Utječe li zagađena okolina na tvoje zdravlje?

ZNAČI li Milin upravo opisani slučaj, da svaki puta kad si ti razdražljiv, deprimiran ili imaš neke zdravstvene probleme, razlog tome leži u zagađenom okolišu? Nikako ne.

Divno stvoreni obrambeni mehanizam u našem tijelu, može djelovati protiv štetnih tvari (Psalam 139:14). No, ovisno o naslijeđu i ostalim životnim navikama, svatko od nas reagira drugačije. Sve je više medicinskih dokaza koji pokazuju da čak neznatne količine štetnih kemijskih tvari mogu oštetiti zdravlje nekih ljudi.

Alergija na kemikalije

“Nakon što sam u razdoblju od 30 godina obradio više od 20 000 pacijenata zbog raznih alergijskih reakcija, došao sam do uvjerenja da neće više dugo potrajati, a da kemijski problem postane glavnim krivcem, ako to već i nije”, rekao je dr Theron Randolph iz Čikaga, za Probudi se!. “Opterećenje koje izaziva naša okolina i industrijski proizvedene živežne namirnice, znatno raste. Alergičnost na kemikalije ne utvrđuje se odmah kod svakoga. Većinom se javlja kod onih koji su trajno izloženi kemikalijama u bilo kojem obliku.”

Ali, zar obrambeni mehanizam u tijelu ne bi trebao djelovati protiv tih štetnih tvari? Dr Alan S. Levin, imunolog iz San Francisca objašnjava: “Štetne kemijske tvari slabe obrambeni mehanizam, jer truju u krvi sadržane ‘T stanice’ (jedna vrsta bijelih krvnih tjelešaca). Te stanice služe kao ‘kočnice’ u obrambenom mehanizmu. Obrambeni mehanizam dotičnog dospijeva konačno izvan kontrole, pa počinje pokazivati ekstremne reakcije. Može postati preosjetljiv, reagirajući na skoro sve sintetičke tvari, kao i na petrokemijske proizvode.”

Stručni medicinski časopisi izvještavaju o osobama koje su osjetljive čak na iz umjetnih materija načinjenu ambalažu za živežne namirnice, na plinove iz uljnih i plinskih peći, na zubne proteze, umjetni tekstil i na mnoge druge proizvode. Dakle, emocionalne i psihičke probleme kakve je imala Mili, može prouzročiti reakcija na tvari koje se nalaze u nečijem okolišu.

“Kod tog je problema odlučujuća osobna prijemljivost”, kaže dr Randolph. Do istog je zaključka došao dr Irving Selikoff, direktor Environmental Sciences Laboratory, iz Mt. Sinai bolnice u New Yorku. U jednom intervjuu za Probudi se! on je rekao: “Osobna prijemljivost je osobito važan činilac. Svaki peti čovjek koji radi sa azbestom umire od raka na plućima. Zašto ne i ostala četvorica? To ja ne znam. Jednako je i s mnogim, mnogim drugim stvarima.”

Nešto na što ti reagiraš, možda za nekog drugog ne predstavlja uopće nikakav problem. Pri svemu tome igraju ulogu zdravstveno stanje, naslijeđene sklonosti, duhovno stanje i stres. Ova spoznaja nam treba pomoći da pokazujemo suosjećanje prema onima koji se bore sa zdravstvenim problemima, kakve mi ne poznajemo (1. Petrova 3:8). Ali, posljedice štetnih tvari u našoj okolini nisu ograničene samo na alergijske reakcije.

Radno mjesto

Mineral azbest, koji se mnogo upotrebljava u industriji, postao je godine 1982. predmetom krupno tiskanih redaka u novinama. Navodili su se dokazi da će od sada, pa do kraja ovog stoljeća, svake godine otprilike do 10 000 osoba, koje na radnom mjestu dolaze u doticaj s azbestnom prašinom, umrijeti od raka uzrokovanog azbestom i od drugih s tim povezanih bolesti.

