Našao sam zadovoljstvo u služenju Bogu
ISPRIČAO JOSHUA THONGOANA
Davne 1942. bio sam veoma zbunjen. Proučavao sam literaturu koju su izdavali Adventisti sedmog dana te literaturu koju je objavljivao Watch Tower Society. Poput starih Izraelaca, ja sam ‘hramao na obje strane’ (1. Carevima 18:21).
ADVENTISTI sedmog dana slali su mi tiskana predavanja nazvana “Glas proročanstva”. Uživao sam odgovarajući na njihova pitanja, pa su mi oni obećali prekrasnu svjedodžbu ukoliko položim sve ispite. No, primijetio sam da i “Glas proročanstva” i publikacije Watch Tower Society dolaze poštom iz južnoafričkog grada Cape Towna. Pitao sam se: ‘Znaju li te organizacije jedna za drugu? Slažu li se njihova učenja? Ako ne, tko je u pravu?’
Da bih uredio stvar, poslao sam objema organizacijama slična pisma. Primjerice, Watch Tower Society sam napisao: “Znate li za ljude povezane s ‘Glasom proročanstva’ i ako znate, što kažete na njihova učenja?” Ubrzo sam primio odgovore obiju grupa. Pismo Watch Tower Society navelo je kako oni znaju za “Glas proročanstva” ali je objasnilo kako su njegova učenja, poput Trojstva i Kristovog povratka na Zemlju u tijelu nebiblijska. Pismo je uključivalo retke koji pobijaju ove doktrine (Ivan 14:19, 28).
Pismo od ‘Glasa proročanstva’ jednostavno je navelo da oni znaju za “ljude Watch Towera”, ali da se ne slažu s njihovim učenjima. Razlozi nisu bili navedeni. Tako sam se odlučio u korist Watch Tower Society, koje je zakonsko tijelo koje koriste Jehovini svjedoci. Kako sam samo danas, nakon 50 godina povezanosti sa Svjedocima, sretan što sam donio tu ispravnu odluku.
Religiozni odgoj
Rođen sam 1912. u poljoprivrednom području zvanom Makanye, istočno od južnoafričkog grada Pietersburga. Makanye je tada bio pod religioznom upravom Anglikanske crkve, tako da sam i ja postao članom te crkve. Kad mi je bilo 10 godina, naša se obitelj preselila u mjesto kojim je upravljala Luteranska crkva berlinske misije, pa su moji roditelji pristupili toj crkvi. Uskoro sam se osposobio za pohađanje službe Svete pričesti i uzimanje komadića kruha i gutljaja vina, no to nije zadovoljilo moje duhovne potrebe.
Nakon završenih osam godina školovanja, otac me poslao na Kilnerton Training Institution, i ja sam 1935. primio svjedodžbu o završenom trogodišnjem tečaju za učitelja. Među učiteljima s kojima sam radio bila je i jedna mlada žena, Caroline. Vjenčali smo se, te je Caroline kasnije rodila djevojčicu kojoj smo dali ime Damaris. Nakon nekoliko godina postao sam glavni učitelj na Sehlale School u poljoprivrednom selu Mamatsha. Pošto je školu vodila Nizozemska protestantska crkva, priključili smo se toj crkvi, redovito pohađajući njihovo bogoslužje. Učinili smo to jer je bilo u modi, no to mi nije donijelo zadovoljstvo.
Prekretnica
Jedne nedjelje 1942. vježbali smo hvalospjeve u crkvi, kad se na vratima pojavio bjeloputi mladić s tri knjige koje je objavio Watch Tower Society — Creation (Stvaranje), Vindication (Opravdanje) i Preparation (Priprema). Pomislio sam kako bi te knjige dobro izgledale na mojoj polici u biblioteci, pa sam ih prihvatio, za tri šilinga. Kasnije sam saznao da je taj čovjek, Tienie Bezuidenhout, bio jedan od Jehovinih svjedoka, jedini u tom području. Na svom sljedećem posjetu, Tienie je donio fonograf i pustio neka predavanja Suca Rutherforda. U potpunosti sam uživao u predavanju poznatom kao “Zamka i prevara”, ali Caroline i moja sestra Priscilla, koja je živjela s nama, nisu. Na svom trećem posjetu, Tienie mi je dao fonograf, tako da sam ploče mogao puštati svojim prijateljima.
Jednog sam dana pregledavao stranice knjige Stvaranje i došao do poglavlja “Gdje su mrtvi?”. Počeo sam čitati nadajući se da ću saznati o radostima koje doživljavaju duše umrlih na nebu. Ali, nasuprot mojim očekivanjima, knjiga je objašnjavala da su mrtvi u svojim grobovima i da ne znaju ništa. Kao potvrda toga bili su citirani reci iz Biblije poput Propovjednika 9:5, 10. Sljedeće poglavlje bilo je naslovljeno s “Uskrsnuće mrtvih”, a Ivan 5:28, 29 bio je citiran kao dokaz da su mrtvi bez svijesti i da čekaju uskrsnuće. To je imalo smisla. Bilo je zadovoljavajuće.
