Bio sam bez cilja ali sam pronašao smisao života

ZAMISLITE kako sam bio očajan i kako mi je bilo neugodno kad su me vrlo rano jednog jutra neočekivano probudila dva krupna muškarca koja su pretresala spavaću sobu. Moja majka je stajala po strani, blijeda i bespomoćna, očito šokirana. Ti su ljudi bili detektivi.

Odmah sam znao što traže. Premda sam glumio da sam neustrašiv i prkosan, duboko u sebi osjećao sam strah. Shvatio sam da policijska potjera steže obruč oko naše bande maloljetnih kradljivaca iz New Jerseya (SAD). Detektivi su mi grubo zapovjedili da se obučem i potom su me otpremili na ispitivanje u policijski glavni štab.

Kako sam dospio u to bijedno stanje? Ono je započelo vrlo rano u mom životu. Još dok sam bio u srednjim tinejdžerskim godinama, smatrao sam se okorjelim maloljetnim delinkventom. U 1960-ima mnogi su mladi smatrali da je “cool” biti buntovnik bez razloga i ja sam se s tim slagao od sveg srca. Tako sam se u 16. godini, pošto sam bio izbačen iz srednje škole, počeo potucati po obližnjim salama za biljar. Ovdje sam upao u bandu maloljetnih provalnika. Nakon što sam im se priključio u nekim relativno sitnim provalama, počeo sam uživati u uzbuđenju i napetosti i svako mi se iskustvo zapravo činilo vrlo uzbudljivo.

Tako je započelo devetomjesečno bančenje koje se svodilo na provale. Naša banda uglavnom se koncentrirala na službene urede u kojima se obično čuvaju velike svote novca. Koliko smo više provala izvršili a da nas nisu uhvatili, toliko smo postajali smioniji. Na kraju smo odlučili opljačkati filijalu pokrajinske banke.

Prvi put stvari su loše krenule. Premda smo bez problema ušli u banku, proveli smo u njoj frustrirajuću noć jer smo samo uspjeli provaliti u registar-kase. Ozbiljniji problem bio je taj što je zahvaljujući našoj provali banke u slučaj umiješan Federal Bureau of Investigation (FBI). Budući da nam je FBI bio za petama, bilo je samo pitanje vremena kad će nas sve pohapsiti.

Žalosne posljedice prestupanja

Ja sam bio optužen za 78 provala i pretrpio sam tu sramotu da su na sudu naglas pročitali pojedinosti o svakoj od njih. To je, pored sveg publiciteta koji su naši zločini dobili u mjesnim novinama, katastrofalno djelovalo na moje roditelje. Tada se nisam puno zabrinjavao zbog poniženja i sramote koju sam im nanio. Bio sam osuđen na neodređeno vrijeme u državnom kazneno-popravnom domu, što je moglo značiti da ću ostati pod nadzorom dok ne navršim 21 godinu. Međutim, uvelike zahvaljujući naporima jednog sposobnog odvjetnika, bio sam premješten u specijalni kazneno-popravni dom.

Premda sam izbjegao odsluženje zatvorske kazne, bilo je to pod uvjetom da budem preseljen iz svoje sredine i razdvojen od svih svojih bivših kolega. U tu su me svrhu upisali u privatnu školu u Newarku, školu koja se bavila problematičnom djecom poput mene. Osim toga, svakog sam tjedna morao posjećivati psihologa kako bih primao stručnu pomoć. Moji su roditelji udovoljili svim tim uvjetima — uz vlastita velika financijska odricanja.

Nastojanje da se popravim

Nesumnjivo zahvaljujući našem suđenju koje je dobilo velik publicitet, u našim je mjesnim novinama objavljen uvodnik pod naslovom: “O šteđenju šibe.” Taj je članak kritizirao naizgled blage kazne koje je banda dobila. Komentari tog uvodnog članka prvi put doprli su do moje svijesti. Tako sam izrezao taj novinski članak i zakleo se da ću se jednoga dana nekako iskupiti za sve patnje, neugodnosti i troškove koje sam prouzročio svojim roditeljima.

Jedan način, mislio sam, da dokažem svojim roditeljima da se mogu promijeniti bio je da maturiram sa svojom generacijom. Počeo sam učiti kao nikad u životu. Zahvaljujući tome, kad sam na kraju školske godine u pratnji svog socijalnog radnika ponovno došao pred suca koji mi je dosudio kaznu, njegovo se mrko lice razvuklo u smiješak kad je vidio da sam svaki semestar postigao prosjek ocjena veći od 4,0. Tako su mi sada bila otvorena vrata za povratak u moju staru srednju školu i sljedeće sam godine maturirao.

