Misionari — zastupnici svjetla ili tame? (3. dio)

Misionari crkava kršćanstva vraćaju se onamo gdje je sve počelo

AZIJA je prvobitni dom čovječanstva. Tamo je Stvoritelj uveo čisto obožavanje. Iako su ga ljudi ubrzo nakon toga nemudro zamijenili krivom religijom, pravo se obožavanje tokom vremena održalo u Aziji, i to u drevnom Izraelu a zatim u kršćanstvu. Tako kad su evropski misionari crkava kršćanstva svoju poruku prenijeli u Aziju, otišli su na kontinent na kojem je započeo ljudski život i prava religija. Jesu li se pokazali zastupnicima svjetla ili još dublje tame? (1. Mojsijeva 2:10-17).

Što je jedan bog više ili manje?

Nije moguće sa sigurnošću utvrditi kada je i kako kršćanska vjera prvi put stigla u Indiju. Euzebije, religijski povjesničar iz 4. stoljeća, kaže da ju je u prvom stoljeću tamo prenio kršćanski apostol Toma. Drugi kažu da je “kršćanstvo” na tom području uvedeno između drugog i četvrtog stoljeća. Kad su portugalski istraživači krajem 15. stoljeća prispjeli u te krajeve, našli su tamo “kršćane koji su činili prihvaćeni i poštovani element u indijskom društvu” (The Encyclopedia of Religion).

Godine 1542. na indijsko je tlo kročio španjolski svećenik Franjo Ksaverski. On je bio suradnik Ignacija Loyole, osnivača religioznog reda Družba Isusova, poznatog kao jezuiti ili isusovci. The New Encyclopædia Britannica za Franju Ksaverskog kaže da je bio “najveći rimokatolički misionar modernih vremena”, te ga naziva “oruđem za ustanovljavanje kršćanstva u Indiji, Malajskom arhipelagu i Japanu”.

Iako je Franjo Ksaverski relativno kratko živio — umro je 1552. u 46. godini života — desetljeće koje je proveo služeći kao misionar bilo je ispunjeno aktivnostima. Izvještava se kako je ohrabrivao misionare da prihvate običaje i jezik ljudi kojima su služili.

Prvi protestantski misionari pristigli su u Indiju godine 1706, nekih 85 godina prije nego što je William Carey izdao knjigu An Enquiry Into the Obligations of Christians to Use Means for the Conversion of the Heathens (Istraživanje obaveza kršćana da koriste sredstva za obraćenje pogana). Objavljivanje ove publikacije nazvano je “prekretnicom u povijesti kršćanstva”. Nakon što ju je napisao, Carey je 40 godina služio u Indiji kao misionar.

Kako je vrijeme prolazilo, misionari crkava kršćanstva zašli su u sve dijelove zemlje. Budući da nisu imale nadu u bolju budućnost u hinduizmu, neprivilegirane niže klase, a naročito izopćenici, počele su se okretati religijama kršćanskih crkava. Međutim, The Encyclopedia of Religion zapaža da “velik broj misionara te većina obrazovanih indijskih kršćanskih vođa nije odobravala” ovaj trend.

Razotkrivajući neuspjeh kršćanskih crkava, povjesničar Will Durant piše: “Indija danas jednako snažno kao i odvajkada vjeruje u bogove koji već toliko dugo s ravnodušnošću promatraju njeno siromaštvo i pustoš. (...) Kad su hereze ili strani bogovi postali opasno popularni, oni [brahmani] su ih tolerirali a zatim apsorbirali u prostrane šupljine hinduističkih vjerovanja; jedan bog više ili manje u Indiji nije mogao ništa promijeniti na stvari.” U svojoj knjizi The Jesuits, objavljenoj 1984, Manfred Barthel kaže: “Indijci su na kraju opet ostali kod svojih svetih krava; hinduizam je nadživio i jezuite i mogule, i čini se da danas izvozi višak svojih božanstava i vjerovanja na kršćanski zapad.”

Neuspjeh da se ostavi trajni trag

Rano kršćanstvo, već podijeljeno na Zapadnu i Istočnu crkvu, pretrpjelo je tokom 5. stoljeća daljnji raskol. Carigradski patrijarh Nestorije upustio se u polemike koje su dovele do stvaranja grupe koja se odvojila od Istočne crkve, a koja je nazvana Nestorijevska crkva.

Nestorijevci su naglašavali misionarsko djelo. Izgleda da je jedan od njihovih misionara po imenu Alopen 635. n. e. nestorijanska vjerovanja prenio u Kinu. S druge strane, Zapadna crkva dostigla je Kinu tek oko 1294, kad je franjevački fratar Giovanni da Montecorvino tamo ustanovio misiju.

Međutim, misionarska aktivnost u Kini praktički je počela tek 1580-ih dolaskom talijanskog isusovca imenom Matteo Ricci. Dok se protestantizam borio kako bi učvrstio svoje položaje u postreformacijskoj Evropi, katolicizam je bio zaposlen traženjem obraćenika izvan Evrope. Istraživački pothvati Portugala i Španjolske, zemalja odanih katolicizmu, i te kako su poslužili pokušajima Crkve u tom pravcu.

Možda su misionari 17. i 18. stoljeća imali određeni uspjeh upravo zato što je, kako to navodi The Cambridge History of China, “znatan broj njih (naročito jezuita) razvio izrazito tolerantan stav”. Profesor kineske povijesti Hans H. A. Bielenstein razlaže: “[Jezuiti] su naglašavali sličnosti između kršćanstva i konfucijanizma, izjednačujući kršćanskog Boga s kineskim nebom, te ne prigovarajući obožavanju predaka. To objašnjava zašto su isusovci u nekim krugovima načinili obraćenike, no objašnjava i to zašto nisu ostavili nikakav trajni trag.”

