Kako su Inke izgubili svoje zlatno carstvo

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ PERUA

Izlazak sunca. Zrake svjetlosti koje su sjale na jutarnjem nebu davale su snijegom prekrivenim vrhovima Anda blagu ružičastu boju. Onim Indijancima koji su bili ranoranioci godila je toplina koja je rastjerivala studen hladne noći na nadmorskoj visini od 4 300 metara. Sunčeve zrake polagano su se spuštale da bi okupale hram Sunca u središtu prijestolnice carstva Inka, Cuzcu (čije ime znači “središte svijeta”). Zidovi od zlata reflektirali su sunčeve zrake. Ljame, vikunje i kondori od čistog zlata sjajili su se u inkinoma vrtu u predvorju hrama. Prolaznici su zrakom slali poljupce u znak obožavanja svog boga, Sunca. Kako su samo bili zahvalni što su živi i blagoslovljeni od Sunca koje im je, kako su vjerovali, dalo ono što je potrebno za život!

U RAZDOBLJU do 14. do 16. stoljeća veliko zlatno carstvo imalo je prevlast nad zapadnom obalom Južne Amerike. Pod vodstvom briljantnih arhitekata i tehničkih stručnjaka, Inke su bili narod organiziran da bi društveno prosperirao. Granice čuvenog carstva Inka protezale su se gotovo 5 000 kilometara, sežući od južnog dijela današnje Kolumbije, pa sve dolje do Argentine. Ustvari, “Inke su mislili da je gotovo čitav svijet u njihovoj vlasti” (National Geographic). Smatrali su da izvan granica njihovog carstva ne postoji ništa što bi se isplatilo osvajati. Međutim, ostatak svijeta nije niti znao da ovo carstvo postoji.

Tko su bili Inke? Odakle su potekli?

Tko je došao prije Inka?

Arheološki nalazi pokazuju da Inke nisu prastanovnici tog kontinenta. U rasponu od nekoliko stotina pa do nekoliko tisuća godina prije njih, tu su postojale druge napredne kulture. Arheolozi ih klasificiraju kao kulture Lambayeque, Chavin, Močike, Čimui i Tiahuanaci.

Te drevne skupine obožavale su raznorazne životinje — jaguare, pume, pa čak i ribe. Među njima je bilo rašireno štovanje planinskih bogova. Njihova je grnčarija pokazala da su neka plemena vršila obožavanje seksa. U blizini jezera Titicaca, visoko gore na granici između Perua i Bolivije, jedno je pleme sagradilo hram u kojem je bilo faličkih simbola, koje se obožavalo u obredima plodnosti kako bi se osiguralo dobar urod od Pačamame, što znači “majka zemlja”.

Mit i realnost

Inke su se pojavili oko 1200. godine. Prema kroničaru Garcilasu de la Vegi, sinu jedne princeze Inka i nekog španjolskog viteza i zemljoposjednika, mit kaže da je prvog inku, Manca Capaca, poslao njegov otac, bog Sunca, dolje na jezero Titicaca kako bi zajedno sa svojom nevjestom/sestrom sve narode združio u obožavanju Sunca. Ta se legenda u nekim školama još dan-danas prepričava djeci.

No ostavimo li mit po strani, Inke su vjerojatno potekli od jednog plemena s jezera Titicaca, Tiahuanacia. Kako se carstvo širilo, s vremenom je zaposjelo mnoge dobro organizirane tvorevine pokorenih plemena, šireći i poboljšavajući već izgrađene kanale i terase. Inke su bili vrhunski majstori u gradnji kolosalnih građevina. Postoje mnoga nagađanja o tome kako su njihovi arhitekti uspjeli sagraditi utvrdu i hram Sacsaiwaman, što se uzdiže na jednom visokom platou iznad Cuzca. Spajali su ogromne monolite teške 100 tona. Za spajanje se uopće nije koristilo vezivno sredstvo. Potresi nisu ostavili gotovo nikakvog traga na kompaktnoj kamenoj strukturi koju nalazimo na zidovima drevnog grada Cuzca.

Sjajni hram Sunca

U kraljevskom gradu Cuzcu Inke su organizirali svećeničku službu za obožavanje Sunca u hramu od poliranog kamena. Unutarnji zidovi bili su ukrašeni čistim zlatom i srebrom. Pored te svećeničke službe otvoreni su i posebni samostani, kao što je rekonstruirani samostan u hramu Sunca Pachacamacu, u samom predgrađu Lime. Izuzetno lijepe djevice bile su još od svoje osme godine odgajane da budu “djevice Sunca”. Arheološki dokazi pokazuju da su Inke prinašali i ljudske žrtve. Žrtvovali su djecu apusima, ili planinskim bogovima. Na andskim su vrhovima pronađena neka smrznuta dječja tijela.

