Misionari — zastupnici svjetla ili tame? (4. dio)
Duhovno svjetlo za “Crni kontinent”?
“PRIJE nepunih 100 godina Afrika je, zbog toga što je velik dio nje bio nepoznat Evropljanima, nazvana Crni kontinent.” Ono o čemu ovdje govori The World Book Encyclopedia nije afričko crnilo, već evropsko crnilo — evropsko pomanjkanje spoznaje o uvelike neistraženom kontinentu. Stoga nije kontradiktorno to što ime Afrika vjerojatno dolazi od latinske riječi aprica, što znači “sunčan”.
Afrika je ipak u jednom pogledu bila u crnilu — u crnilu tame u pogledu biblijske istine. Donald Coggan, bivši nadbiskup od Canterburya, naziva Afriku i Aziju “dvama velikim kontinentima u koje su Zapadne Crkve tokom najvećeg dijela razdoblja koje je trajalo dvije stotine godina izlijevale svoja novčana sredstva i ljudsku snagu”.
Mnogi misionari kršćanskog svijeta nesumnjivo su bili iskreni. Neki su, obavljajući svoje djelo, čak žrtvovali svoje živote. Duboko su utjecali na afrički život. No jesu li, kao što je to Krist činio, ‘obasjali evangjeljem’ takozvani Crni kontinent i oslobodili ga njegove duhovne tame? (2. Timoteju 1:10).
Domaći misionari isijavaju prve tračke svjetla
Prvi kršćanin za kojeg je poznato da je propovijedao u Africi bio je i sam Afrikanac, naime radi se o etiopskom eunuhu spomenutom u Bibliji u 8. poglavlju Djela apostolskih. Bio je židovski prozelit i vraćao se s obožavanja u jeruzalemskom hramu kad ga je Filip obratio na kršćanstvo. Nesumnjivo je u skladu s revnošću ranih kršćana ovaj Etiopljanin kasnije aktivno propovijedao dobru vijest koju je čuo, postajući misionarem u svojoj vlastitoj zemlji.
Međutim, povjesničari se nisu uspjeli složiti je li ovo bio način na koji je kršćanstvo ustanovljeno u Etiopiji ili nije. Čini se da Etiopska pravoslavna crkva datira od četvrtog stoljeća, kad je Atanazije, biskup Koptske crkve u Aleksandriji, zaredio sirijskog studenta filozofije imenom Frumencije za biskupa etiopskih “kršćana”.
Koptska crkva — Kopt je izvedenica grčke riječi za “egipćanin” — tvrdi da je njezin osnivač i prvi patrijarh bio evanđelist Marko. Prema tradiciji, on je krajem prve polovine prvog stoljeća propovijedao u Egiptu. U svakom slučaju, “kršćanstvo” se rano proširilo po Sjevernoj Africi, a ljudi poput Origena i Augustina postali su prominentne ličnosti. Katehetska škola u Aleksandriji u Egiptu postala je zapažen centar za “kršćansku” naobrazbu a njezin prvi predsjednik bio je Panten. No do vremena Pantenovog nasljednika Klementa Aleksandrijskog otpad je očito već ubrao svoj danak. The Encyclopedia of Religion otkriva da je Klement “zagovarao usklađivanje kršćanske doktrine i Biblije s grčkom filozofijom”.
Koptska crkva izvršila je intenzivnu misionarsku kampanju, naročito u istočnoj Libiji. Arheološka iskopavanja u Nubiji i donjem Sudanu također otkrivaju koptski utjecaj.
Stižu evropski misionari
Prije 16, 17. i 18. stoljeća, kada su katolici postigli određenu mjeru uspjeha, Evropljani u Africi nisu jače misionarski djelovali. Protestantske religije nisu pristigle sve do početka 19. stoljeća, kad je Sijera Leone postao prvom zapadnoafričkom zemljom do koje su njihovi misionari doprli. Iako su se protestanti snažno trudili da stignu katolike, danas, uz nekoliko izuzetaka, svaka afrička zemlja koja se može pohvaliti velikom “kršćanskom” populacijom ima više katolika nego protestanata.
Naprimjer, 96 posto žitelja Gabona izjašnjava se kao kršćani. Nedugo prije I svjetskog rata, luteran Albert Schweitzer osnovao je tamo misijsku bolnicu a kasnije dodao koloniju za gubavce. Usprkos velikom utjecaju koji je njegova aktivnost kao protestantskog misionara, protežući se kroz više od 40 godina, imala na zemlju, u njoj još uvijek ima preko tri puta više katolika nego protestanata.
