Spašavanje okoliša — koliko smo uspješni?

BHOPAL, Černobil, Valdez i Three Mile Island. Pri spomenu ovih i nekih drugih imena vjerojatno se odmah prisjetimo ekoloških katastrofa koje su se dogodile u različitim dijelovima svijeta. Svaka od tih katastrofa podsjetila nas je na to da je Zemlja ugrožena.

Razne ustanove, stručnjaci i pojedinci upozoravaju na teško stanje u kojem se nalazi Zemlja. Neki čak poduzimaju određene akcije u javnosti kako bi pokazali što misle o tome. Primjerice, jedna knjižničarka iz Engleske vezala se lancima za buldožer u znak protesta protiv izgradnje ceste kroz jedno ekološki osjetljivo područje. Isto tako, dvije Aboridžinke iz Australije povele su kampanju protiv iskapanja urana na području jednog nacionalnog parka. Zahvaljujući tome radovi u parku bili su obustavljeni. No premda dobronamjerne, ovakve akcije ne nailaze uvijek na povoljne reakcije. Naprimjer, jednog zapovjednika broda koji je služio u ratnoj mornarici pod sovjetskim režimom brinulo je zračenje iz reaktora potopljenih nuklearnih podmornica. Kada je otkrio gdje su podmornice potopljene, bio je uhapšen.

I razne organizacije upozoravaju na opasnosti kojima je izložen okoliš. Neke od njih su Organizacija Ujedinjenih naroda za prosvjetu, znanost i kulturu, Program Ujedinjenih naroda za okoliš te Greenpeace. Određene organizacije i pojedinci samo izvještavaju o ekološkim problemima jer su ti problemi povezani s poslom koji obavljaju. Drugi pak čine sve što je u njihovoj moći kako bi pitanje očuvanja okoliša bilo uvijek aktualno. Organizacija Greenpeace poznata je po tome što svoje aktiviste šalje na krizna područja te skreće pozornost javnosti na probleme kao što su globalno zagrijavanje, ugrožene vrste i opasnosti od genetski modificiranih biljnih i životinjskih vrsta.

Neki aktivisti kažu kako se za “skretanje pažnje na globalne ekološke probleme služe metodom kreativne konfrontacije”. Tako su se, primjerice, neki od njih vezali lancima za vrata jedne pilane, protestirajući protiv sječe stoljetnih šuma. Jedna druga skupina aktivista protestirala je protiv kršenja moratorija na lov na kitove tako što su se njeni članovi okupili ispred ambasada zemlje koja je to učinila i noseći ogromne očne jabučice pokazali da se postupci te zemlje budno prate.

No sličnih problema ima napretek. Naprimjer, pojedinci i organizacije uvijek iznova upozoravaju na opasnosti koje proizlaze iz zagađivanja voda. No usprkos tome, situacija je i dalje poražavajuća. Milijardu ljudi nema pitku vodu. Prema pisanju časopisa Time, “od bolesti povezanih s vodom svake godine umre 3,4 milijuna osoba”. Sličan problem predstavlja i zagađenost zraka. U izvještaju pod nazivom The State of World Population 2001 navodi se da “zbog zagađenosti zraka svake godine umre otprilike od 2,7 do 3 milijuna ljudi”. Zatim se dodaje da je “zagađenost zraka na otvorenom problem koji pogađa preko 1,1 milijardu ljudi”. Kao poseban primjer toga navodi se da “sitne čestice zagađivača koje lebde u zraku uzrokuju čak 10 posto infekcija dišnih puteva kod djece u Europi”. Pa ipak, usprkos svim upozorenjima i akcijama koje su dosad poduzete, problemi vezani za ove najosnovnije elemente bez kojih bi život bio nemoguć samo se pogoršavaju.

Za mnoge ta situacija predstavlja pravi paradoks. Naime, nikada prije nismo raspolagali s više informacija o važnosti očuvanja okoliša. Pojedinci i organizacije koje se zalažu za očuvanje prirode također su brojniji nego ikad. Države osnivaju ministarstva za zaštitu okoliša. Nikada prije nismo raspolagali takvom tehnologijom koja nam može pomoći u rješavanju tih problema. Pa ipak, stanje se, kako se čini, samo pogoršava. Zbog čega?

Korak naprijed, dva natrag

Industrijski napredak trebao nam je olakšati život. Jednim dijelom to je i učinio. Međutim, upravo taj “napredak” još je više otežao probleme s područja ekologije. Mada sigurno cijenimo izume i postignuća koji su nam zahvaljujući industriji postali dostupni, mora se priznati da upravo njihova proizvodnja i korištenje često dovode do uništavanja nekih dijelova naše Zemlje.

Dobar primjer toga su motorna vozila. Zahvaljujući njima putovanja su mnogo brža i udobnija. Malo bi se tko htio vratiti u doba konja i zaprežnih kola. Pa ipak, suvremena sredstva prijevoza uzrokovala su mnoštvo problema. Jedan od njih je globalno zagrijavanje. Korištenjem pronalazaka koji ispuštaju milijune tona plinova čovjek mijenja kemijski sastav atmosfere. Ti plinovi navodno izazivaju takozvani efekt staklenika, koji doprinosi zagrijavanju atmosfere. U proteklih stotinu godina temperatura na Zemlji se povećala. Američka Agencija za zaštitu okoliša izvještava da je “10 najtoplijih godina u 20. stoljeću zabilježeno u posljednjih 15 godina tog stoljeća”. Neki znanstvenici smatraju da bi u 21. stoljeću prosječna temperatura na Zemlji mogla porasti za 1,4 do 5,8 Celzijevih stupnjeva.