U to sam vrijeme, 1942, prekinuo svoju vezu s ‘Glasom proročanstva’ i počeo pričati drugima o stvarima koje sam naučio iz publikacija Watch Tower Society. Jedan od prvih koji su se odazvali bio je moj prijatelj, Judah Letsoalo, kolega s Kilnerton Training Institutiona.
Judah i ja vozili smo se biciklom 51 kilometar kako bi prisustvovali kongresu afričkih svjedoka u Pietersburgu. Nakon toga su prijatelji iz Pietersburga često dolazili čak do Mamatashe da bi mi pomogli posredovati vijest Kraljevstva susjedima. Konačno, u prosincu 1944, na jednom od sljedećih kongresa u Pietersburgu, krstio sam se u znak svog predanja Jehovi.
Odazivaju se moja obitelj i drugi
Caroline, Priscilla i moja kćerka Damaris, nastavile su posjećivati Nizozemsku protestantsku crkvu. Tada nas je pogodila nesreća. Caroline je rodila naše drugo dijete — naoko zdravog dječačića koga smo nazvali Samuel. No iznenada, razbolio se i umro. Carolineini prijatelji iz crkve nisu je utješili kad su joj rekli kako je Bog želio da naš sin bude s njim na nebu. Sva u boli, Caroline je neprestano pitala: “Zašto bi Bog uzeo našeg sina?”
Kada je vijest o našoj nesreći došla do Svjedoka u Pietersburgu, došli su do nas i pružili nam istinsku utjehu temeljenu na Božjoj riječi. Caroline je kasnije rekla: “Ono što Biblija govori o uzrocima smrti, o stanju mrtvih i o nadi u uskrsnuće imalo je smisla i ja sam uvelike bila utješena. Željela sam biti u novom svijetu i dočekati svog sina kad ustane iz groba.”
Caroline je prestala posjećivati crkvu, a 1946. su ona, Priscilla i Judah bili kršteni. Ubrzo nakon svog krštenja, Judah je otišao kako bi započeo propovjedničko djelo u poljoprivrednom području zvanom Mamahlola, te on sve do današnjeg dana služi kao punovremeni sluga pionir.
Kad je Judah otišao, ja sam bio jedini muškarac koji je ostao da se brine za našu skupštinu, nazvanu Boyne. Tada je Gracely Mahlatji doselio u naše područje, te nakon nekog vremena oženio Priscillu. Svakog smo tjedna, Gracely i ja naizmjence održavali javna predavanja na sepediju, mjesnom afričkom jeziku. Kako bi se ljudima biblijska literatura učinila dostupnom, Društvo me zamolilo da prevodim literaturu na sepedi. Zaista je bilo veliko zadovoljstvo vidjeti kako ljudi izvlače korist iz te literature.
Da bismo potpomogli našu kampanju javnih sastanaka, dobavili smo fonografe s velikim zvučnicima kako bismo po našem području puštali biblijska predavanja. Da bismo svu tu tešku opremu mogli nositi od mjesta do mjesta, posudili smo kola koja su vukli magarci. Kao rezultat toga, naši su nam susjedi dali nadimak “Ljudi magareće crkve”.
U međuvremenu je naša mala skupština nastavljala rasti. Konačno su dvije moje starije sestre i njihovi muževi postali Svjedoci i svi su ostali vjerni sve do svoje smrti. Mnogi iz skupštine Boyne (koja se sada zove Mphogodiba) također su prihvatili punovremeno djelo evangeliziranja, a mnogi su još uvijek u tom djelu. Sada u tom prostranom području raštrkanih poljoprivrednih sela postoje dvije skupštine s ukupno 70 objavitelja koji su aktivni u djelu propovijedanja.
Nova karijera
Godine 1949. prestao sam poučavati u školi i postao opći pionir. Moj prvi zadatak bio je posjećivati crnce, fizičke radnike na farmama koje su posjedovali bijelci oko Vaalwatera u Transvaalu. Neki vlasnici farmi podržavali su skoro prihvaćenu politiku apartheida i bili odlučni u stavu da crnci trebaju priznati svoju navodnu podređenost bijelcima, te da trebaju služiti svojim bijelim gospodarima. Stoga su me, dok sam propovijedao crnim radnicima, neki bijelci pogrešno shvatili kao propovjednika nepokornosti. Neki su me optužili da sam komunist i prijetili da će me ustrijeliti.
O situaciji sam izvijestio podružnicu Watch Tower Society, te sam uskoro premješten na novi zadatak u poljoprivrednom području zvanom Duiwelskloof. Do tada je i moja žena prekinula svoj posao učitelja i pridružila mi se u pionirskoj službi. Kad smo se jednog popodneva 1950. vratili iz službe, našli smo veliku kuvertu od Društva. Na naše iznenađenje, sadržavala je poziv za mene da prođem obuku za putujućeg nadglednika. Tri godine posjećivali smo skupštine u Južnoj Africi, a tada smo 1953. dodijeljeni u Lesoto, zemlju potpuno okruženu kopnom u samom srcu Južne Afrike.