“Pred više od 20 godina bilo je već vidljivo kako doticaj s azbestom djeluje na zdravlje”, rekao je dr Irving Selikoff. “Industrija je možda mislila da neznatne količine neće štetiti. No, dovoljno dugo smo sakupljali informacije, i sada vidimo rezultate. Ali, sve je prekasno. Dvadesetorici milijuna naših sugrađana, koji su od 1940. do 1980. bili izloženi prašini, bez dovoljnih zaštitnih mjera, predstoji sada tmurna budućnost!” Mnoga poduzeća svjesna svoje odgovornosti, poduzimaju sada oštrije sigurnosne mjere, jer u SAD svaki deseti radnik (s punim ili pola radnog vremena) dolazi u vezu s tvarima, koje uzrokuju rak.

Dr Kent Anger sa neuropsihijatrijskog istraživačkog odjela pri institutu NIOSH za zaštitu na radu, rekao je za Probudi se!, da u radnoj sredini ima preko 30 kemikalija, koje — neovisno o lijekovima — mogu oštetiti nervni sustav. On je objasnio: “Skoro 20 milijuna radnika izloženo je jednoj ili više tih tvari. One mogu izazvati promjene u sposobnosti koncentracije, drhtanje ili svrbež ruku, kratkotrajni gubitak pamćenja, općenita stanja slabosti, emocionalnu labilnost, nervozu, razdražljivost, pa čak i pojavu uzetosti i sljepoće. Naravno, utvrdili smo da iste simptome izazivaju i neki drugi problemi.”

Nadaleko je raširena upotreba kemijskih pesticida. Svjetska zdravstvena organizacija smatra trovanje zemljoradnika pesticidima, ozbiljnim zdravstvenim problemom u zemljama u razvoju. Ona procjenjuje da u tim zemljama pesticidi uzrokuju svake godine oko 500 000 trovanja — svake minute jedno, od toga pet tisuća smrtnih. Neplodnost i pometnuća također se dovode u vezu s proizvodnjom ili upotrebom tih tvari. Naravno, svi pesticidi nisu jednako štetni, ali neke se posljedice očituju tek nakon dugogodišnje upotrebe.

Hrana, voda i zrak

Svake godine mnoge živežne namirnice širom svijeta postaju žrtvama gamadi. Prema jednoj procjeni čak 40 posto. Stoga je godine 1979. bilo proizvedeno 2,9 milijardi kila pesticida — više od pola kile po stanovniku Zemlje! Mnoge od tih kemikalija — od kojih se neke vrlo teško rastvaraju — ulaze u naše voće i povrće, zatim u čitav niz živežnih namirnica, također u meso koje jedemo. Pesticidi koji su zabranjeni u SAD, jer izazivaju rak i prirođene mane u pokusnih životinja, još se uvijek proizvode i prodaju drugim zemljama, a zatim se vraćaju u SAD u obliku uvezenih živežnih namirnica.

Dakle, takoreći svaki stanovnik zemlje ima u svom tijelu neznatnu količinu tih tvari. Koliko je to opasno — prije svega ako je riječ o dugačkom vremenskom razdoblju — to ne može nitko sa sigurnošću reći. Kod nekih se prilikom uzimanja hrane zatrovane pesticidima javljaju napadaji astme, osip na koži i glavobolje.

Iako je voda za piće u većini mjesta još uvijek u redu, množe se slučajevi kao ovaj u Egg Harbor-u (New Jersey, SAD). Tamo je godine 1981. propuštao jedan deponij za kemijske otpatke, zagadivši tako podzemnu vodu. Podzemna voda New Jersey-a pripada bezbrojnim vodnim sistemima, koji opskrbljuju pitkom vodom preko pola zemlje. Kad se takav vodni sistem jednom zarazi, obično više ne postoji mogućnost da se očisti.

