“Ima srebra u Potosíu!”
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ BOLIVIJE
Zbilo se to 1545, svega 12 godina nakon što je Francisco Pizarro pokorio ogromno Carstvo Inka. Španjolci su otkrili mladog Indijanca koji je kradomice vadio srebrnu rudu na jednoj tajnoj lokaciji u Andama, u području koje danas pripada Boliviji. Mjesto se zvalo Potosí. Odjednom se proširila vijest: “Ima srebra u Potosíu!” Usprkos tome što se bližila zima, muškarci su pohrlili kako bi si osigurali pravo na parcelu za kopanje u tom području. Ruda je bila nevjerojatno bogata — 50 posto rude bilo je čisto srebro! Za manje od 18 mjeseci 14 000 ljudi živjelo je u Potosíu.
LEŽIŠTE rude nalazilo se na onoj strani planine koja se nalazi na 4 688 metara nadmorske visine. Bilo je to negostoljubivo mjesto, gotovo potpuno bez vegetacije, daleko iznad visinske granice gdje uspijeva šuma. Ova izrazito bogata ruda talila se u prenosivim pećima koje su koristile vjetar za ražarivanje drvenog ugljena da bi se postigla potrebna temperatura. Jedan je kroničar iz tog vremena opisao kako je vidio 15 000 peći da rade istovremeno. Noću su izgledale poput galaktike zvijezda.
Gradić u podnožju planine gradio se kaotično, imao je uske, vijugave ulice kako bi pružio barem nekakvu zaštitu od ledenih vjetrova. Povjesničar R. C. Padden je zapisao: “Smatra se da nije bilo ni planova ni propisa uglavnom zato što ljudi nisu vjerovali da će srebro potrajati.” Ali ono je potrajalo. Ispostavilo se da planina zvana Cerro Rico (bogata planina) sadrži jedno od najvećih ikad pronađenih ležišta srebra.
Uvođenje ropskog rada
Španjolci su podnosili užasne neugodnosti u svojoj potrazi za srebrom. Hrana je često bila oskudna, voda zaražena a rudnici opasni. Vrlo hladno vrijeme predstavljalo je ozbiljan problem. Oni koji su se pokušavali ugrijati drvenim ugljenom ponekad su doživjeli trovanje ugljičnim monoksidom.
Španjolci su uskoro pronašli način kako da svoje poteškoće svedu na najmanju moguću mjeru. Kao osvajači, prisilili su Indijance, starosjedilačko stanovništvo, na ropski rad. Bolivian Times iz La Paza naveo je sljedeće: “Govori se da je osam milijuna indijanskih robova stradalo”, umrlo u rudnicima Potosía tijekom kolonijalnog perioda. Okrutnost, prekomjeran rad i bolest prouzročili su stravičnu depopulaciju. Nije nikakvo čudo da je jedan kroničar 1550. Potosí nazvao “ustima pakla”!
Babilon
Do godine 1572. Potosí je postao veći od bilo kojeg grada u Španjolskoj. Kaže se da je do 1611. imao 160 000 stanovnika i da je bio jednako velik kao Pariz i London. Bio je i jedan od najbogatijih gradova na svijetu. Bilo je moderno nositi svilu ukrašenu zlatnim i srebrnim trakama. Izgleda da se mogla nabaviti bilo kakva luksuzna roba ukoliko si je to osoba mogla priuštiti: svila iz Kine, šeširi iz Engleske, čarape iz Napulja i parfemi iz Arabije. Stanovnici su svoje domove ukrašavali tepisima iz Perzije, namještajem iz Flandrije, slikama iz Italije i staklom iz Venecije.
No koliko je Potosí bio bogat toliko je bio i nasilan. Krvavi okršaji predstavljali su svakodnevne prizore na trgovima. Kockarnice i bordeli samo su iznicali. Potosí je postao poznat kao Babilon.
Jedan od glavnih ciljeva španjolskih osvajača bio je uspostaviti katoličku religiju u Amerikama. Kako su dakle ovi ljudi koji su se izjašnjavali kao kršćani opravdali svoju veliku zaradu od ropstva? Dok su neki svećenici otvoreno govorili protiv nepravde, drugi su opravdavali ropstvo tvrdeći da je tiranija Španjolaca manja od tiranije Inka. Tvrdili su da su Indijanci niža stvorenja te prirodno sklona poroku — zato je za njih bilo bolje da rade u rudnicima. Drugi su pak tvrdili da je odvođenje Indijanaca na rad u rudnike bio neophodan korak u njihovom preobraćenju na katolicizam.
Međutim, povijest pokazuje da su svećenici bili među najbogatijim ljudima u Potosíu. Povjesničar Mariano Baptista kaže: “Crkva kao institucija te njeni predstavnici kao pojedinci sačinjavali su povlašteni dio kruga ljudi koji je eksploatirao” Indijance. Ovaj povjesničar citira jednog potkralja koji se 1591. žalio da je svećenstvo “s više pohlepe i ambicije eksploatiralo Indijance nego što su to laici činili”.
Protraćeno bogatstvo
Španjolska je bila siromašna zemlja, ali ju je njeno bogatstvo nekoliko desetljeća činilo najvećom silom na svijetu. No takav povlašteni status nije dugo potrajao. Komentirajući zašto Španjolskoj njeno bogatstvo nije uspjelo donijeti trajnu nadmoć, knjiga J. H. Elliotta Imperial Spain—1469-1716 kaže: “Rudnici u Potosíu zemlji su donijeli neizrecivo bogatstvo; ako jedan dan nije bilo dovoljno novca, uskoro bi ga opet bilo na bacanje kada bi flota s blagom pristigla u Sevillu. Čemu su onda trebali planirati, čemu štedjeti, čemu raditi?”
Blago Potosía se protratilo; period su obilježavali povremeni bankroti kraljevstva. U skladu s uzrečicom iz tog vremena, dolasci flota koje su dovozile blago bili su poput blagih ljetnih kiša koje za trenutak navlaže crijepove krovova i potom ispare. U vezi s propadanjem Španjolske, jedan je promatrač iz 17. stoljeća odgovarajuće rekao: “Nije bogata baš zbog svog silnog bogatstva.”
Tijekom 18. stoljeća, Potosí je propadao kako je zaliha srebra nestajalo, a onda je ponovno oživio kada je kositar dobio na važnosti. Danas, premda kositar više nije tako važan, Potosí je još uvijek industrijski centar koji se bavi proizvodnjom i rudarstvom. No mnogi turisti posjećuju Potosí kako bi uživali u njegovom kolonijalnom šarmu. Možda zapažaju i njegove izrazito urešene crkve, od kojih mnoge stoje prazne pružajući dokaz o sve manjem interesu ljudi za katolicizam.
Danas Potosí stoji kao mračni podsjetnik na neizmjernu ljudsku patnju uzrokovanu pohlepom, političkim spletkama i religioznim zavođenjem, kao podsjetnik na poglavlje povijesti Bolivije koje je započelo povikom: “Ima srebra u Potosíu!”