Svršetak jedne ere — ima li nade za budućnost?

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ NJEMAČKE

POTRESI jačine 6,9 stupnjeva prema Richterovoj ljestvici, ili jači, uzdrmali su od 1987. do 1990. dijelove Armenije, Ekvadora, Filipina, Irana, Kine i Sjedinjenih Država. Poginulo je oko 70 000 ljudi a daljnji deseci tisuća bili su ozlijeđeni, dok je stotine tisuća ostalo bez krova nad glavom. Šteta je iznosila milijarde dolara.

Međutim, nijedan od tih potresa nije uzdrmao toliko ljudi, niti je to učinio takvom žestinom, koliko jedan drugačiji potres koji je u tom istom razdoblju uzdrmao svijet. Bio je to politički potres, onaj kojim je okončana čitava jedna era. No taj je potres izmijenio budućnost milijunâ ljudi.

Što je dovelo do takvog nesvakidašnjeg događaja? Kakve je odjeke trebao imati?

Glasnost i perestrojka

Mihail Gorbačov imenovan je 11. ožujka 1985. generalnim sekretarom Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Niti sovjetski državljani, niti većina svjetskih promatrača, nisu očekivali neke značajnije političke promjene za njegovog mandata.

Nepunih godinu dana kasnije, Arkadij Ševčenko, bivši politički savjetnik sovjetskog ministra vanjskih poslova i pomoćnik generalnog sekretara Ujedinjenih naroda u trajanju od pet godina, svojim je komentarom pokazao iznimnu upućenost u stanje stvari kada je napisao: “SSSR se nalazi na prekretnici. Ako se u bliskoj budućnosti ne ublaže gorući ekonomski i društveni problemi, neminovno slijedi daljnje slabljenje njegovog ekonomskog sistema, čime se, dugoročno gledano, ugrožava sam njegov opstanak. (...) Gorbačov je definitivno lansirao jedan novi stil (...). No hoće li njegovim vodstvom započeti nova era za SSSR tek treba vidjeti. (...) Suočava se s problemima koji su gotovo nepremostivi.”

Zahvaljujući svom položaju, Gorbačov je sada dobio politički utjecaj koji je trebao kako bi u sovjetsko društvo uveo politiku o kojoj je govorio još davne 1971. U pitanju je bila glasnost, što znači “informiranje javnosti” a ona je zastupala politiku nepristranog službenog informiranja o sovjetskim problemima. Zagovarala je stvaranje liberalnijeg društva, društva u kojem bi sovjetski državljani i štampa dobili veću slobodu izražavanja. Konačno, glasnost je otvorila put javnom kritiziranju vlade i nekih njenih poteza.

Jedan drugi izraz koji je Gorbačov odavna koristio bio je “perestrojka”, riječ čije je značenje “reorganizacija”. U jednom eseju objavljenom 1982, pisao je o “potrebi za adekvatnom psihološkom reorganizacijom” na polju zemljoradnje.

Došavši na čelo Sovjetskog Saveza, Gorbačov se uvjerio da je reorganizacija ekonomske uprave također imperativ. Znao je da je neće biti lako ostvariti — da bi čak mogla biti neostvariva ukoliko ne bude popraćena političkom promjenom.

Gorbačovljev entuzijazam u sprovođenju politike glasnosti i perestrojke nije značio da namjerava uništiti komunizam. Upravo suprotno. The Encyclopædia Britannica objašnjava: “Njegov je cilj bio pokrenuti revoluciju vođenu odozgo. Nije htio potkopavati sovjetski sistem, samo ga je htio učiniti djelotvornijim.”

Smanjivanje ograničenja koje je nastupilo kao posljedica takve politike izazvalo je uznemirenost među nekim članovima rukovodstva Sovjetskog Saveza. Isto je vrijedilo i za vođe nekih zemalja Istočnog bloka. Premda su mnogi od njih uvidjeli potrebu za ekonomskom reorganizacijom, nisu se svi složili s tim da su i političke promjene bilo nužne bilo poželjne.

Međutim, Gorbačov je svojim istočnoevropskim saveznicima dao do znanja da mogu slobodno eksperimentirati sa svojim vlastitim programima perestrojke. U međuvremenu, Gorbačov je upozorio Bugarsku — a ustvari i sve druge zemlje Istočnog bloka — da, premda su reforme nužne, valja paziti na to da se ne umanjuje dominantna uloga Komunističke partije.