Premda Inke i plemena prije njih nisu znali pisati, ipak su razradili jedan sistem bilježenja podataka pomoću takozvanog kipua. To je bila “naprava koja se sastojala od jedne glavne uzice na koju su bile privezane manje raznobojne uzice s čvorovima, a koristili su je drevni Peruanci” kao pomoć u pamćenju osobama zaduženim za vođenje inventara i evidencija (Webster’s Ninth New Collegiate Dictionary).

Kako se održavalo jedinstvo carstva?

Zahvaljujući strogim zakonima i razrađenoj strategiji bila je učvršćena jedinstvena centralna vlast. Za početak je bilo potrebno da svi ljudi nauče kečuanski, jezik Inka. “Kečuanski dijalekt”, kaže knjiga El Quechua al Alcance de Todos (Kečuanski za svakoga), smatra se “najopsežnijim, najraznolikijim, kao i najljepšim među dijalektima Južne Amerike”. Njime još uvijek govori nekih pet milijuna ljudi u planinama Perua i daljnji milijuni koji žive u pet zemalja što su nekad bile dio carstva. Jedna skupina jugoistočno od jezera Titicaca još uvijek govori ajmarski, jezik koji je nastao od kečuanskog iz vremena prije Inka.

Govorenje kečuanskim jezikom djelovalo je sjedinjavajuće na gotovo 100 pokorenih plemena i pomagalo je seoskom curaki (gospodaru) koji je upravljao svakom od tih grupa. Svakoj je obitelji bio dodijeljen komad zemlje na obrađivanje. Nakon osvajanja Inke su dopuštali da se nastave održavati plesovi i fieste domaćih plemena te su priređivali kazališne predstave i igre kako bi sva pokorena plemena bila zadovoljna.

Porez u obliku mite

U čitavom carstvu nije postojala nikakva novčana jedinica, što znači da zlato samo po sebi nije pojedincima predstavljalo nikakvu vrijednost. Njegova draž bila je u tome što reflektira sunčevu svjetlost. Jedini nametnuti porez, mita (kečuanski, “smjena”), sastojao se u zahtjevu da podanici na smjene odlaze na prisilni rad na mnogim cestama i građevinskim projektima Inka. Tako su zakonskim putem bile uposlene tisuće indijanskih radnika.

Koristeći mita-radnike, vrhunski graditelji Inka izgradili su cestovnu mrežu dugačku preko 24 000 kilometara! Krenuvši od Cuzca, Inke su sagradili splet kamenih cesta koje su povezivale najudaljenija mjesta u carstvu. Njih su koristili obučeni trkači glasnici, koji su se zvali chasquis. Bili su razmješteni po kolibama na razdaljini od jednog do tri kilometra. Kad bi jedan chasqui stigao s porukom, sljedeći chasqui počeo bi trčati uz njega poput trkača u štafeti. Koristeći taj sistem, prevaljivali su udaljenosti od 240 kilometara na dan. Vladajući je inka vrlo brzo dobivao izvještaje iz svih dijelova svog carstva.

Inke su duž cesta postavili velika skladišta. Ona su se konstantno popunjavala zalihama hrane i odjeće, koje bi vojske Inka koristile prilikom svojih osvajačkih pohoda. Kad je to bilo moguće, inka je izbjegavao ratovanje. Posluživši se taktikom, slao je urođeničkim plemenima izaslanike s pozivom da se podvrgnu njegovoj vlasti, uz uvjet da prihvate obožavanje Sunca. Ukoliko su ovi na to pristali, bilo im je dopušteno da ostanu u svom plemenu, pod upravom stručnih Inka podučavatelja. Ukoliko su odbili, postajali su žrtve nesmiljenog osvajanja. Lubanje s neprijateljskih leševa služile su kao kupe iz kojih se pila chicha, opojno piće koje se pravilo od kukuruza.

Za vladavine devetog inke, Pachacuteca (od 1438. pa nadalje), njegovog sina Tupaca Yupanquia te osvajača i državnika Huayne Capaca carstvo je naglo proširilo svoje granice i maksimalno se proširilo na sjever i na jug. No to nije bilo dugog vijeka.

