Osvajanja u ime crkve

“Kad bi Isus danas živio, on bi bio borac za slobodu.” Ove riječi uglednog protestantskog crkvenog zastupnika obilježavaju trend u današnjem kršćanstvu. Neki afrički biskup veliča “pravedno nasilje” uspješnih revolucionara. Protestantske crkve podupiru financijskim sredstvima nacionalističke gerilske organizacije. Svećenici koji zastupaju “teologiju oslobođenja” posežu za oružjem. Izgleda da je sve veći broj religioznih ljudi koji su spremni primijeniti nasilje u provođenju svojih ciljeva. Smatraš li to ispravnim? U sljedećem članku obradit ćemo povijesni primjer takve “kršćanske” primjene nasilja, primjer koji sadrži otrežnjavajuću lekciju.

ZLATO, čast i evanđelje. To su, kako se kaže, tri razloga kolonizacije američkog kontinenta. Jedan od kolonizatora je priznao kako je krenuo u Ameriku “da bi služio Bogu ... ali i da bi se obogatio”.

Godine 1992. slavit će se 500 godina kako je Kristof Kolumbo prešao Atlantik, čime je otvoren put kolonizaciji. Kolumbovo herojsko putovanje označilo je početak uzbudljive epohe otkrivanja američkog kontinenta. Što je bilo posljedica toga? Neizmjerno bogatstvo plovilo je preko Atlantika u Evropu, a religija Evropljana hvata korijen na stranom tlu. Na čiji račun? U velikom omjeru na račun prastanovnika Amerike, nenaviknutih na bolesti, koje su (prastanovnike) stranci podjarmili, a zbog svoje nadmoćnosti, neiskrenosti i okrutnosti, čak i desetkovali.

Ti su stranci bili nazvani konkvistadorima (osvajačima). Prema riječima povjesničara J. F. Bannona, bila je to “čudna mješavina svetaca i đavola”. Nemoguće je poreći njihovu hrabrost, a neki od njihovih junačkih podviga dobro su poznati svim đacima.

Tko nije čuo za Vasco Nunez de Balboa, koji je prošao uzduž i poprijeko Isthmus do Paname, probijajući se pri tom kilometrima nepoznatih šuma, penjući se po brdima, svladavajući močvare, a sve sa ciljem da kao prvi bijeli čovjek ugleda Pacifički ocean? Ili za Hernanda Cortesa, koji je sa svojim ljudima tumarao carstvom Azteka, današnjeg Meksika i konačno ga osvojio? Da spomenemo i Francisca Pizarra i njegovu braću, koji su nakon više od dvije godine teške borbe pokorili prostrano carstvo Inka, današnji Peru. Tu je i Pedro de Valdivia, koji je napredujući prema jugu osvojio Čile i potisnuo jedno indijansko pleme.

Kako im je bilo moguće tako brzo osvojiti dobro utvrđena carstva? Postoje mnogi razlozi za to. Cortes je, primjerice, uspješno pokorio Azteke djelomično zbog unutarnjih nemira u carstvu Azteka. Osim toga, Azteci su se prvi puta sreli s oružjem, vojničkom puškom i mačem Evropljana, kao i s vojnicima na konjima. Dodajmo i to da je vladar Azteka Montezuma vjerovao kako je Cortes, bog koji se je vratio.

I bez obzira što je bilo razlogom, uspješne osvajače vrlo brzo slijede “seljaci, rudari i svećenici, koji su svi bili spremni zauvijek ostati u novom svijetu”. Međutim, kakve veze ima religija s tim osvajanjima?

U službi svoje religije

U stvarnosti, prvenstveni zahtjev u tim velikim pustolovinama bilo je obraćenje na kršćanstvo. U Španjolskoj, domovini većine konkvistadora, dvoje istaknutih vladara Ferdinad II i Izabela I “raspirilo je bujicu nacionalističkog i religioznog oduševljenja”, koje je doživjelo vrhunac u osvajanju Latinske Amerike (The Encyclopaedia Britannica).

Godine 1493. papa Aleksandar VI. podijelio je svijet između portugalskih i španjolskih osvajača, dodijelivši Španjolskoj sve što leži zapadno od zamišljene linije, a koja se rasprostire od sjevernog do južnog pola, 480 km zapadno od Kapverdskih otoka. To je uslijedilo kao “protuusluga za obraćenje pogana”. Ugovorom iz Tordesillas, obje sile potvrđuju kasnije tu podjelu, uz ispravku premještanja granice nešto dalje na zapad.