Počinje posrtanje

Kritika komunizma, kako u Sovjetskom Savezu tako i u zemljama Istočnog bloka, tijekom godina sve je više uzimala maha. Tako se, naprimjer, mađarski tjednik HVG (Heti Világgazdaság) još na početku 1980-ih oštro suprotstavljao ortodoksnim komunističkim gledištima, premda se klonio direktnog kritiziranja same Komunističke partije.

U Poljskoj je 1980. osnovana Solidarnost, prvi nezavisni radnički sindikat koji se pojavio u Istočnom bloku. No njegovi korijeni vode do daleke 1976, kada je jedna grupa disidenata oformila Odbor za zaštitu radničkih prava. Do početka 1981, u Solidarnost se učlanilo oko deset milijuna radnika. Solidarnost se borila za ekonomske reforme i slobodne izbore, povremeno podupirući svoje zahtjeve štrajkovima. Pognuvši glavu pod prijetnjom moguće sovjetske intervencije, poljska je vlada konačno raspustila sindikat, premda je on nastavio ilegalno djelovati. Štrajkovi kojima se od vlade zahtijevalo priznanje doveli su do toga da je 1989. sindikat bio ponovno legaliziran. U lipnju 1989. održani su slobodni izbori, te su izabrani mnogi kandidati Solidarnosti. U kolovozu je, prvi put nakon 40-ak godina, u Poljskoj funkciju premijera preuzeo netko tko nije komunist.

Glasnost i perestrojka, popraćene problemima kakvih već ima u komunističkom svijetu, nesumnjivo su restruktuirale čitav Istočni blok.

Politička perestrojka vodi do revolucije

“Do srpnja 1987”, piše Martin McCauley sa Sveučilišta u Londonu, “sve se naizgled odvijalo prema planu Mihaila Gorbačova.” Još u lipnju 1988, na 19. sjednici Komunističke partije u Moskvi, Gorbačov je navodno dobio “brojnu, premda ponešto mlaku podršku za svoje programe”. No bilo je očito da je u reorganizaciji Komunističke partije i sovjetske vlade nailazio na probleme.

Godine 1988. ustavne promjene omogućile su da postojeći Vrhovni sovjet zamijeni Kongres narodnih deputata SSSR-a, čijih je 2 250 članova izabrano u slobodnim izborima naredne godine. Ti su deputati pak između sebe izabrali dvodomno zakonodavno tijelo, kojem su oba dijela bila sačinjena od 271 člana. Jedan istaknuti pripadnik ovog zakonodavnog tijela postao je Boris Jeljcin. Ubrzo je počeo ukazivati na neuspjeh perestrojke i skretati pažnju na reforme koje je smatrao nužnima. Tako se nastavilo jačati protivljenje Gorbačovu, premda je on 1988. unaprijeđen na funkciju predsjednika, funkciju koju je želio obnoviti i ojačati.

U međuvremenu, dvije supersile, Sovjetski Savez i Sjedinjene Države, postizale su velike napretke u smanjenju vojne sile i smirivanju nuklearne prijetnje. Svaki postignuti sporazum budio je novu nadu za mogućnost ostvarenja svjetskog mira — do te mjere da je pisac John Elson u rujnu 1989. napisao: “Konac ‘80-ih, prema mnogim komentatorima, predstavlja svojevrstan zbogom oružju. Izgleda da je hladni rat praktički završen; po svemu sudeći, mir se razvija u mnogim dijelovima svijeta.”

A onda je osvanuo 9. studenog 1989. Berlinski je zid, premda u fizičkom smislu još uvijek netaknut, otvoren nakon nekih 28 godina te je naglo prestao činiti simboličnu barijeru između Istoka i Zapada. Države Istočne Evrope brzo su redom napustile socijalističko upravljanje. David Selbourne je u svojoj knjizi Death of the Dark Hero—Eastern Europe, 1987-90, rekao da je to “jedna od najvećih povijesnih revolucija uopće: demokratska i u biti antisocijalistička revolucija, čiji će se odjeci osjećati još dugo nakon što njeni akteri i njihovi promatrači nestanu sa scene”.

