Misionari — zastupnici svjetla ili tame? (2. dio)
Seljenje na zapad, u Evropu
AKO se Isusov misionarski zadatak trebao izvršiti, ljudi diljem svijeta trebali su biti dostignuti porukom kršćanstva (Matej 28:19; Djela apostolska 1:8). Ta je činjenica naglašena kad je na drugom od svoja tri misionarska putovanja apostol Pavao vidio viziju u kojoj je bio usrdno moljen: “Prijeđi u Makedoniju da nam pomogneš” (Djela apostolska 16:9, 10, St).
Pavao je prihvatio taj poziv te je oko 50. n. e. prešao u Evropu kako bi propovijedao u gradu Filipima. Lidija i njeno kućanstvo postali su vjernicima te je osnovana skupština. To je bila tek prva stanica na trijumfalnom maršu kršćanstva po čitavoj Evropi. Sam Pavao kasnije je propovijedao u Italiji, a možda čak i u Španjolskoj (Djela apostolska 16:9-15; Rimljanima 15:23, 24).
Međutim, Pavao nije bio jedini misionar kršćanstva. Pisac J. Herbert Kane zapaža: “Mora da je postojalo mnoštvo drugih, čija imena povijest nije zabilježila. (...) Djela apostolska ne pričaju cijelu priču” (Global View of Christian Missions From Pentecost to the Present).
Ne znamo, međutim, u kojem su omjeru drugi Isusovi sljedbenici služili kao misionari u stranim zemljama. Tradicionalna vjerovanja da je Toma otišao u Indiju a evanđelist Marko u Egipat ne mogu se potvrditi. Ono što znamo jest da su svi pravi Kristovi učenici imali misionarski duh te da su svi izvršavali misionarsko djelo barem u svojoj domovini. Kane navodi: “Ovaj povijesni događaj [Pentekost] označio je početak kršćanske crkve te inauguraciju misionarskog pokreta, budući da u tim danima crkva jest bila misija.”
Do udaljenih dijelova Evrope
Židovi su vjerovali u obožavanje jedinog pravog Boga. Svoje su nade polagali u obećanog Mesiju. Prihvaćali su Hebrejska pisma kao Božju Riječ istine. Stoga su stanovnici zemalja u koje su Židovi bili raspršeni vjerojatno u neku ruku bili upoznati s tim vjerovanjima. Budući da su to bili aspekti obožavanja koje su kršćani i židovi imali zajedničkima, poruka kršćanstva, kad se pojavila, nije bila u potpunosti nova. Prema Kaneu, “ti su činitelji bili od neizmjerne pomoći kršćanskim misionarima dok su putovali diljem rimskog svijeta propovijedajući evanđelje i ustanovljujući crkve”.
Tako je raspršivanje Židova pripremilo put kršćanstvu. Do rapidnog širenja kršćanstva došlo je stoga što su kršćani imali misionarski duh. “Evanđelje su propovijedali laici”, kaže Kane, navodeći: “Gdje god da su se našli, rado su svoju novootkrivenu vjeru dijelili s prijateljima, susjedima i strancima.” Historičar Will Durant objašnjava: “Skoro svaki obraćenik revolucionarnom je gorljivošću sebe činio uredom za propagandu.”
Do godine 300. n. e. Rimskim se carstvom proširio izopačeni oblik kršćanstva. Takva izopačenost, udaljavanje od čistog obožavanja, bila je prorečena (2. Solunjanima 2:3-10). Ustvari, došlo je do pojave otpada. Durant objašnjava: “Kršćanstvo nije uništilo poganstvo; ono ga je usvojilo.”
Dok su se oni koji su se izdavali za kršćane udaljavali od pravog kršćanstva, većina ih je izgubila misionarski duh. Međutim, jedan koji je imao misionarski duh bio je dijete rođeno u katoličkoj obitelji u Britaniji krajem četvrtog stoljeća. Ime mu je bilo Patrik i poznat je po tome što je Kristovu poruku prenio do zapadnog ruba Evrope — u Irsku — gdje je, prema legendi, obratio tisuće ljudi i ustanovio stotine crkava.
Uskoro je Irska preuzela vodstvo u misionarskom djelu. Prema Kaneu, “njeni su se misionari s vatrenom revnošću upustili u borbu protiv poganstva”. Jedan od tih misionara bio je i Kolumban, koji je, kako se čini, odigrao veliku ulogu u obraćenju Škotske. Oko 563. n. e. on i njegovih 12 sudrugova osnovali su samostan na Ioni, otoku na zapadnoj obali Škotske, koji je postao središtem misionarske aktivnosti. Kolumban je umro kratko prije 600. n. e., no sljedećih su 200 godina misionari slani iz Ione u sve dijelove britanskog otočja i Evrope.