“VODA NIJE ZA PIĆE. OTROV. KEMIKALIJE.” Ovaj natpis koji je visio u kuhinji jednog stana u Egg Harbor-u, predstavljao je bolno sjećanje na činjenicu, da je u cijelom New Jersey-u i u susjednim gradovima bilo zatvoreno stotine izvora. Mnogi stanovnici su se žalili na bronhitis, teškoće s bubrezima, nervne smetnje i osip na koži, što je sve bila reakcija na otrovne kemikalije. Kad su pogođeni ljudi prolazno napustili to područje ili počeli piti pročišćenu vodu, nestali su i neki od tih simptoma. Eckhardt Beck, nekadašnji službenik američke uprave za zaštitu okoliša, EPA, rekao je slijedeće, a što se može odnositi možda na tisuće sličnih kemijskih deponija širom zemlje: “To će okoliš 80-ih godina učiniti groznim.”a

U općenitom se smatra da zagađenost gradskog zraka može izazvati ili pogoršati kronične bolesti srca i pluća, prije svega među starijim i bolesnim osobama, te kod novorođenčadi. No, još se uvijek osporava omjer posljedica, jer je u nekim gradovima bolje nadziranje dalo povoljne rezultate. Ipak, zagađeni zrak povećava stres. Iz jedne studije proizlazi da je među srednjim slojem stanovništva jednog američkog velegrada, u jako zagađenim područjima bilo 80 posto više smrtnih slučajeva zbog prestanka rada srca, uvjetovanog visokim krvnim tlakom, nego u manje zagađenim područjima.

Olovo — potajni otrov

Dr Herbert Needleman je analizirao sadržaj olova u mliječnim zubima kod 2 146 normalne djece u starosti od pet i šest godina. Zatim je ponekad zatražio od učitelja da ocjene ponašanje nekog djeteta. Rezultat: više olova, lošije ponašanje! Do sličnih zaključaka došlo se u Kanadi, Saveznoj Republici Njemačkoj i u Engleskoj. Uvriježila se zabrinutost.

Olovo možemo uzimati u sebe u obliku stare oljuštene boje ili prašine, zatim udisanjem ispušnih plinova koji sadrže olovo, te putem hrane. “Polovica olova sadržanog u američkim živežnim namirnicama potječe vjerojatno od konzervi zalemljenih olovom, jer te konzerve zaraze otprilike deset posto svog sadržaja; konzervirane živežne namirnice sačinjavaju oko 20 posto prehrane”, tako glasi zaključak dvojice istraživača iz Kalifornije.

Odrasli upijaju 10 posto olova koje uzimaju u sebe; djeca do 50 posto. Također upijaju veću količinu olova, koje udišu. Posebno je ranjiv njihov još ne u potpunosti razvijen nervni sistem. Iako se kod djece blago trovanje olovom primjećuje pojavljivanjem nesanice, bolova u želucu, pomanjkanja želje za igrom, razdražljivosti, umora i gubitka apetita, roditelji to često omalovažavaju, čime se stanje samo još pogoršava.

Tvoje životne navike

Posljedice zagađenog okoliša često znatno pojačavaju nerazumne životne navike. “Kod osoba koje dolaze u vezu s azbestom, rizik da umru od raka na plućima je sedam do osam puta veći, nego kod ostalih. Ali, ako puše”, objasnio je dr Selikoff, “taj je rizik 92 puta veći”. Pušenje je jedan od razloga zašto je na mnogim mjestima zagađenost u stanu veća nego vani, a time i jače ugroženo zdravlje.

Jedan daljnji činilac jesu tvoje navike u jelu. Dr Lonsdale i dr Shamberger iz SAD-a izvještavaju da su liječili nekoliko neobično razdražljivih mladih ljudi, koji su pokazivali uznemiravajuće promjene osobnosti.

Stalno uzimanje “nekvalitetne hrane” izazvalo je kod njih pomanjkanje vitamina B₁ (Thiamin). Dodatak thiamina i izmijenjen način prehrane prouzročio je nestanak tih simptoma.

Dakle, kad odgovaramo na pitanja kao što su “Utječe li zagađena okolina na naše zdravlje?” i “Što možeš ti učiniti protiv toga?” treba uzeti u obzir mnoge činioce.

[Bilješka]

[Slika na stranici 5]

Trovanje olovom na svim ovim područjima može oštetiti zdravlje tvog djeteta

[Slika na stranici 6]

Zagađivanje okoline može se pojaviti na tvom radnom mjestu

[Slika na stranici 6]

Tvoje životne navike mogu pogoršati zagađivanje okoline