Dostigavši svoj vrhunac, mirna se revolucija ubrzo okončala. Jedan natpis koji je viđen u Pragu (Čehoslovačka) rezimirao je to na ovaj način: “Poljska — za 10 godina; Mađarska — za 10 mjeseci; Istočna Njemačka — za 10 tjedana; Čehoslovačka — za 10 dana. A potom, nakon jednog stravičnog tjedna, Rumunjska — za 10 sati.”

Okončanje hladnog rata

Pisac Selbourne kaže: “Rušenje istočnoevropskog sistema odvijalo se izuzetno ujednačenim tokom.” Zatim dodaje: “Katalizator je zacijelo bilo Gorbačovljevo preuzimanje vlasti u Moskvi u ožujku 1985. i njegovo ukidanje ‘Brežnjevljeve doktrine’, čime su istočnoevropski režimi kobno ostali bez jamstva o sovjetskoj pomoći i intervenciji u slučaju masovnih nemira.”

The New Encyclopædia Britannica naziva Gorbačova “daleko najvažnijim pokretačem niza događaja potkraj 1989. i 1990. koji su promijenili političko ustrojstvo Evrope i obilježili početak kraja hladnog rata”.

Gorbačov, dakako, nije mogao vlastitim snagama okončati hladni rat. Nagovještavajući ono što je ubrzo trebalo uslijediti, britanska premijerka Margaret Thatcher izjavila je nakon što ga je upoznala: “Sviđa mi se gospodin Gorbačov. Moći ćemo dobro surađivati.” Nadalje, gđa Thatcher je, zahvaljujući neobičnom osobnom odnosu što ga je imala s američkim predsjednikom Reaganom, uspjela uvjeriti Reagana u to da je mudro surađivati s Gorbačovom. Gail Sheehy, autorica knjige Gorbachev—The Making of the Man Who Shook the World, zaključuje: “Gđa Thatcher mogla je sama sebi čestitati na tome što je postala ‘kuma odnosa Reagan-Gorbačov, u veoma realnom pogledu’.”

Kao što se u povijesti često događalo, ključni ljudi našli su se na vlasti u pravo vrijeme kako bi ostvarili promjene koje se inače možda i ne bi dogodile.

Crni oblaci na pomolu

Još dok su se Istok i Zapad radovali tome što se hladni rat bliži svom kraju, negdje drugdje pomaljali su se prijeteći oblaci. Godine 1988. svijet nije obraćao veliku pažnju kada je iz Afrike dobio vijesti o tome da je u Burundiju u naletu etničkog nasilja poginulo nekoliko tisuća ljudi. Nije se puno marilo niti za izvještaje koji su u travnju 1989. stizali iz Jugoslavije o tamošnjem naletu najgoreg etničkog nasilja od 1945. Za to vrijeme, u Sovjetskom je Savezu manifestiranje većih sloboda izazvalo opće društvene nemire. Neke su se republike čak počele zalagati za ostvarenje svoje nezavisnosti.

U kolovozu 1990. iračke su trupe ušle u Kuvajt, osvojivši ga u roku od 12 sati. Dok su Nijemci, nepunu godinu dana od pada Berlinskog zida, slavili ujedinjenje Njemačke, irački se predsjednik dičio: “Kuvajt pripada Iraku i nikad ga se nećemo odreći, točno da se moramo boriti za njega 1 000 godina.” U studenom su Ujedinjeni narodi smjesta poduzeli akciju i zaprijetili Iraku vojnom akcijom ukoliko se ne povuče iz Kuvajta. Svijet se opet ljuljao na rubu potencijalne katastrofe, a sve se vrtilo oko prevlasti nad naftnim izvorima.

Jesu li, dakle, nade za mir i sigurnost koje su bile pobuđene okončanjem hladnog rata trebale minuti prije nego što bi bile ostvarene? Pročitajte o tome u našem sljedećem broju u članku “Novi svjetski poredak — klimav početak”.

[Slika na stranici 15]

Berlinski zid naglo je prestao činiti simboličnu barijeru između Istoka i Zapada

[Zahvala na stranici 12]

Gorbačov (lijevo) i Reagan: Robert/Sipa Press