Napadači sa sjevera

Oko 1530. španjolski konkvistador Francisco Pizarro spustio se sa svojim vojnicima iz Paname, ponukan pričama o zlatu u toj nepoznatoj zemlji, koja je tada već bila rastrgana građanskim ratom. Zakonitog prestolonasljednika, princa Huascara, porazio je i zatvorio njegov polubrat Atahualpa, koji je napredovao prema prijestolnici.

Nakon što su Pizarro i njegovi ljudi teškom mukom umarširali u unutrašnjost grada Cajamarce, uzurpator Atahualpa priredio im je lijep doček. Međutim, Španjolci su ga na prevaru uspjeli potegnuti s njegove nosiljke, pa su ga držali zarobljenog i istovremeno pobili na tisuće njegovih zapanjenih i zatečenih vojnika.

No Atahualpa je čak i u zarobljeništvu nastavio s građanskim ratom. Poslao je glasnike u Cuzco da ubiju njegovog polubrata inku Huascara, kao i stotine članova kraljevske obitelji. Tako je i ne znajući pojednostavio Pizarrov osvajački plan.

Vidjevši koliko su Španjolci pohlepni za zlatom i srebrom, Atahualpa je obećao da će u otkup za svoje oslobođenje napuniti jednu veliku prostoriju zlatnim i srebrnim figuricama. No to mu nije pomoglo. Opet je došlo do prevare! Nakon što je bila skupljena obećana otkupnina, 13. inka, Atahualpa, kojeg su redovnici smatrali idolopoklonikom, najprije je bio kršten kao katolik, a potom zadavljen.

Početak kraja

Atahualpino zarobljavanje i umorstvo bilo je fatalni udarac carstvu Inka. No indijansko je stanovništvo pružalo napadačima otpor, pa su samrtni grčevi carstva potrajali još 40 godina.

Kad im je stiglo pojačanje, Pizarro i svi njegovi vojnici jedva su čekali da krenu u Cuzco i pograbe još više zlata Inka. U toj potjeri Španjolci nisu prezali od okrutnih tortura da bi iz Indijanaca izvukli tajne o blagu ili pak da bi zastrašili i likvidirali eventualne protivnike.

U pratnji princa Manca II, Huascarovog brata koji je trebao biti sljedeći inka (Manco Yupanqui), Pizarro je nastavio put do Cuzca i opljačkao ga, uzevši sve njegovo ogromno blago u zlatu. Većina zlatnih kipova bila je pretopljena u zlatne šipke koje su otpremljene u Španjolsku. Uopće ne čudi da su se engleski gusari željeli dokopati španjolskih galija koje su prevozile to skupocjeno peruansko blago! Sav nakrcan blagom, Pizarro je krenuo prema obali, gdje je 1535. osnovao grad Limu kao centar svoje vlasti.

Manco Yupanqui, koji je tada već bio potpuno svjestan pohlepe i izdajstva osvajačâ, organizirao je pobunu. Bilo je i drugih koji su se pobunili protiv Španjolaca, no na kraju su se Indijanci morali povući u zabačene krajeve kako bi se branili što su bolje mogli. Jedno od tih sigurnih utočišta možda je bio i sveti grad Machu Picchu, skriven u brdima.

Posljednji inka

Na koncu je Tupac Amaru, sin Manca Yupanquia, postao inka (1572). Odsada su Peruom vladali španjolski potkraljevi. Cilj potkralja Toleda bio je dokrajčiti Inke. On je s velikom vojskom ušao u područje Vilcabamba. Tupac Amaru bio je zarobljen u prašumi. On i njegova trudna žena odvedeni su u Cuzco na smaknuće. Jedan je Kañari Indijanac podigao mač na Tupaca Amaru. Na tisuće Indijanaca okupljenih na glavnom trgu naglas je žalovalo za svojim inkom kad mu je jednim zamahom bila odrubljena glava. Njegovi vojskovođe bili su mučeni do same smrti ili pak obješeni. S tim je okrutnim ubojstvima okončana vladavina Inka.

Imenovani su potkraljevi zajedno s mnogim katoličkim redovnicima i svećenicima polako širili svoj utjecaj, kako dobar tako i loš, među Indijancima, koje se dugo vremena smatralo običnim robovima. Mnogi su prisilno radili u rudnicima zlata ili srebra, među kojima je bio i jedan gorski rudnik s bogatom srebrnom rudom, smješten u Potosíu (Bolivija). Da bi preživjeli nehumane životne uvjete, maltretirani Indijanci počeli su žvakati opojno lišće koke. Tek su početkom 19. stoljeća Peru i Bolivija stekli nezavisnost od Španjolske.