Godine 1724. kineski je car javno ožigosao religije kršćanstva te izgnao većinu stranih misionara. Kad se opet ukazala prilika, katolički su se misionari vratili. Pridružili su im se protestantski misionari, a Robert Morrison iz London Missionary Society (Londonskog misionarskog društva) bio je među prvima koji su pristigli, i to godine 1807. Osnovao je koledž namijenjen ne samo širenju njegovih vjerovanja već i predstavljanju Kine Zapadnoj kulturi te predstavljanju Istočne kulture studentima na Zapadu. Do 1819. dovršio je, uz pomoć Williama Milnea, kompletan prijevod Biblije.

Neki su se misionari posvetili dovođenju svjetla drugačije vrste. Dr. Peter Parker postao je prvi medicinski misionar u Kini te je pomogao pri organiziranju Medical Missionary Society (Medicinskog misionarskog društva), osnovanog 1838. u Cantonu. Drugi misionari posvetili su se unapređivanju obrazovanja, podupiranju filantropskih pothvata ili rješavanju socijalnih problema. Prema The Cambridge History of China, dio prevodilačkog posla koji su misionari obavljali bio je “prikladniji za unapređivanje evropskog razumijevanja Kine nego za izgrađivanje kineske prijemljivosti za kršćanstvo”.

Misionari kršćanskih crkava zakazali su i u tome da Kinezima pruže primjer kršćanskog bratstva i jedinstva. Protestanti su bili posebno razjedinjeni. Tokom četiri desetljeća broj njihovih misionara narastao je sa 189 na 3 445. Do 1905. svako od 60 i više misionarskih društava širilo je svoju određenu verziju kršćanskog nauka. Katolički misionari također su prezentirali manje nego poželjnu sliku onoga što bi kršćanstvo trebalo biti. The Cambridge History of China spominje “raširen običaj miješanja u mjesna politička i sudbena zbivanja kako bi se pridobilo potencijalne obraćenike”.

Traženje obraćenika na drugom mjestu

Manje od sto godina nakon što je portugalski istraživač Ferdinand Magellan prvi puta kročio na filipinske otoke godine 1521, katolički misionari na tim su otocima već krstili oko dva milijuna ljudi. Danas rimokatolici čine 84 posto stanovništva. Obrazovni sustav koji je crkva ustanovila nesumnjivo pomaže objasniti ovaj uspjeh. No, jedan pisac kaže kako ne treba previdjeti još jedan faktor, a to je da su misionari “dopuštali obraćenicima da zadrže mnoga svoja religiozna vjerovanja i običaje”.

Na drugim je mjestima crkva imala manje uspjeha. Naprimjer, broj katolika u Japanu iznosi samo 0,3 posto svih Japanaca. U Republici Koreji taj se broj vrti oko brojke od 6 posto.

Japan je svoj prvi kontakt s Evropljanima ostvario 1542. Godine 1549, isusovački misionar Franjo Ksaverski, zajedno s nekoliko suradnika, prijateljski je primljen. Ubrzo je početni entuzijazam ohladio kad su japanski vođe “počeli sumnjati da bi aktivnost evropskih misionara mogla biti preludij za političko osvajanje od strane španjolskog kralja (kao što su znali da se to dogodilo na Filipinima)”, piše profesor povijesti J. Mason Gentzler.

Godine 1614. “misionari su prognani kao državni neprijatelji a car je objavio da se kršćanstvo više neće tolerirati u njegovim dominionima. (...) Desetine tisuća obraćenika koji su odbili odreći se nove religije razapete su na križ (...) dok su osmišljenije strahote bile rezervirane za misionare (...) koji su”, među ostalim proživljenim zvjerstavima, “bili živi spaljivani ili prženi, raskomadani, bacani u jame pune otrovnih zmija” (The Jesuits).

U Koreju je katoličanstvo preneseno 1784, a protestantizam sto godina kasnije. On je “rastao daleko brže zato što su američki misionari donijeli ne samo Evanđelje već i obrazovanje, medicinu i tehnologiju”, objašnjava časopis Time. Ova politika činjenja obraćenika ne samo religioznom podukom već i drugim sredstvima očigledno je još uvijek na snazi. Profesor filozofije s Nacionalnog sveučilišta u Seoulu Son Bong Ho kaže: “One crkve koje su naglašavale materijalne blagoslove rasle su brže od glavnih denominacija.”

Što će pokazati budućnost

Kako bismo trebali gledati na misionare kršćanskih crkava u prošlosti? Ono što su zastupali nije bio čisti oblik obožavanja koji je Isus uveo. No ipak, mnogi od njih nesumnjivo su bili iskreni. U svakom slučaju, preveli su Bibliju na mnoge narodne jezike i naučavali barem neke biblijske koncepcije.

Što je s misionarima crkava kršćanstva u Africi, koja je nazvana Crni kontinent? Pročitajte o tome u našem sljedećem broju u članku “Duhovno svjetlo za ‘Crni kontinent’ ”.

[Okvir na stranici 23]

“Jehova” u kineskoj Bibliji

John W. Davis, misionar i prevodilac iz 19. stoljeća, razložio je: “Ako Sveti Duh kaže Jehova na svakom danom mjestu u hebrejskom, zašto prevodilac ne kaže Jehova na engleskom ili kineskom? Kakvo pravo ima reći: na ovom ću mjestu upotrijebiti Jehova, a na onom zamjenu za to ime? (...) Ako je pogrešno koristiti Jehova u prijevodu na svakom danom mjestu zašto ga je nadahnuti pisac koristio u originalu?”