Moja besciljnost se nastavlja

Sada je već došla 1966, i premda su mnogi moji kolege iz razreda otišli u vijetnamski rat, ja sam otišao na Concord College u West Virginii. Na koledžu sam prvi put probao drogu i upoznao se s mirovnim skupovima i čitavom jednom novom kulturom koja me navela da preispitam tradicionalne vrijednosti. Tražio sam nešto, no nisam znao što. Kad su došli praznici Dana zahvalnosti, umjesto da odem kući, autostopirao sam na jug preko planine Blue Ridge do Floride.

Nikada prije nisam baš puno putovao, pa sam se predivno provodio posjećujući toliko mnogo novih i različitih mjesta — točnije, sve do Dana zahvalnosti kad sam zbog skitanja završio u zatvoru u Daytona Beachu. Previše me bilo sram da bih se javio svojim roditeljima, no to su učinile zatvorske vlasti. Moj se otac opet radije pobrinuo za plaćanje velike globe nego da me pusti da odslužim zatvorsku kaznu.

Nakon toga nisam više išao na koledž. Umjesto toga sam, s jednom jedinom putnom torbom i novoprobuđenom čežnjom za putovanjem, ponovo počeo putovati, autostopirajući besciljno gore-dolje istočnom obalom Sjedinjenih Država i radeći povremeno kako bih se izdržavao. Moji su roditelji rijetko kad znali gdje sam, premda sam ih posjećivao s vremena na vrijeme. Na moje iznenađenje, izgledalo je da im je uvijek drago što me vide, no ja se nisam mogao smiriti.

Sada, kada više nisam pohađao koledž, izgubio sam studentski status, koji mi je omogućavao odgodu vojne službe. Sada sam dobio status regruta sposobnog za vojsku i bilo je samo pitanje vremena kada ću dobiti poziv za vojsku. Nisam mogao ni pomisliti na podvrgavanje disciplini niti na gubitak svoje nove slobode. Tako sam odlučio brodom napustiti zemlju. U to vrijeme pružila mi se prilika za novo zvanje. Da li bi to konačno mogao biti pravi smisao mog života?

Plaćenički život na moru

Jedan naš stari obiteljski prijatelj bio je kapetan u trgovačkoj mornarici Sjedinjenih Država. Rekao mi je da je nedavno uveden program obučavanja pomorskih inženjera. Odmah sam bio primljen u intenzivan dvogodišnji program, od kojeg sam imao dvostruku korist: odgađanje vojne službe i priliku za stjecanje diplome pomorskog inženjera. Diplomirao sam 1969. te sam se u San Franciscu prijavio na svoj prvi brod kao strojarski oficir treće klase. Odmah smo otplovili za Vijetnam s teretom oružja. Putovanje nije bilo uzbudljivo, pa sam se odjavio s broda kad smo doplovili u Singapur.

U Singapuru sam se ukrcao na piratski brod, nazvan tako zbog toga što je odreda zaposlio ljude s dokova koji nisu pripadali radničkom sindikatu. Ovaj je brod korišten za obalnu plovidbu u Vijetnamu, od zaljeva Cam Rahn na jugu do Da Nanga na sjeveru, u blizini demilitarizirane zone. Ovdje se nikad nije utišavala jeka eksplozija uslijed neprestanog bombardiranja. No u financijskom pogledu ta je ruta bila isplativa, pa sam, uz dodatne kompenzacije za ratnu opasnost i za povremene napade kad bismo se našli pod direktnom vatrom, počeo zarađivati preko 35 000 dolara godišnje kao ratni plaćenik. Unatoč ovom novostečenom bogatstvu, još uvijek sam se osjećao besciljno i pitao se što je uopće smisao života — kamo idem?

Tračak smisla života

Nakon jednog naročito zastrašujućeg napada neprijateljske paljbe, poslužitelj kotla po imenu Albert počeo mi je govoriti o tome da Bog uskoro namjerava uspostaviti mir na Zemlji. Pažljivo sam slušao ovu neobičnu vijest. Kad smo zatim putovali natrag za Singapur, Albert mi je rekao da je bio Jehovin svjedok ali je sada neaktivan. Tako smo u Singapuru zajednički pokušali pronaći tamošnje Svjedoke. Izgledalo je da nam nitko ne može pomoći, no upravo noć prije nego što smo isplovili, Albert je u predvorju hotela pronašao časopis Kula stražara. Na njemu je bila odštampana adresa. Međutim, nismo imali vremena da odemo tamo jer smo sljedećeg jutra otplovili za Sasebo (Japan), gdje je brod trebao ići na dva tjedna u suhi dok.

Tamo je osoblje bilo isplaćeno i Albert je otišao svojim putem. No već nakon tjedan dana iznenadio sam se primivši od njega telegram kojim me obavijestio da se predstojećeg vikenda u Sasebu održava kongres Jehovinih svjedoka. Odlučio sam otići i vidjeti o čemu se uopće radi na tom kongresu.

