Svijet bez automobila?
MOŽETE li zamisliti svijet bez motornih vozila? Ili možete li navesti neki izum koji je tijekom ovog stoljeća tako temeljito promijenio stilove života i ponašanje ljudi kao što su to učinili automobili? Bez automobila ne bi bilo ni motelâ, ni restorana u koje se ulazi automobilom a ni takvih kina. Što je još važnije, kako biste bez autobusâ, taksijâ, automobilâ ili kamionâ stizali na posao? Ili pak u školu? Kako bi poljoprivrednici i proizvođači dopremali svoju robu na tržište?
“Svaka šesta američka firma ovisna je o proizvodnji, distribuciji, održavanju ili upotrebi motornih vozila”, zapaža The New Encyclopædia Britannica, dodajući: “Prodaja i prihod koji automobilske firme po toj osnovi ostvaruju predstavlja više od petine nacionalne veleprodaje te više od četvrtine njene maloprodaje. U drugim zemljama ovi su udjeli nešto manji, ali se Japan i zemlje zapadne Evrope vrlo brzo približavaju razini Sjedinjenih Država.”
Usprkos tomu, neki ljudi kažu da bi svijet bez motornih vozila bio bolji svijet. To govore uglavnom iz dva razloga.
Promet paraliziran širom svijeta
Ako ste ikad beskrajno kružili automobilom u potrazi za mjestom za parkiranje, onda ste i sami svjesni da iako su automobili korisna stvar, kad ih je previše u području gdje je gust promet od njih nema puno koristi. Ili ako ste ikada upali u groznu prometnu gužvu onda i sami znate kako je frustrirajuće biti zarobljen u prijevoznom sredstvu koje je namijenjeno za vožnju ali je prisiljeno da se ukopa.
Godine 1950, jedino je u Sjedinjenim Državama na svake 4 osobe dolazio 1 automobil. Do 1974. dostigle su ih Belgija, Francuska, Italija, Nizozemska, Njemačka, Švedska i Velika Britanija. No do tog vremena američke su brojke porasle pa je na svake dvije osobe dolazio gotovo 1 automobil. Sada u Njemačkoj i Luksemburgu na otprilike 1 motorno vozilo dolaze 2 stanovnika. Belgija, Francuska, Italija, Nizozemska i Velika Britanija mnogo ne zaostaju.
Većina velikih gradova — bez obzira na to gdje se možda nalaze u svijetu — degenerira u gigantske parkirališne prostore. Naprimjer, u Indiji se u vrijeme nezavisnosti 1947. New Delhi kao njena prijestolnica hvalisao s 11 000 automobila i kamiona. Do 1993. premašio je brojku od 2 200 000! To je bio astronomski porast — no prema časopisu Time “očekuje se da će se do kraja stoljeća ta brojka udvostručiti”.
U međuvremenu, u Istočnoj Evropi, u kojoj broj automobila po glavi stanovnika iznosi svega četvrtinu broja koji otpada na zapadnu Evropu, postoji nekih 400 milijuna potencijalnih kupaca. Za nekoliko godina situacija će se u Kini, koja je dosad bila poznata po svojih 400 milijuna bicikala, promijeniti. Kao što je 1994. izviješteno, “vlada radi planove za strelovit rast proizvodnje automobila”, krećući s brojem od 1,3 milijuna automobila godišnje da bi do kraja stoljeća dosegla brojku od 3 milijuna.
Opasnost od zagađivanja
“Britaniji je ponestalo svježeg zraka”, rekao je The Daily Telegraph u broju od 28. listopada 1994. Ova je izjava možda pretjerana ali ipak je dovoljno istinita da bi prouzročila zabrinutost. Profesor Stuart Penkett s University of East Anglia dao je sljedeće upozorenje: “Automobili mijenjaju kemijski sastav cjelokupne atmosfere koja nas okružuje.”
Visoka razina zagađenosti ugljičnim monoksidom, kaže knjiga 5000 Days to Save the Planet (5 000 dana za spas planete), “lišava tijelo kisika, umanjuje sposobnost percipiranja i razmišljanja, usporava reflekse i uzrokuje pospanost”. A Svjetska zdravstvena organizacija kaže: “Oko polovica svih gradskih stanovnika Evrope i Sjeverne Amerike izložena je neprihvatljivo visokim koncentracijama ugljičnog monoksida.”
Procjenjuje se da u nekim mjestima ispušni plinovi automobila godišnje usmrte mnogo ljudi — pored toga što uzrokuju milijarde dolara ekološke štete. U srpnju 1995. izvještaj u televizijskim vijestima rekao je da nekih 11 000 Britanaca godišnje umre uslijed zagađivanja zraka uzrokovanog automobilima.
Godine 1995. u Berlinu je održana Konferencija Ujedinjenih naroda o klimi. Predstavnici iz 116 zemalja složili su se da se nešto mora poduzeti. Ali se na razočaranje mnogih zadatak usvajanja točno određenih ciljeva i utvrđivanja konačnih pravila ili okvirnog sastavljanja konkretnog programa odgodio.
U svjetlu onog što je knjiga 5000 Days to Save the Planet 1990. rekla, ovo nepostojanje napretka bilo je vjerojatno za očekivati. “Priroda političke i ekonomske moći u suvremenom industrijskom društvu”, istaknula je knjiga, “nalaže da su mjere za suzbijanje ekološkog uništenja prihvatljive jedino ako ne dolaze u sukob s načinom funkcioniranja privrede.”
Tako je Time nedavno upozorio na “mogućnost da će nakupljanje ugljičnog dioksida i drugih stakleničkih plinova u atmosferi postupno zagrijavati Zemljinu kuglu. Posljedice toga bi, prema mnogim znanstvenicima, mogle biti suše, otapanje ledenih kapa, podizanje razine mora, poplavljivanje priobalja, žešće oluje i druge klimatske nevolje.”
Ozbiljnost problema zagađivanja zahtijeva da se nešto poduzme. Ali što da se poduzme?