Nakon što se samozvano kršćanstvo proširilo po Engleskoj, neki engleski obraćenici kopirali su misionarski duh Iraca te su i sami postali misionarima. Naprimjer, godine 692. n. e. Willibrord iz Northumbrie, drevnog anglosaskog kraljevstva u sjevernoj Engleskoj, i 11 njegovih sudrugova postali su prvim engleskim misionarima u zemljama Beneluksa — Nizozemskoj, Belgiji i Luksemburgu.
Početkom osmog stoljeća engleski benediktinac Bonifacije obratio je svoju pažnju Njemačkoj. Kane kaže da je Bonifaciju njegova “briljantna misionarska karijera koja se protezala kroz više od četrdeset godina donijela titulu Apostola Njemačke” te pomogla učiniti ga “najvećim misionarom mračnog srednjeg vijeka”. Kad mu je bilo više od 70 godina, Bonifacija i nekih 50 njegovih sudrugova ubili su frizijski nevjernici.
The Encyclopedia of Religion opisuje metodu koju je Bonifacije uspješno koristio kako bi obratio ljude na katoličanstvo: “U Geismaru [u blizini Göttingena u Njemačkoj] se usudio oboriti sveti Donarov hrast. (...) [Kad mu se] štovani germanski bog nije ni na koji način osvetio, bilo je jasno da je Bog kojega je on propovijedao pravi Bog, jedini kojega treba obožavati i kojemu se treba klanjati.”
Neki su misionari koristili druge metode, očigledno razmišljajući da cilj opravdava sredstvo. Kane priznaje da je na obraćenje germanskih Sasa “utjecalo vojno osvajanje, a ne moralno ili religiozno osvjedočenje”. On dodaje: “Nesveti savez između crkve i države (...) ponukao je crkvu da upotrijebi svjetovna sredstva za postizanje duhovnih ciljeva. Nigdje se to načelo nije pokazalo strašnijim nego u djelu kršćanskih misija, naročito među Sasima. (...) Počinjena su zvjerstva.” A nama je rečeno da je, kad su misionari preselili u Skandinaviju, “prelaženje većinom bilo mirno; sila je primijenjena samo u Norveškoj”.
Primjena sile? Počinjena zvjerstva? Upotrebljavanje svjetovnih sredstava za postizanje duhovnih ciljeva? Je li to ono što bismo trebali očekivati od misionara koji služe kao zastupnici svjetla?
Misionari u razdijeljenom domu
Dvije grane nazovikršćanstva, ona u Rimu i ona u Carigradu, vodile su odvojene misionarske kampanje. Njihovi pokušaji da se kristijanizira Bugarska doveli su do zbrke tipične za religiozno razdijeljeni dom. Bugarski vladar Boris I obratio se na grčko pravoslavlje. Međutim, nakon što je vidio da je Carigrad strogo ograničio neovisnost bugarske crkve, okrenuo se prema Zapadu, dopuštajući njemačkim misionarima koji su zastupali Rim da donesu svoju verziju kršćanstva. Do godine 870. n. e. postalo je očigledno da je Zapadna crkva još restriktivnija od Istočne, tako da su Nijemci istjerani, a Bugarska se vratila u krilo Istočnog pravoslavlja gdje je, u religioznom pogledu, ostala do današnjeg dana.
Nekako u isto to vrijeme, Zapadni misionari uvodili su “kršćanstvo” u Mađarsku. U međuvremenu, oba pravca “kršćanstva” naišla su na podršku u Poljskoj. Prema djelu The Encyclopedia of Religion, “crkve u Poljskoj općenito su bile pod kontrolom Zapada, obilježene istovremeno značajnim Istočnim utjecajem”. Litva, Latvija i Estonija također su bile “uhvaćene u rivalstvo Zapadnih i Istočnih sila, sa svim svojim crkvenim posljedicama”. A i Finska je, nakon što je krajem 11. i početkom 12. stoljeća usvojila “kršćanstvo”, bila uvučena u to isto “povlačenje užeta” između Istoka i Zapada.
Tijekom devetog stoljeća, dva su brata porijeklom iz istaknute grčke obitelji iz Soluna donijela bizantinsko “kršćanstvo” slavenskim dijelovima Evrope i Azije. Ćiril, zvan i Konstantin, i Metod postali su poznati kao “slavenski apostoli”.
Jedno od Ćirilovih postignuća je i njegov doprinos razvitku pisanog jezika za Slavene. Taj alfabet, temeljen na hebrejskim i grčkim slovima, poznat je kao ćirilica i još se uvijek koristi u jezicima kao što su ruski, ukrajinski, bugarski i srpski. Ova dva brata prevela su dijelove Biblije na novi pisani jezik te uvela liturgiju na slavenskom. To je bilo suprotno politici Zapadne crkve koja je liturgiju željela zadržati na latinskom, grčkom i hebrejskom. Pisac Kane kaže: “Upotreba narodnog jezika u bogoštovlju, što je Carigrad podržavao, a Rim osuđivao, predstavljala je novi raskol i ustanovila presedan koji je u potpunosti procvjetao u suvremenim misionarskim pothvatima devetnaestog i dvadesetog stoljeća.”