Interesantno je da se još i danas osjećaju posljedice tog papinskog miješanja. Obala današnjeg Brazila ležala je u vrijeme njegova otkrića u dijelu svijeta gdje se govorilo portugalski. Konačno, još i danas se u Brazilu govori portugalski, dok se u ostalim zemljama Južne i Srednje Amerike govori uglavnom španjolski.

Izgleda da mnogi konkvistadori nisu smetnuli s uma religiozni aspekt svoje misije. Profesor P. J. Mahon i jezuitski svećenik J. M. Hayes pišu primjerice: “Cortes nije nikada izgubio iz vida obraćenje prastanovnika. U jednom od svojih izvještaja kralju, koji potječe iz 1524. godine, on je rekao: ‘Kad god sam pisao vašem svetom veličanstvu, izvještavao sam vaše visočanstvo o spremnosti prastanovnika da prihvate našu katoličku vjeru i postanu kršćanima. Ujedno sam zamolio vaše kraljevsko veličanstvo da bude tako dobro, da u tu svrhu stavi na raspolaganje jako religiozne ljude, koji žive pošteno i primjerno’” (Trials and Triumphs of the Catholic Church in America).

Povjesničar William H. Prescott izvještava: “Vladi Španjolske nije ništa ležalo toliko na srcu, kao obraćenje Indijanaca. Njene naredbe bile su prožete tim glavnim mislima, dajući tako vojnim pothvatima u zapadnoj hemisferi karakter križarskog rata.” Međutim, zapazi sljedeće: “Nije postojala nikakova sumnja u djelotvornost metoda obraćenja, obzirom na prisilne metode. Kad je zakazao jezik, mač je poslužio kao jaki argumenat.”

Uza sve to neki su pustolovi provodili djelo obraćenja sa čudnom mješavinom iskrenosti i brutalnosti. Neka za primjer toga posluži ono što se je dogodilo Atahualpi, vladaru Inka.

Obraćenje Atahualpe

Osvajač carstva Inka bio je Pizarro. Budući da je Pizzaro imao malo vojnika, smatrao je da će mu biti moguće osvojiti carstvo Inka ako zarobi Atahualpu kao taoca. Dogovorio je susret s vladarem Inka za 16. studenoga 1532. u Cajamarca. Međutim, prije susreta s Atahualpom, Pizarro je potajno stacionirao svoje vojnike na tri strane gradskog trga. Potom je stigao vladar s preko 3 000 svojih muževa, koji su svi bili nenaoružani — osim što su imali male batine i praćke za kamenje.

Povjesničar Robert Barton izvještava što se dogodilo: “Jedan dominikanski fratar imenom Vincente de Valverde približio se prijestolju s Biblijom u ruci, s namjerom da govori o svetoj moći kršćanstva. Najprije je opisivao Stvoritelja, pričajući potom opširno o Isusu Kristu i njegovoj velikoj žrtvi na križu. Na kraju je naredio Atahualpi da se odrekne svoje poganske religije i da prizna vrhovnu vlast Karla V, koji će ga od sada štititi na ovom svijetu, jednako kao Isus Krist u dolazećem” (A Short History of the Republic of Bolivia).

Propovijed je zaprepastila vladara Inka. Prema riječima Bartona, on je odgovorio: “Što se tiče tvog Boga, ubili su ga ljudi koje je on sam stvorio, a moj naprotiv”, pokazavši pri tom na veliko crveno Sunce, koje je upravo zalazilo iza brda, “moj živi vječno i štiti svoju djecu. Tko te je ovlastio da tako govoriš?” Fratar Vincente je pokazao na Bibliju i pružio je Atahualpi, a taj ju je bacio na zemlju. Svećenik je podigao Bibliju, požurivši Pizarru, da bi mu ispričao što se je dogodilo. Vincente je, kako kaže izvještaj, rekao: “Kreni odmah u napad. Oslobađam te grijeha.” Pizarro je naredio da započnu paljbu. Stotine nenaoružanih Indijanaca bilo je ubijeno, a Atahualpa zarobljen.

Da bi bio oslobođen, Atahualpa je pregovarao s Pizarrom. Ponudio je nečuvenu otkupninu u obliku zlata i srebra, što je Pizarro prihvatio. Međutim, kad je zlato bilo uredno predano, Pizarro je prekršio obećanje. Atahualpa je priveden na sud i pod optužbom da je idolopoklonik osuđen na smrt na lomači. Mnogi od Pizarrovih savjetnika pobunili su se protiv takvog neiskrenog postupanja — ali ne i svećenik Valverde. Konačno se Atahualpa obratio na kršćanstvo i krstio se. Unatoč tome, bio je 29. kolovoza 1533. godine udavljen.