Međutim, s povećanim protestantskim sudjelovanjem afrička misionarska aktivnost uzela je maha. Adrian Hastings sa Sveučilišta u Leedsu objašnjava da je “važna baština ovog razdoblja [druge polovice 19. stoljeća] bio značajan početak prevođenja Biblije na mnoštvo afričkih jezika”.
Prijevodi Biblije na narodne jezike stvorili su temelj za širenje “kršćanstva”, temelj koji je ranije nedostajao. Mnogi Afrikanci vjerovali su u snove i vizije, na bolesti su gledali kao na nešto povezano sa začaranošću te su prakticirali poligamiju. Posjedovanje Biblije na narodnom jeziku pružilo je misionarima crkava kršćanstva priliku da bace biblijsko svjetlo na ove teme. Međutim, Hastings kaže: “Afrikanci su često ostajali neuvjerenima s obzirom na ova pitanja.” Kakva je bila posljedica toga? “Od kraja devetnaestoga stoljeća počelo se pojavljivati mnoštvo nezavisnih crkava, prvo u Južnoafričkoj Republici i Nigeriji, a onda u mnogim drugim dijelovima kontinenta gdje je već postojala znatna misionarska prisutnost.”
Danas u subsaharskoj Africi zapravo postoji nekih 7 000 novih vjerskih pokreta s preko 32 000 000 sljedbenika. Prema djelu The Encyclopedia of Religion, “ti su se pokreti pojavili prvenstveno u područjima u kojima je postojao intenzivan kontakt s nastojanjima kršćanskih misionara”. Misionari očigledno nisu uspjeli ujediniti svoje obraćenike u ‘jednom Gospodinu, jednoj vjeri, jednom krštenju’ o kojima je govorio misionar Pavao (Efežanima 4:5).
Zašto nisu uspjeli? Gore spomenuti izvor objašnjava da je to bilo zbog “razočaranja mjesnih obraćenika u pretpostavke i rezultate kršćanstva (...), zamijećenih podjela u sektaškom kršćanstvu te zbog njegovog neuspjeha da udovolji mjesnim potrebama [i] neuspjeha misijskog kršćanstva da sruši socijalne i kulturne barijere i stvori osjećaj zajedništva”.
Količina duhovnog “svjetla” koje su misionari crkava kršćanstva isijavali po “Crnom kontinentu” bila je premala. Stoga nije bila dovoljno jaka da rasprši tamu biblijske neukosti.
Zastupnici kolonijalizma?
Usprkos činjenici da su neki misionari kršćanskog svijeta učinili dobre stvari, The Encyclopedia of Religion prisiljena je priznati: “Misionari su i poticali i potpomagali kolonijalno osvajanje, tako da kršćanstvo i kolonijalno podjarmljivanje ponekad mogu izgledati kao dvije strane jednog novčića. Suvremeni antikolonijalizam često je, donekle opravdano, kršćanstvo u Africi označavao suučesnikom kolonijalizma.”
The Collins Atlas of World History pruža uvid kad objašnjava da su Zapadne nacije bile motivirane uvjerenjem da će “kolonizacija onim plemenima iz unutrašnjosti za koje se mislilo da su primitivna donijeti svjetlo razuma, demokratska načela i blagodati znanosti i medicine”. A The New Encyclopædia Britannica navodi: “Rimokatoličkim je misijama bilo teško rastati se od kolonijalizma, a mnogi misionari nisu se ni željeli rastati.”
Stoga je logično da su se, u mjeri u kojoj su zagovarali demokraciju i hvalili blagodati zapadnjačkog znanstvenog i medicinskog napretka, misionari kršćanskog svijeta činili zastupnicima kolonijalizma. Kad su se ljudi jednom razočarali u ekonomske, političke i socijalne strukture kolonijalnih sila izgubili su i vjeru u evropske religije.
Propovijedanje — najvažnija stvar?
Kad se govori o protestantskim misionarima u Africi ne može se zaobići ime Davida Livingstonea. Rođen je 1813. u Škotskoj, postao je medicinskim misionarem te je puno putovao diljem Afrike. Njegova velika ljubav prema “Crnom kontinentu” i uzbuđenje povezano s otkrićima pružili su mu dodatnu motivaciju. The New Encyclopædia Britannica govori o “kršćanstvu, trgovini i civilizaciji” kao o “trojstvu za koje je vjerovao da mora otvoriti Afriku”.
Mnogo je Livingstoneovih postignuća. Međutim, očito mu propovijedanje evanđelja nije bilo najvažnija stvar. Britannica ovako sumira 30 godina njegovog misionarskog djela “u južnoj, središnjoj i istočnoj Africi — često u mjestima u koja se nijedan Evropljanin nije usudio doći”: “Livingstone je možda više od bilo koga prije ili poslije njega utjecao na stav Zapada prema Africi. Njegova otkrića — geografska, tehnička, medicinska i socijalna — pružila su složeni skup znanja koji se još uvijek istražuje. (...) Livingstone je cijelim srcem vjerovao u sposobnost Afrike da napreduje do modernog društva. U tom je smislu bio prethodnik ne samo evropskog imperijalizma u Africi već i afričkog nacionalizma.” Livingstone je prema Afrikancima pokazivao veliko suosjećanje.