Do kraja desetog stoljeća, nominalno kršćanstvo uvedeno je i u područja danas bivšeg Sovjetskog Saveza. Predaja kaže da je 988. n. e. kršten ukrajinski knez Vladimir Kijevski. Kaže se da je radije izabrao bizantinski oblik “kršćanstva” nego judaizam ili islam zbog impresivnih obreda, a ne zbog bilo kakve poruke nade i istine.
Ustvari, “odabiranje trenutka za Vladimirovo obraćenje”, kaže knjiga Keeping the Faiths—Religion and Ideology in the Soviet Union, “daje naslutiti da je novu religiju usvojio zato da bi služila njegovim političkim interesima, čime je uveo tradiciju koja se praktički neprekinuta provlači kroz povijest Ruske pravoslavne crkve”. Knjiga zatim navodi ovu otrežnjavajuću misao: “Crkva je u većini slučajeva bila voljna služiti interesima države, čak i onda kad bi se država ogriješila o interese crkve.”
Vladimir je odredio da njegovi podanici budu kršteni kao kršćani; oni kod toga nisu imali nikakvog izbora. Kad je jednom “prihvatio pravoslavlje kao državnu religiju”, kaže Paul Steeves, “upustio se u program iskorjenjivanja tradicionalnih vjerskih običaja starosjedilačkih slavenskih plemena”. Naprimjer, na mjestima na kojima su ljudi ranije prinašali žrtve poganskim idolima izgradio je crkve. Steeves dodaje: “Usprkos tome, ostaci poganstva preživjeli su tokom nekoliko stoljeća da bi na kraju bili ne u tolikoj mjeri eliminirani koliko asimilirani u ruski religiozni život.”
Usprkos takvom klimavom temelju, Ruska je pravoslavna crkva revno podupirala misionarsko djelo. Thomas Hopko iz Pravoslavnog teološkog sjemeništa Svetog Vladimira kaže: “Kad su istočni predjeli carstva naseljeni i evangelizirani, Sveta Pisma i crkvena bogoslužja prevedena su na mnoge sibirske jezike i aljašćanska narječja.”
Pojačana misionarska aktivnost
Reformacija 16. stoljeća zapalila je po čitavoj Evropi duhovne vatre. Temelji za pojačano “kršćansko” misionarsko djelo položeni su kad su protestantski vođe, svaki na svoj način, ponovno oživjeli zanimanje javnosti za religiju. Značajan je bio Lutherov prijevod Biblije na njemački, a značajni su bili i engleski prijevodi Biblije Williama Tyndalea i Milesa Coverdalea.
Tada se u 17. stoljeću u Njemačkoj pojavio pokret poznat kao pijetizam. Naglasio je proučavanje Biblije i osobno doživljavanje religije. The Encyclopedia of Religion razlaže: “Njegova vizija čovječanstva koje je u potrebi za evanđeljem o Kristu uzrokovala je nastajanje i rapidno širenje stranih i domaćih misionarskih pothvata.”
Danas se može vidjeti da su misionari nazovikršćanstva žalosno propustili u evropske obraćenike usaditi kršćansku vjeru i nadu, dovoljno jaku da u našem 20. stoljeću spriječi uspon ateističkog komunizma i drugih totalitarnih ideologija. Kada je komunizam u nekim zemljama umro, misionari su oživjeli svoju aktivnost, ali rimokatolici, pravoslavci i protestanti nisu ujedinjeni u kršćanskoj vjeri koju tvrde da dijele.
Rimokatolički Hrvati i pravoslavni Srbi čine dio ploda koji su donijeli misionari nazovikršćanstva. Što bolje ilustrira ljagu razdijeljenog doma od ljage koju nosi nazovikršćanstvo? Kakva su to kršćanska “braća” koja najprije puškama krenu jedan na drugoga, a onda ih zajednički okrenu protiv nekršćanskih susjeda? Samo patvoreni kršćani mogu biti krivi za takvo nekršćansko ponašanje (Matej 5:43-45; 1. Ivanova 3:10-12).
Jesu li svi misionari nazovikršćanstva propustili udovoljiti svojoj odgovornosti? Nastavimo našu istragu i pogledajmo što su postigli u Aziji. U našem sljedećem broju pročitajte članak koji će nositi naslov “Misionari crkava kršćanstva vraćaju se onamo gdje je sve počelo”.
[Slika na stranici 21]
Za Bonifacija se priča da je demonstrirao nemoć poganskih bogova
[Zahvala]
Slika iz knjige Die Geschichte der deutschen Kirche und kirchlichen Kunst im Wandel der Jahrhunderte