Žetva nazovikršćanstva u Africi
SAN Charlesa Lavigeriea o preobraćenju Alžira u ‘kršćansku naciju’ pokazao se upravo time — snom. Danas su 99 posto stanovnika Alžira muslimani, a nazovikršćanstvo gubi tlo u velikim dijelovima Sjeverne Afrike. No, što je sa preostalim dijelom kontinenta?
“Kršćanstvo je”, tvrdi dr. J. H. Kane u djelu A Concise History of the Christian World Mission, “načinilo više obraćenika u Crnoj Africi nego u cijelom preostalom dijelu Trećeg svijeta.” Međutim, jesu li ti obraćenici zaista kršćani? “Jedna velika opasnost u afričkoj crkvi”, priznaje dr. Kane, “je kristopaganizam.” Isto tako, njegov izraz ‘afrička crkva’ je pogrešan naziv. Postoji doslovno tisuće afričkih crkava, svaka sa vlastitim načinom bogoštovlja. Zašto?
Sijanje sjemenâ nejedinstva
Sjemena nejedinstva posijana su čak i prije nego su misionari zaplovili prema Africi. Londonsko misionarsko društvo je sakupilo članove iz različitih crkava, te je među misionarima na njihovom putovanju na svoje zadatke došlo do žestokih doktrinarnih prepirki. Sukob se sigurno pogoršao nakon što su se naselili u svojim misijskim postajama.
“Misionari su se”, piše profesor Robert Rotberg u svojoj knjizi Christian Missionaries and the Creation of Northern Rhodesia 1880-1924, “žestoko borili jedan s drugim i sa svojim prekomorskim upraviteljima, obično na štetu svojih evangelizatorskih ciljeva. (...) Izgledalo je da misionari posvećuju jednako vremena i energije stavljanju na papir tih svađa i nastojanju da postignu obraćenja.”
Ponekad su svađe misionara vodile do formiranja suparničkih misija. Katoličke i protestanske misije žestoko su se natjecale za obraćenike. To isto pomanjkanje jedinstva moralo se odraziti među njihovim obraćenicima. S vremenom su milijuni afrikanaca napustili misijske crkve i formirali svoje vlastite crkve.
“Afričke Nezavisne crkve”, piše misionarski povjesničar dr. Kane, “mogu se naći po cijeloj Africi (...) U tom pokretu postoji ukupno oko sedam tisuća odvojenih grupa.” Natjecanje među misionarima sa suprotnim vjerovanjima nije bio jedini razlog tome. U svojoj knjizi The Missionaries, Geoffrey Moorhouse objašnjava da je još jedan razlog “crne reformacije” bila “mržnja prema bijeloj nadmoćnosti”.
Kršćani ili evropski rasisti?
“Misionari su”, priznaje dr. Kane, “imali kompleks više vrijednosti.” Oni su “vjerovali da kršćanska religija mora biti popraćena evropskom kulturom i evropskim upravljanjem”, kaže Adrian Hastings u svojoj knjizi African Christianity.
Francuz Charles Lavigerie bio je jedan misionarski vođa koji je imao to gledište. Još jedan je bio John Philip, upravitelj misija Londonskog misionarskog društva u južnoj Africi. “Naši misionari”, hvalio se on 1828, “šire britanske interese, britanski utjecaj i britansko carstvo. Gdje god misionar počne tražiti obraćenike među neciviliziranim plemenom, nestaju predrasude plemena prema kolonijalnoj vlasti; njihova ovisnost o koloniji raste stvaranjem umjetnih potreba; (...) iznenada niče industrija, trgovina i poljoprivreda; i svaki iskreni obraćenik među njima (...) postaje saveznik i prijatelj kolonijalne vlasti.”
Treba li se čuditi što su evropske vladavine takve misionare smatrale korisnim zastupnicima za kolonijalno širenje? Što se misionara tiče, oni su pozdravljali kolonijalno osvajanje Afrike. Kao što su objavili na Svjetskoj misionarskoj konferenciji 1910. u Edinburghu: “Bilo bi (...) nemoguće uvijek povući liniju koja dijeli cilj misionara i cilj Vlade.”
Vladali su kao kraljevi u Africi
Da učvrste svoju vlast, neki misionari su se oslanjali na kolonijalnu vojnu silu. Britanski ratni brodovi su ponekad razarali obalne gradove zato što su seljani odbijali prihvatiti misionarsku vlast. Godine 1898, Dennis Kemp, metodistički misionar u Zapadnoj Africi, izrazio je svoje “čvrsto uvjerenje da Bog za ostvarenje Svog nauma danas koristi Britansku vojsku i Mornaricu”.
Nakon što su se nastanili, misionari su ponekad preuzeli svjetovnu vlast poglavica plemena. “Londonski misionari”, piše profesor Rotberg, “često su koristili silu da održe svoje teokratske zakone. Omiljeno sredstvo kojim su obznanjivali svoje neslaganje bio je cikoti, dug bič načinjen od obrađene kože vodenog konja. Njime su afrikanci bez oklijevanja bičevani pod gotovo svakim izgovorom.” “Jedan afrički obraćenik”, zapaža David Lamb u svojoj knjizi The Africans, “sjeća se anglikanskog misionara u Ugandi poznatog kao Bwana Botri koji je tokom službe često silazio sa svoje propovjedaonice da izbatina Afrikance koji su kasnili.”
Zapanjen takvim postupcima, misionar James Mackay je uložio žalbu kod upraviteljâ Londonskog misionarskog društva. “Umjesto da nas vide kao bijelce koji im donose dobre vijesti Božje ljubavi”, upozorio je on, “poznati smo i ljudi nas se boje.”