Iako su neki misionari podupirali trgovinu robljem ili u najmanju ruku gledali kroz prste kad se radilo o istoj, ne bi bilo pošteno kolektivno ih optužiti za to. No, je li suosjećanje koje su mnogi od njih pokazivali bilo motivirano željom da se drže Božjih mjerila nepristranosti i jednakosti ili su na to više utjecali normalni osjećaji osobne zabrinutosti za dobrobit pojedinaca teško je u retrospektivi odrediti.
Ovo bi drugo pak bilo u skladu s prioritetima koje si je postavila većina misionara. Knjiga Christianity in Africa as Seen by Africans priznaje da se nitko “ne može mjeriti s obimom njihovog humanitarnog djela”. No, izgradnja bolnica i škola značila je stavljanje ljudskih fizičkih potreba ispred propovijedanja Božje Riječi u potrazi za božanskim interesima. Neki su misionari čak osnovali trgovačke stanice kako bi Afrikancima omogućili da uživaju u većoj količini evropskih materijalnih dobara, poboljšavajući tako njihov životni standard.
Razumljivo je da su danas mnogi Afrikanci zahvalni za materijalne blagodati koje su omogućili misionari kršćanskog svijeta. Adrian Hastings zapaža: “Čak i kad najkritičkije govore o misionarima i crkvama, afrički političari rijetko propuste izraziti zahvalnost za njihov doprinos srednjoškolskom obrazovanju.”
‘Ako je svijetlo u tebi tama...’
Sve do nedavnih stoljeća, Afrika je, prema Hastingsu, bila “kontinent na kojem kršćanstvo nije uspjelo načiniti trajniji proboj”. Zapravo, katoličke su misije do sredine 18. stoljeća gotovo potpuno zamrle, navodeći spisatelja J. Herberta Kanea na pitanje kako je bio moguć “neuspjeh tako velikih razmjera”. Kao prvo, među misionarima je vladala velika smrtnost. Drugi činitelj bila je upletenost Portugala u trgovinu robljem. Budući da su svi katolički misionari bili Portugalci, to je na “kršćansku religiju bacilo jako loše svjetlo”. No, “umjesnije i možda jače, bile su one površinske misionarske metode”, dodaje Kane, “koje su rezultirale prenagljenim ‘obraćenjima’ i masovnim pokrštavanjima”.
Misionari crkava kršćanstva nisu uspjeli motivirati Afrikance da zamijene svoje religije njihovim doktrinama. Obraćenje je značilo promjenu religiozne etikete, ali ne obavezno i promjenu vjerovanja i ponašanja. Eleanor M. Preston-Whyte sa Sveučilišta u Natalu zapaža: “Zulu kozmološke ideje spojene su u zulu-kršćansko mišljenje na brojne suptilne načine.” A Bennetta Jules-Rosette s Kalifornijskog sveučilišta u San Diegu kaže da su suvremene afričke religije “pomiješale elemente tradicionalnih afričkih religija s elementima uvezenih religija, kršćanstva i islama”.
Prema Psalmu 119:130 (St), “objava riječi tvojih [Božjih] prosvjetljuje, bezazlene urazumljuje”. Kakvo su svjetlo mogli pružiti misionari crkava kršćanstva kad uglavnom nisu dali prednost obznanjivanju Božje riječi? Bezazleni su ostali bez razumijevanja.
“Svjetlo” koje su u prošlim stoljećima nudili misionari crkava kršćanstva, njihova “dobra djela”, emitirano je iz svijeta koji je u tami. Usprkos njihovim tvrdnjama, nisu isijavali pravo svjetlo. Isus je rekao: “Ako je dakle svijetlo u tebi tama, kako li će biti onda velika tama!” (Matej 6:23, Šarić).
Kako su, međutim, misionari prošli u Amerikama, u Novom svijetu? Odgovor na to pružit će peti dio naše serije.
[Slika na stranici 25]
Obavljajući svoje djelo, neki su misionari čak žrtvovali svoje živote
[Zahvala]
Iz knjige Die Heiligkeit der Gesellschaft Jesu
[Slika na stranici 26]
Misionari kršćanskog svijeta, kao što je bio Livingstone, nisu uvijek propovijedanje smatrali najvažnijom stvari
[Zahvala]
Iz knjige Geschichte des Christentums