Suvremeni potomci Inka

Kakva je situacija s potomcima Inka u ovom suvremenom dobu? Peruanski glavni grad, Lima, kao i mnogi drugi moderni gradovi, vrvi milijunima stanovnika. No vani u provincijama ponekad vam se čini da je vrijeme stalo prije stotinu godina. Mnoga izolirana sela još su uvijek u vlasti katoličkih svećenika. Katolička crkva na seoskom trgu predstavlja indijanskom seljaninu glavnu atrakciju. Mnogi kipovi raskošno odjevenih svetaca, raznobojna svjetla, zlatni oltar, upaljene svijeće, svećenikovo pjevanje mističnih litanija, a naročito plesovi i fieste — sve to godi njegovoj želji za razonodom. No takve oku dopadljive razonode nikad nisu raščistile s drevnim vjerovanjima. A žvakanje lišća koke, za koje se smatra da ima mistične moći, još uvijek utječe na život mnogih ljudi.

Zahvaljujući svom nesavladivom duhu, ti su potomci Inka — od kojih su mnogi sada miješane krvi — uspjeli očuvati svoje živopisne plesove i karakterističnu huaino muziku. Čak i ako se u početku drže rezervirano prema strancima, njihova urođena gostoljubivost ipak dolazi do izražaja. Ljudima koji osobno poznaju te potomke carstva Inka — onima koji gledaju njihovu svakidašnju borbu za preživljavanje i koji im pokazuju osobnu pažnju i interes — njihova priča zaista para srce!

Obrazovanje donosi promjene

Valentin Arizaca, potomak Indijanaca koji govore ajmarski iz sela Socca na jezeru Titicaca, ispričao je u intervjuu za Probudite se!: “Prije nego što sam postao Jehovin svjedok, bio sam katolik samo po imenu. Zajedno s nekim svojim prijateljima držao sam se mnogih poganskih običaja. Također sam žvakao lišće koke, no sada sam raščistio sa svim tim.”

Osamdesetdevetogodišnja Petronila Mamani, koja vrlo dobro pamti mnoga praznovjerja zbog kojih je stalno bila u strahu da ne bi izazvala negodovanje apusa, rekla je: “Redovito sam prinosila žrtve da bih umirila planinske bogove i osigurala si ono što je potrebno za život. Nipošto nisam htjela izazvati njihovo negodovanje i izložiti se opasnosti od nevolja koje bi uslijedile. Sada, u svojim poznim godinama, naučila sam drugačije gledati na stvari. Zahvaljujući Bibliji i Jehovinim svjedocima oslobođena sam takvog načina razmišljanja.”

Jehovini svjedoci uče čitati mnoge Indijance koji govore kečuanski i ajmarski. Ovi potom uče druge ljude o Bibliji. Na taj se način tisuće Inka i španjolskih Indijanaca poučava tome kako poboljšati svoj život. Oni ujedno uče o Božjem obećanju iz Biblije o novom svijetu pravde, mira i poštenja koji će uskoro biti uspostavljen na čitavoj Zemlji (2. Petrova 3:13; Otkrivenje 21:1-4).

[Bilješka]

[Karte na stranici 15]

(Vidi publikaciju)

Zlatno carstvo Inka

JUŽNA AMERIKA

Cuzco

Potosí

CARSTVO INKA

KARIPSKO MORE

TIHI OCEAN

KOLUMBIJA

EKVADOR

ANDE

PERU

Cajamarca

Lima

Pachacamac

Vilcabamba

Machu Picchu

Cuzco

Jezero Titicaca

BOLIVIJA

ČILE

ARGENTINA

[Slika na stranici 16]

Gore: Prvobitni hram Sunca poslužio je kao temelj ovoj katoličkoj crkvi u Cuzcu

[Slika na stranici 16]

Lijevo: Falički lik iz perioda prije Inka iz hrama u Chucuitu

[Slika na stranici 16]

Desno: Krv žrtava Inka tekla je niz ove kamene rezbarije

[Slika na stranici 17]

Desno: Navodnjavane terase u Machu Picchuu, nedaleko od Cuzca

[Slika na stranici 17]

Dolje: Pogled kroz jednu drevnu vežu u Machu Picchuu

[Slika na stranici 17]

Dolje desno: 100 tona teški blokovi utvrde-hrama Sacsaiwaman