Misionari — zastupnici svjetla ili tame? (5. dio)

Nova poruka za novi svijet

ZAPADNA hemisfera prvi je put nazvana Novi svijet godine 1516. Kad ga je Kolumbo 1492. “otkrio”, otkrio je i ljude koji su tamo živjeli već stotinama godina. No tada su američki urođenici po prvi put okusili nominalno kršćanstvo. Što je to značilo za Novi svijet?

Stoljećima je Katolička crkva vršila skoro potpunu kontrolu na životima Evropljana. Postavljala je mjerila i diktirala pravila u skoro svakom području ljudskih nastojanja, uključujući i vlast. Takva kolaboracija između Crkve i Države, savez iz kojeg su se rodili križarski ratovi, dominirala je i Novim svijetom.

Sidney H. Rooy s Educación Teológica iz Buenos Airesa piše da su do kraja 15. stoljeća španjolski kraljevi bili uvjereni da je “španjolska kruna božanski izabran instrument za spasenje Novog svijeta”. Papinska je vlast povukla u Atlanskom oceanu zamišljenu liniju od sjevera prema jugu, podijelivši između Španjolske i Portugala prava na ono što bude otkriveno. Godine 1494. dvije su vlade potpisale ugovor kojim su tu liniju pomakle prema zapadu. Tako je Španjolska naseljavala većinu dijelova Centralne i Južne Amerike, a Portugal se orijentirao na Brazil, čija istočna obala sada leži istočno od demarkacione linije. Prema Rooyu, obje su zemlje papin dekret protumačile tako kao da je “pravo na zemlje spojeno s dužnošću evangeliziranja domorodačkih naroda”.

Osvajanje Novog svijeta

Kolumba je na njegovom drugom putovanju godine 1493. pratila grupa fratara, posebno izabranih za obraćenje urođenika. Otada su evropski konkvistadori i svećenici-misionari rame uz rame radili na osvajanju Novog svijeta.

Godine 1519. Hernán Cortés doplovio je do današnjeg Meksika, a u njegovoj pratnji bili su jedan kapelan i nekoliko drugih svećenika. U roku od 50 godina, broj misionara narastao je na 800. Daljnjih 350 nalazilo se u Peruu, do kojeg je 1531. dopro Francisco Pizarro.

Papinske bule iz 1493. dale su svjetovnim vlastima moralno opravdanje koje im je trebalo za njihov osvajački pohod. Mislili su da mogu računati na Božju potporu budući da su kolonijalizam smatrali njegovom voljom. Crkveni službenici, jedva čekajući da im udovolje, rado su potvrdili legitimnost kolonijalnog sistema. Zapravo, jezuit iz 17. stoljeća imenom António Vieira, inače rođen u Portugalu, no odrastao u Brazilu, veličao je kolonizaciju, govoreći da bi bez nje evangelizacija bila nemoguća.

Misionari nisu vidjeli ništa loše u tome da kolonijalizam upotrijebe kao sredstvo za širenje svoje religije. Međutim, to ih je učinilo sastavnim dijelom svijeta kojeg, rekao je Isus, njegovi učenici ne smiju biti dio (Ivan 17:16).

Činjenje obraćenika

Misionari kršćanskog svijeta u početku su, kaže Rooy, počeli “iskorjenjivati stare obrede i najveći dio izvanjskih manifestacija indijanske religije”. On dodaje: “Iako je još uvijek, kad je to bilo potrebno, primjenjivana sila, mnogi Indijanci obraćeni su miroljubivim sredstvima i to izravnim pristupom svećenikâ.”

Dakako, neki su misionari vjerovali da upotreba sile nikada nije bila stvarno opravdana. Naprimjer, španjolski dominikanac, misionar i svećenik, imenom Bartolomé de Las Casas negodovao je zbog okrutnih metoda koje su se koristile. Opetovano se u Španjolskoj zauzimao za Indijance, zbog čega mu je vlada dala titulu “Branitelj Indijanaca”. Međutim, njegovi napori naišli su na različite reakcije. Neki ga nazivaju križarom, prorokom, Božjim slugom i vizionarom; drugi ga nazivaju izdajicom, paranoikom, anarhistom i predmarksistom.

Cilj iskorjenjivanja starih obreda kasnije je napušten. Kad su domoroci jednom bili prisiljeni na prihvaćanje imena kršćani, dozvoljeno im je da zadrže svoja poganska vjerovanja i običaje. Stoga “mnoge kršćanske svetkovine među Sierra Indijancima iz Perua”, kaže knjiga Man, Myth & Magic, “sadrže običaje koji su zapravo ostaci zaboravljenih vjerovanja Inka”. The Cambridge History of Latin America objašnjava da su meksički Indijanci preuzeli iz kršćanstva “one elemente koji su odgovarali njihovim vlastitim duhovnim i obrednim potrebama te ih pomiješali s elementima svoje pradjedovske vjere”.