Svjetski ratovi
“Stoljeće i više”, navodi knjiga The Missionaries, “[Afrikancima] se uporno i gorljivo govorilo da su borba i svi divlji instinkti koje ona oslobađa bili i besplodni i zli. Tada je, 1914, provalio prvi svjetski rat između takozvanih kršćanskih nacija Evrope.”
“Misionari gotovo svake nacionalnosti uvučeni su u Veliki rat”, objašnjava Moorhouse. Na svoju sramotu, misionari su poticali afričke obraćenike da pristanu uz neku stranu. Neki misionari su čak vodili afričke trupe u bitku. Profesor Stephen Neill je u svom djelu History of Christian Missions dobro opisao učinak tog rata: “Evropske nacije, sa svojim glasnim posezanjima na monopol nad kršćanstvom i civilizacijom, slijepo su i smeteno jurnule u građanski rat koji ih je ekonomski osiromašio i koji im nije ostavio ni najmanju mjeru kreposti.” “Drugi svjetski rat”, nastavlja Neill, “samo je dokončao ono što je prvi već postigao. Moralne pretenzije Zapada pokazale su se prijevarom; ‘kršćanstvo’ je razotkriveno kao ništa drugo nego mit. Više se nije moglo govoriti o ‘kršćanskom Zapadu’.”
Razumljivo, crna reformacija se ubrzala nakon prvog svjetskog rata. No, što je sa Afrikancima koji su ostali uz crkve nazovikršćanstva? Jesu li oni nakon toga poučeni istini iz Biblije?
Afrička vjerovanja u vezi predaka
Misionari nazovikršćanstva osudili su afričke religiozne postupke, kao što je obraćanje vračevima da se umire njihovi pokojni preci. U isto vrijeme, misionari su ustrajali na tome da svi ljudi posjeduju besmrtnu dušu. Promicali su i štovanje Marije i “svetaca”. Ta učenja su potvrdila afričko vjerovanje da su njihovi umrli preci živi. Isto tako, štovanjem religioznih likova, kao što je križ, misionari su odobrili afričku upotrebu amajlija kao sredstava zaštite od zlih duhova.
Profesor C. G. Baëta u svojoj knjizi Christianity in Tropical Africa objašnjava: “Može se dogoditi da neki Afrikanac u Crkvi oduševljeno pjeva: ‘Bog mi je jedino utočište’, dok u isto vrijeme negdje na sebi nosi amajliju, ili može iz Crkve otići izravno svom vraču, bez osjećaja da izdaje ijedno načelo.” (Usporedi 5. Mojsijeva 18:10-12 i 1. Ivanova 5:21.)
Mnogi misionari su rekli Afrikancima da se njihovi poganski praočevi muče u vatrenom paklu i da će i njih snaći isti udes ako odbiju prihvatiti misionarska učenja. No, doktrina o vječnom mučenju suprotna je jasnim izjavama u samoj Bibliji koju su misionari uz velike napore prevodili na afričke jezike (1. Mojsijeva 3:19; Jeremija 19:5; Rimljanima 6:23).
Zapravo, Biblija izjavljuje da grešna ljudska duša umire i da “mrtvi ne znaju ništa” (Propovjednik 9:5, 10; Ezehijel 18:4). Što se tiče Afrikanaca koji nisu imali priliku da čuju biblijsku istinu, oni imaju izgled da budu uključeni u dolazeće ‘uskrsnuće pravednih i nepravednih’ (Djela apostolska 24:15, Stvarnost). Ti uskrsnuli bit će poučavani o Božjoj pripremi za spasenje. Zatim će, ako se s cijenjenjem odazovu na Božju ljubav, biti nagrađeni vječnim životom na rajskoj Zemlji (Psalam 37:29; Luka 23:43; Ivan 3:16).
Umjesto poučavanja tim divnim biblijskim istinama, nazovikršćanstvo je zavodilo Afrikance krivim učenjima i religioznim licemjerstvom. Uistinu, uloga koju su misionari nazovikršćanstva igrali u kolonijalnom osvajanju Afrike ne nalazi potporu u Bibliji. Nasuprot tome, Isus je rekao da njegovo Kraljevstvo “nije dio ovog svijeta” i da njegovi pravi sljedbenici također neće biti “dio svijeta” (Ivan 15:19; 18:36, New World Translation). Rani kršćani su bili poslanici Isusa Krista, a ne svjetovnih vladavina (2. Korinćanima 5:20).
Dakle, afrička žetva nazovikršćanstva u cjelini je nesretna, obilježena zapanjujućim nejedinstvom, nepovjerenjem i ‘kristopaganizmom’. Nasilje koje je označilo mnoge “kršćanske” dijelove Afrike sigurno nije u skladu s učenjima ‘Kneza Mira’ (Izaija 9:6, NW). Plod rada nazovikršćanstva u Africi stoji u izravnoj suprotnosti sa Isusovim riječima o svojim pravim sljedbenicima. U molitvi svom nebeskom Ocu, Isus je molio da “postanu potpuno jedno, da svijet upozna da si me ti poslao” (Ivan 17:20, 23, St; 1. Korinćanima 1:10).
Znači li to da je sav misionarski rad u Africi bio uzaludan? Nikako. Odličan plod pravog kršćanskog misionarskog djela u Africi i diljem svijeta bit će dalje razmotren u člancima koji započinju na stranici 10.
[Slika na stranici 6]
Misionarski vođe prošlog stoljeća, kao što je John Philip, vjerovali su da su evropska civilizacija i kršćanstvo jedno te isto
[Zahvala]
Cape Archives M450
[Slika na stranici 7]
Misionari nazovikršćanstva su podupirali afrička vjerovanja u vezi predaka šireći nebiblijska učenja, kao što je besmrtnost duše
[Zahvala]
Ljubaznošću Africana Museuma, Johannesburg