Taj dan — 8. kolovoza 1970. — neću nikada zaboraviti. Došao sam taksijem na mjesto održavanja kongresa, izašavši među stotine Japanaca, koji su svi odreda bili besprijekorno odjeveni. Premda većina njih uopće nije znala engleski, izgledalo je da se svi žele sa mnom rukovati. Nikada prije nisam tako nešto vidio i mada nisam razumio nijednu riječ programa na japanskom, odlučio sam ponovno doći sljedeći dan — samo da vidim hoće li me opet dočekati na isti način. I bilo je baš tako!

Prijavili smo se u novu posadu i tjedan dana kasnije ponovno smo bili na moru, ploveći za Singapur. Prvo što sam učinio kad smo pristali bilo je to da sam uzeo taksi i otišao na adresu koja je bila odštampana na časopisu Kula stražara. Iz kuće je izašla jedna prijazna žena i upitala me može li mi pomoći. Pokazao sam joj adresu na Kuli stražari, pa me odmah pozvala da uđem. Potom sam upoznao njenog supruga i doznao da su oni misionari iz Australije, po imenu Norman i Gladys Bellotti. Objasnio sam im kako sam došao do njihove adrese. Pružili su mi izrazito lijepu dobrodošlicu i odgovorili su na mnoga moja pitanja, pa sam otišao s vrećicom punom biblijske literature. Za nekoliko sljedećih mjeseci, dok sam plovio duž vijetnamske obale, pročitao sam mnoge od tih knjiga, uključujući i knjigu Istina koja vodi do vječnog života.

Sada sam prvi put u životu dobio osjećaj pravog smisla i reda. Za sljedeće plovidbe natrag za Singapur odjavio sam se s broda.

Razočaravajući povratak kući

Također sam prvi put stvarno osjetio želju da se vratim kući. Tako sam nekoliko tjedana kasnije veoma uzbuđen stigao natrag kući, želeći ispričati svojim roditeljima sve o Jehovinim svjedocima. Oni nisu dijelili moje oduševljenje. To je bilo razumljivo jer im je moje ponašanje odmagalo u tome. Bilo je prošlo tek par tjedana otkako sam se vratio kući kad sam u napadu gnjeva razlupao mjesni noćni klub. Došao sam k svijesti u zatvorskoj ćeliji.

Sada sam već počeo vjerovati da zbilja nema nade da ću se ikada popraviti i obuzdati svoju nasilnu narav. Možda ću uvijek biti buntovnik bez razloga. Smatrao sam da ne mogu više ostati kod kuće. Morao sam otići. Tako sam nekoliko dana kasnije rezervirao mjesto na norveškom teretnom brodu koji je plovio za Englesku.

Engleska i dramska škola

Uživao sam živjeti u Engleskoj, no imao sam problema sa zaposlenjem. Zato sam odlučio otići na audicije za razne dramske škole te sam, na svoje iznenađenje, bio primljen u The London School of Dramatic Art. U Londonu sam proveo dvije godine u neumjerenom opijanju, druženju s ljudima i, naravno, konzumiranju raznoraznih droga.

Odjednom sam zaključio da želim ponovno posjetiti svoju obitelj u dalekim Sjedinjenim Državama. No možete li zamisliti koliko ih je ovaj put morao zapanjiti moj šokantan izgled? Na sebi sam imao crni ogrtač bez rukava i oko vrata dvije zlatne lavlje glave spojene zlatnim lancem, crveni plišani prsluk i crne plišane hlače s kožnim uresom umetnutim u visoke čizme. Nije nimalo čudno što moji roditelji očito nisu bili impresionirani i što sam se u njihovoj konzervativnoj sredini osjećao potpuno izgubljen! Tako sam se vratio u Englesku gdje sam 1972. dobio diplomu iz dramske umjetnosti. Sada sam postigao još jedan cilj. No još uvijek je postojalo izjedajuće, neumoljivo pitanje: Što ću sada sa sobom? Još uvijek sam imao potrebu da nađem pravi smisao života.

Besciljnost konačno završava

Nedugo zatim, najzad sam počeo osjećati da moj život počinje dobivati nekakvu stabilnost. To je započelo kad sam se sprijateljio sa svojom susjedom Caroline. Ona je bila učiteljica iz Australije, konvencionalna, uravnotežena osoba — sušta suprotnost mojoj osobnosti. Bili smo prijatelji dvije godine a da se među nama nije razvila nikakva romantična privrženost. Zatim je Caroline otišla na tri mjeseca u Ameriku i ja sam zbog našeg dobrog prijateljstva uredio da provede nekoliko tjedana kod mojih roditelja. Oni su se vjerojatno pitali zašto ona želi išta imati s tipom poput mene.