Točno je da su krštene stotine tisuća američkih urođenika, no “kršćanstvo” koje im je nametnuto u najbolju je ruku bilo samo vanjska manifestacija. Malo je vremena posvećeno tome da ih se pouči o temeljima kršćanstva na kojima bi trebali izgraditi snažnu vjeru. The Cambridge History of Latin America zapaža: “Postojale su alarmantne indikacije da Indijanci koji su s očiglednim žarom usvojili novu vjeru, još uvijek potajno štuju svoje stare idole.” U stvari, izvještava se da su neki Indijanci poganske idole stavljali iza “kršćanskih” oltara, u slučaju da “kršćanski Bog” ne reagira. Također, bili su spori u napuštanju pradavnih obrazaca življenja, naprimjer poligamije.

Pripadnici rimokatoličkih redova nisu uvijek postupali onako kako bi se očekivalo od “kršćanskih” misionara. Česte su bile svađe među redovima. Naročito su jezuiti često bili kritizirani zbog svojih stavova i postupaka. U stvari, 1759. izgnani su iz Brazila.

Dolazak protestantskih misionara nije značajnije promijenio stvari. Dok su se povećavali misionarski redovi, povećavalo se i nejedinstvo tipično za nominalno kršćanstvo. Katolici su optuživali protestante za podupiranje imperijalizma; protestanti su optuživali katolike za širenje poganskih vjerovanja te im pripisivali odgovornost za držanje ljudi u siromaštvu. Sve te optužbe sadržavale su više no samo zrnce istine. Misionari crkava kršćanstva, kako katoličke tako i protestantskih, propustili su slijediti Isusov primjer.

Posvuda u Novom svijetu, navodi se u djelu The Encyclopedia of Religion, “obraćenja su se vršila kao produžena ruka kolonijalnih pothvata Španjolske, Francuske i Engleske vlade”. Španjolska i Portugal usredotočili su se na Latinsku Ameriku, a Francuska i Britanija više su se angažirale oko onoga što je kasnije postalo Sjedinjene Države i Kanada.a

Poput misionara u Latinskoj Americi, francuski i britanski misionari postavili su si pogrešne prioritete te su se upleli u politiku. Tako su, piše The Encyclopedia of Religion, “do kraja francuske ere u Kanadi misionari bili uspješniji u poticanju Indijanaca na lojalnost Francuskoj nego u njihovom obraćenju”.

Za Boga ili za zlato?

Neki bi mogli tvrditi da je cilj koji su slijedili rani konkvistadori bio “širenje kraljevstva Božjeg”. No, The Cambridge History of Latin America realističnije kaže: “Iznad svega, oni su željeli zlato.” Mislilo se da će Indijanci, kad jednom budu obraćeni, “ponizno polagati velike količine zlata”.

Tako su neki misionari kršćanskog svijeta dopustili da postanu voljna oruđa u rukama onih koji su imali iskvarene motive. Jedan od prvih Evropljana koji su to uvidjeli bio je ranije spomenuti Bartolomé de Las Casas. The New Encyclopædia Britannica citira njegove riječi koje je napisao 1542: “Razlog zbog kojeg su kršćani ubili i uništili tako neizmjeran broj duša jest taj da su bili motivirani vlastitom željom za zlatom i željom da se u vrlo kratkom vremenu obogate.”

Evropski osvajači nisu učinili mnogo na području duhovnog prosvjetljenja. U svojoj knjizi Mexico, James A. Michener kaže da kršćanski apologeti tvrde kako je, upavši u Meksiko, Cortés “zatekao [zemlju] zaposjednutu od strane barbara kojima je donio i civilizaciju i kršćanstvo”. Međutim, Michner kaže kako meksički Indijanci, čak niti 900. n. e., “nisu bili barbari, već [kako] su postali toliko popustljivi u čuvanju svoje čudesne civilizacije da su dopustili pravim barbarima da ih pregaze”. Ti ‘pravi barbari’ bili su neki od takozvanih kršćana.

Djelo pripreme

Misionari crkava kršćanstva nisu poslušali Isusovu uputu da ‘čine učenike (...) učeći ih da drže sve’ što im je zapovjedio (Matej 28:19, 20, NW). Novi obraćenici nisu bili poučavani da pokazuju plodove Božjeg duha. Nisu bili ujedinjeni u jednoj vjeri.

Čak i oni misionari kršćanskog svijeta koji su bili iskreni nisu mogli učiniti ništa više nego širiti otpadnički oblik kršćanstva. “Svjetlo” koje je isijavano diljem Novog svijeta uistinu je bilo slabo. Ipak, time što su u određenoj mjeri predstavili Bibliju, misionari kršćanskog svijeta izvršili su pripremno djelo za po život važan misionarski pohod za koji je Isus prorekao da će se odigrati u vrijeme kraja (Matej 24:14). Bio bi to jedinstven pohod, najuspješniji pohod ikada izvršen u kršćanskoj povijesti, pohod od kojeg bi sve nacije imale koristi. Pročitajte o tome članak u sljedećem broju pod naslovom: “Činiti danas prave učenike.”

[Bilješka]

[Slika na stranici 21]

Misionari su u Amerike došli s evropskim konkvistadorima

[Zahvala]

Iz knjige Die Helden der christlichen Kirche