Nakon toga Pizarro privodi kraju osvajanje carstva Inka. U svojim osvajačkim pohodima “podizao je crkve, razarao idole i postavljao križeve po cestama diljem zemlje” (The Trials and Triumphs of the Catholic Church in America). Može li se prihvatiti misao da je religija koja se širila na taj način, predstavljala pravo kršćanstvo?

Da li je pothvat uspio?

Osvajači su, gledano s vojničkog aspekta, imali uspjeha. Iako u manjini, povećali su bogatstvo svojih zemalja, a većina od njih postala je bogatima i slavnima. No, jesu li svojim nasilničkim postupanjem postigli bilo kakove kršćanske ciljeve?

Neko je vrijeme izgledalo da jesu. “Svećenici koji su pratili prve ratne pohode, u svojoj su iskrenosti razarali temple i idole, žigošući tako poganstvo; kad su iz Španjolske stigli misionari, nastupilo je masovno obraćenje ... Indijanci su se krštavali s velikim oduševljenjem” (Encyclopaedia Britannica). Koliko su duboko zahvatila ta obraćenja?

Povjesničar Ruggiero Romano daje sljedeći komentar: “Iako je prastanovnicima te zemlje evanđelje bilo propovijedano kroz dugačko vremensko razdoblje, oni su danas jednako tako slabi kršćani, kao u vrijeme osvajanja, jer im vjera nije danas ništa jačom nego je tada bila. U Boliviji i na jugu Perua još uvijek živi staro pogansko božanstvo Pacha-Mama (majka zemlja), iako prilagođena djevici Mariji ... Obožavanje djevice iz Guadalupe u Meksiku vuče korijene iz obožavanja božice Tonantzin (majka bogova)” (Mecanismos da Conquista Colonial).

Isti autor kaže: “Evanđeliziranje je u mnogim slučajevima vodilo do neuspjeha. ... Zašto? Jer je objavljivanje evanđelja bilo obilježeno nasiljem. Kako je moguće preporučiti religiju čiji vođe tvrde da pokazuju ljubav, zastupajući u isto vrijeme mišljenje da ‘nitko ne može sumnjati u to kako je dim od puške upotrijebljene protiv nevjernika, tamjan Gospodinu’?”

Ne, pravi kršćanski ciljevi ne mogu se nikada postići takovim mjerama nasilja. Obraćenja provođena na silu ne mogu nikada prouzročiti da netko promijeni svoju osobnost i preuzme obaveze koje donosi sa sobom pravo kršćanstvo. Naprotiv, “evanđelisti” postaju moralno pokvarenima. Zapazimo da u mnogim zemljama, koje su naoružani osvajači-evanđelisti pohodili mačem, još uvijek izbijaju ozbiljni sukobi i razračunavanja. Tamošnji svećenici i opatice, koji zastupaju “teologiju oslobođenja” unapređuju i danas borbu s modernim oružjem.

Isus je drugačije postupao. Sjećaš li se kako je reagirao one noći u kojoj je bio uhapšen, kada ga je apostol Petar pokušao zaštititi mačem? Isus je rekao: “Vrati mač svoj u korice, jer svi koji se mača hvataju od mača ginu” (Matej 26:52, ST). Istog dana, nešto kasnije, Isus je rekao Ponciju Pilatu: “Moje Kraljevstvo ne pripada ovomu svijetu. Kad bi moje Kraljevstvo pripadalo ovomu svijetu, moji bi se dvorani (sluge) borili da ne budem predan Židovima. Ali, moje kraljevstvo nije odavde” (Ivan 18:36, ST).

Ove Isusove neustrašive i glasovite riječi pokazuju da on, kad bi danas živio kao čovjek na Zemlji, sigurno ne bi bio borac za slobodu, koji bi posegnuo za oružjem. Dakle, niti oni koji točno slijede Isusovim stopama, ne mogu sudjelovati u takvim nasilničkim postupcima (1. Petrova 2:21-23). Stoga se moramo pitati: Čije su “kraljevstvo” u stvarnosti zastupali ratnici poput Cortesa ili Pizarra? I za čije “kraljevstvo” se danas bore ti aktivni protestantski i katolički svećenici? Jasno je kao na dlanu, da se ne bore u korist Kraljevstva, nad kojim vlada Isus Krist.

[Istaknuta misao na stranici 29]

Osvajači su u svojim pohodima obraćenja često nastupali s čudnom mješavinom iskrenosti i brutalnosti

[Istaknuta misao na stranici 30]

Iako su preporučali religiju koja je ispovijedala ljubav, smatrali su dim od puške upotrijebljene protiv nevjernika, “tamjanom Gospodinu”