Očekuje se da bi više temperature mogle uzrokovati još neke probleme. Snježni pokrivač na sjevernoj hemisferi polako se topi. Početkom 2002. od Antarktike se odlomio ledeni šelf površine 3 250 četvornih kilometara. Tijekom ovog stoljeća razina mora također bi se mogla znatno povećati. A kako u priobalnom pojasu živi trećina svjetskog stanovništva, mogli bi nestati mnogi domovi i mnogo obradivog zemljišta. Dizanje razine mora ujedno bi moglo izazvati znatne poteškoće u priobalnim gradovima.

Znanstvenici vjeruju da će porast temperature utjecati na povećanje oborina, ali i učestalost vremenskih nepogoda. Neki smatraju da su jake oluje, poput one koja je 1999. zahvatila Francusku i uzela 90 života te uništila 270 milijuna stabala, tek najava onoga što slijedi. Neki drugi znanstvenici vjeruju da će klimatske promjene rezultirati širenjem bolesti kao što su malarija, denga i kolera.

Na primjeru motornih vozila vidjeli smo koliko su tehnološka otkrića zapravo kompleksna — mada su s jedne strane vrlo korisna, s druge strane mogu uzrokovati mnoštvo problema koji se odražavaju na mnoga područja života. U Izvještaju o ljudskom razvitku za 2001. s pravom stoji: “Svako postignuće na području tehnologije povezano je s potencijalnim koristima i opasnostima, od kojih je neke vrlo teško predvidjeti.”

No u potrazi za rješenjem ekoloških problema ljudi se često okreću upravo tehnologiji. Naprimjer, borci za zaštitu okoliša već odavno osuđuju upotrebu pesticida. Nakon što su genetičkim inženjeringom stvorene biljke koje su trebale smanjiti upotrebu pesticida ili ih čak potpuno izbaciti iz upotrebe, činilo se da je tehnologija pronašla izvrsno rješenje. Međutim, u slučaju Bt-kukuruza, vrste kukuruza koja je modificirana tako da uništava nametnika prugastog svrdlaša, ispitivanja su pokazala da je poguban i za leptire monarhe. To pokazuje da takozvana rješenja ponekad mogu imati i suprotan učinak te stvoriti dodatne probleme.

Mogu li vlasti nešto učiniti?

Budući da uništavanje okoliša predstavlja uistinu velik problem, njegovo uspješno rješavanje iziskuje suradnju svih zemalja svijeta. U određenim prilikama predstavnici nekih zemalja hrabro su izašli s prijedlozima za pozitivne promjene koje bi pripomogle očuvanju okoliša, što je za svaku pohvalu. Međutim, dosad je vrlo malo toga realizirano.

Jedan primjer toga je međunarodni summit koji je 1997. održan u Japanu. Na tom su summitu predstavnici brojnih zemalja raspravljali o uvjetima sporazuma o smanjenju emisije plinova koji izgleda uzrokuju globalno zagrijavanje. Na iznenađenje mnogih, dogovor je na koncu ipak postignut. Taj je sporazum dobio naziv Protokol iz Kyota. Razvijene regije, primjerice zemlje Europske unije, Japan i Sjedinjene Države, trebale su do 2012. smanjiti emisiju stakleničkih plinova u prosjeku za 5,2 posto. To je zvučalo vrlo ohrabrujuće. Međutim, početkom 2001. vlada Sjedinjenih Država dala je do znanja da odustaje od provođenja odredbi Protokola. Budući da ta zemlja, u kojoj živi manje od 5 posto svjetskog stanovništva, stvara oko 25 posto stakleničkih plinova, taj je njen potez izazvao zaprepaštenje mnogih. No i neke druge zemlje još uvijek nisu ratificirale taj sporazum.

Navedeni primjer pokazuje koliko je zemljama teško doći do nekog zadovoljavajućeg rješenja. Vrlo je teško okupiti predstavnike različitih zemalja na jednom mjestu radi dogovora, a ništa lakše nije ni složiti se oko toga kako rješavati ekološke probleme. Čak i kad su sporazumi potpisani, neki potpisnici kasnije odustanu od provedbe onoga na što su se obavezali. Drugi pak nisu u stanju provesti sporazume. U nekim slučajevima zemlje ili velike korporacije smatraju da ne mogu prihvatiti troškove povezane s očuvanjem okoliša. Negdje je to povezano s čistom pohlepom jer moćne korporacije vrše snažan utjecaj na vlade zemalja kako ne bi sprovele mjere koje bi utjecale na smanjenje njihovog profita. Poznato je da velike korporacije i druga poduzeća žele što je moguće više iskoristiti prirodna bogatstva, ne obazirući se na moguće posljedice.

Čitavu situaciju dodatno otežava i to što se svi znanstvenici ne slažu u pogledu toga koliko će drastične biti posljedice zagađenja Zemlje. Zbog toga možda ni sami političari nisu sigurni u kojem omjeru trebaju ograničiti ekonomski razvitak kako bi spriječili problem koji možda i nije toliko velik kako neki misle.

Čovječanstvo se uistinu nalazi u teškoj situaciji. Svatko je svjestan toga da problem postoji i da nešto treba poduzeti. Neke se zemlje svesrdno trude u tom pravcu. No ekološki se problemi uglavnom samo pogoršavaju. Je li Zemlja naprosto osuđena na to da postane neprikladna za ljude i život na njoj? Istražimo to pitanje.