Ubrzo nakon što je Caroline otputovala, rekao sam svojim prijateljima da i ja idem kući i oni su mi priredili velik ispraćaj. No umjesto da se vratim u Ameriku, otišao sam samo do South Kensingtona u Londonu, gdje sam iznajmio podrumski stan i telefonirao podružnici Jehovinih svjedoka u Londonu. Sinulo mi je kojim bih putem trebao krenuti u životu. U roku od tjedan dana posjetio me jedan izuzetno drag bračni par i odmah dogovorio sa mnom redovit biblijski studij. Zahvaljujući tome što sam već čitao publikacije Svjedoka, sada sam bio živo zainteresiran za proučavanje i zatražio sam da proučavam dvaput tjedno. Vidjevši moje oduševljenje, Bob me uskoro pozvao da dođem u Dvoranu Kraljevstva i nedugo zatim počeo sam pohađati sve tjedne sastanke.

Kad sam saznao da Jehovini svjedoci ne puše, odlučio sam odmah odbaciti tu naviku. No što je bilo s mojim izgledom? Nisam se više htio osjećati upadljivo, pa sam kupio košulju, kravatu i odijelo. Nedugo zatim stekao sam preduvjete za sudjelovanje u djelu propovijedanja od kuće do kuće — i premda sam u početku bio vrlo nervozan, kasnije sam počeo uživati u tome.

Caroline po povratku čeka veliko iznenađenje, mislio sam. Pokazalo se da je to bilo vrlo blago rečeno! Nije mogla vjerovati koliko sam se za tako kratko vrijeme promijenio — u svom dotjerivanju i izgledu i u toliko drugih stvari. Objasnio sam joj da mi je u tome pomogao moj biblijski studij te sam i njoj ponudio da proučava Bibliju. Oklijevajući na početku, najzad je pristala pod uvjetom da proučava jedino sa mnom. Oduševilo me kad sam vidio kako je brzo povoljno reagirala, i nedugo zatim počela je cijeniti biblijsku istinu.

Nakon nekoliko mjeseci Caroline je odlučila vratiti se u Australiju i u Sidneyu je nastavila svoj biblijski studij. Ja sam ostao u Londonu sve dok se nisam mogao krstiti, što sam učinio sedam mjeseci kasnije. Sada sam želio ponovno otići kući u Sjedinjene Države i vidjeti cijelu svoju obitelj. No ovaj put odlučio sam napraviti to kako treba!

Jedan drugačiji povratak kući

Moji zapanjeni roditelji željeli su znati što je ovaj put posrijedi — izgledao sam suviše ugledno! No sada mi je bilo drago što se uistinu osjećam kao kod kuće. Premda su se moji roditelji normalno čudili mojoj drastičnoj promjeni, bili su taktični i reagirali su na njima svojstven dobrohotan i tolerantan način. Sljedećih mjeseci imao sam prednost voditi s njima biblijski studij. Započeo sam studij s dvije svoje starije sestre, na koje je također nesumnjivo utjecala promjena mog načina života. Doista, to je bio pravi povratak kući!

U kolovozu 1973, došao sam za Caroline u Australiju gdje sam imao radost vidjeti njeno krštenje na međunarodnom kongresu Jehovinih svjedoka 1973, zajedno s 1 200 drugih osoba. Sljedećeg vikenda vjenčali smo se u Canberri, australskom glavnom gradu. Ovdje već 20 godina služim u punovremenoj službi propovijedanja i 14 godina kao starješina u mjesnoj skupštini.

Zahvaljujući suradnji moje supruge, odgojili smo troje djece — Tobya, Amber i Jonathana. Premda imamo uobičajenih obiteljskih problema, još uvijek uspijevam kao pionir punovremeno sudjelovati u djelu propovijedanja i istovremeno skrbiti za materijalne potrebe naše obitelji.

Danas su moji roditelji tamo u Sjedinjenim Državama predani Jehovini sluge, i mada su sada oboje u svojim osamdesetima, još uvijek sudjeluju u javnom propovijedanju Kraljevstva. Otac služi kao sluga pomoćnik u mjesnoj skupštini. Moje dvije starije sestre također su revne u Jehovinoj službi.

Kako li sam duboko zahvalan Jehovi Bogu što su moje mnoge godine besciljnog lutanja daleko iza mene! Ne samo da mi je pomogao da naučim kako da na najbolji način koristim svoj život već me je i blagoslovio ujedinjenom obitelji punom ljubavi. (Ispričao David Zug Partrick.)

[Slika na stranici 23]

David sa svojom suprugom, Caroline