Služba u Lesotu i Bocvani
Kad smo započeli služiti u Lesotu, kružile su mnoge glasine kako su stranci česta meta ritualnih ubojstava. I moja žena i ja bili smo uplašeni, ali su nam ljubav prema našoj Sotho braći i njihova gostoljubivost uskoro pomogli zaboraviti takve strahove.
Da bi služio u Maluti Mountains u Lesotu, običavao sam putovati avionom, ostavljajući ženu u nizinama gdje je ona do mog povratka nastavljala s pionirskom službom. Braća su me ljubazno pratila od jedne do druge skupštine, pomažući mi da se ne izgubim u planinama.
Jednom mi je bilo rečeno da ćemo, da bismo došli do sljedeće skupštine, morati prijeći rijeku Orange jašući na konju. Uvjeravali su me da je moj konj miran, ali su me i upozorili da kada struja postane prejaka konji često pokušaju osloboditi se svojih tereta. Bio sam uplašen, jer niti sam dobar jahač niti dobar plivač. Uskoro smo bili u rijeci i voda je dopirala sve do sedala. Bio sam toliko uplašen da sam pustio uzde i brzo se uhvatio za grivu konja. Kakvog li olakšanja kad smo sigurno stigli na drugu obalu!
Te noći uopće nisam mogao spavati jer me od jahanja boljelo cijelo tijelo. Ali vrijedilo je pretrpjeti svu tu neudobnost, jer su braća pokazala veliko cijenjenje za posjet. Kad sam započeo s pokrajinskom službom u Lesotu, tamo je bio najveći broj od 113 objavitelja. Danas je taj broj narastao na 1 649.
Godine 1956. naša se propovjednička dodjela promijenila i poslani smo u Bechuanaland protektorat, danas poznat kao Bocvana. Bocvana je mnogo veća zemlja i morali smo prijeći mnogo veće udaljenosti kako bismo dostigli sve objavitelje. Putovali smo ili vlakom ili otvorenim kamionima. Nije bilo sjedala, pa smo morali sjediti na podu zajedno s našom prtljagom. Često bi na naša odredišta stizali jako prašnjavi i umorni. Naša kršćanska braća uvijek bi nam izražavala dobrodošlicu, a njihova radosna lica bi nas osvježila.
U to je vrijeme literatura Društva u Bocvani bila zabranjena, pa smo naše propovijedanje od kuće do kuće obavljali oprezno, bez korištenja literature Društva. Jednom prilikom bili smo kod sela Maphashalala uhvaćeni i uhapšeni. U svojoj obrani čitali smo iz Biblije, ukazujući na naš zadatak kao što je zapisano u Mateju 28:19, 20. Iako su neki savjetnici bili zadivljeni, predstojnik je naredio da mjesni Svjedoci budu išibani. Tada se, na naše iznenađenje, svećenik zauzeo za nas i zamolio predstojnika da bude blag i pomiluje nas. Predstojnik je popustio i mi smo bili oslobođeni.
Usprkos progonstvu i zabrani naše literature, djelo Kraljevstva i dalje je napredovalo. Kad sam stigao u Bocvanu, tamo je bio najveći broj od 154 objavitelja. Tri godine kasnije, kad je ukinuta zabrana, taj je broj porastao na 192. Danas u toj zemlji propovijeda 777 Svjedoka Jehove.
Poučavanje i prevođenje
Nešto kasnije služio sam kao instruktor za kršćanske starješine u Školi službe za Kraljevstvo. Kasnije sam imao prednost biti instruktor u Školi pionirske službe. Moja žena i ja također smo povremeno služili u južnoafričkoj podružnici. U takvim prilikama, ja sam pomagao kod prevođenja, a Caroline je radila u kuhinji.
Jednog dana 1969. pristupio mi je nadglednik podružnice, Frans Muller, i rekao mi: “Brate Thongoana, želio bih porazgovarati s tobom i s tvojom ženom u mojoj kancelariji.” Tamo nam je objasnio da smo među onima koji su izabrani kao delegati kongresa “Mir na zemlji” 1969, u Londonu. Uživali smo ljubazno gostoprimstvo naše braće u Engleskoj i Škotskoj, što je uvelike povećalo naše cijenjenje svijetom raširenog bratstva.
Caroline je u posljednja četiri desetljeća bila lojalan suradnik u našem zvanju punovremenih evangelizatora. Zajedno smo podijelili mnoge radosti, a i neke tuge. Iako nam je dvoje djece umrlo, naša kćerka Damaris izrasla je u dobrog Svjedoka, te je također sudjelovala u djelu prevođenja u južnoafričkoj podružnici.
Naše nam zdravlje više ne dozvoljava da sudjelujemo u putujućoj službi, pa stoga posljednjih nekoliko godina služimo kao specijalni pioniri u skupštini u Seshegou, afričkom gradskom području blizu Pietersburga. Ja služim kao predsjedavajući nadglednik. U Bibliji stoji da je “obilje (...) radosti pred licem [Jehovinim]”, a ja sam zaista našao radost i zadovoljstvo služeći Bogu u južnoj Africi (Psalam 16:11).
[Slika na stranici 26]
Svjedočenje u gradskom području Seshego, u Južnoj Africi