksperimentalne ili alternativne škole. One su obično manje — omogućuju bolji nadzor — a mnoge sastavljaju vlastiti nastavni plan u pokušaju da što bolje zadovolje potrebe djece. U New York Cityu se od 1993. otvorilo 48 takvih manjih škola a planira se još 50 novih. “[Školsko] nasilje je pokrenulo taj eksperiment”, zapazio je The New York Times. U Rusiji je do 1992. započelo s radom više od 500 alternativnih škola s više od 333 000 učenika.

S druge strane, The Toronto Star je izvijestio: “Tisuće ljudi svoju djecu šalju u ekskluzivne privatne škole.” Samo u kanadskoj provinciji Ontario, gotovo 75 000 djece pohađa privatne škole. Takve se škole osnivaju sada po čitavoj Rusiji a časopis China Today kaže da su u Kini iznikle “kao mladice bambusa nakon proljetne kiše”. U publikaciji The Handbook of Private Schools (Vodič za privatne škole) dostupan je popis blizu 1 700 takvih škola u Sjedinjenim Državama, čija godišnja školarina može iznositi 20 000 dolara ili više.

Neki su se pak roditelji odlučili za poučavanje djece kod kuće. Procjenjuje se da je samo u Sjedinjenim Državama broj onih koji prakticiraju kućno školovanje narastao s otprilike 15 000 u 1970. na čak jedan milijun u 1995.

Različiti rezultati

Ne postižu svi školski sistemi u svijetu jednake rezultate. U srpnju 1993, Shanker je grupi američkih prosvjetnih radnika rekao sljedeće: “Druge zemlje organiziraju škole i postižu rezultate koji su u osnovi bolji od naših.” Da bi to ilustrirao, ispričao je kako je upoznao bračni par iz Rusije koji se doselio u Sjedinjene Države. Ispripovjedio je sljedeće: “Rekli su da iako je njihova kći u jednoj jako dobroj privatnoj školi, sada u osmom razredu uči ono što je učila u trećem razredu dok je bila kod kuće.”

Bivši Sovjetski Savez razvio je školski sistem koji je gotovo sve ljude u zemlji naučio čitati i pisati. S druge strane, prema procjeni američkog ministarstva prosvjete, 27 milijuna Amerikanaca ne može dešifrirati ulični natpis ili broj autobusa. A australski Canberra Times izvijestio je da “gotovo 25 posto osmoškolaca prelazi u srednju školu a da ne zna čitati i pisati”.

Škole su sada u stanovitoj mjeri gotovo posvuda u krizi. Knjiga Education and Society in the New Russia iz 1994. kaže da se “72,6 posto ispitanih sovjetskih profesora složilo kako je školski sistem u ozbiljnoj krizi”. Prema onom što kaže Tanja, iskusna profesorica iz Moskve, jedan od glavnih faktora krize jest taj što “ni roditelji ni učenici više ne cijene obrazovanje”. Ona je naprimjer zapazila kako “jedan profesor zarađuje upola manje od prosječnog vozača autobusa — ili još manje”.

Dobro obrazovanje od vitalnog je značaja

Kako ljudsko društvo postaje sve složenije, tako dobro obrazovanje poprima sve veći značaj. U mnogim područjima porastao je broj godina školovanja koje su potrebne da bi mlada osoba mogla pronaći zaposlenje kojim će moći izdržavati sebe i svoju buduću obitelj. Stoga će oni koji su stekli temeljito obrazovanje imati daleko bolje mogućnosti zaposlenja. Poslodavce posebno zanima osnovna stvar — koliko dobro kandidat zna obavljati posao.

Šef jedne agencije za zapošljavanje zapazio je u vezi s mnogima koji su završili srednju školu sljedeće: “Nisu naučili raditi.” Dodao je: “Kad se radi o mladim ljudima, problem o kojem mi poslodavci neprestano govore jest taj da oni ne znaju dobro čitati ili pisati. Ne znaju ispuniti molbu za posao.”

Roditelji će sigurno htjeti da njihova djeca postignu dobro obrazovanje, a i mudri mladi će to željeti za sebe. No važno je da primijene ključne činioce koji su potrebni. Koji su to ključni činioci i kako se oni mogu primijeniti?

[Istaknuta misao na stranici 6]

U Rusiji “jedan profesor zarađuje upola manje od prosječnog vozača autobusa”