Sukob kultura

PRIJE nekih pet stotina godina, u malom gradu u srcu Kastilje, španjolski diplomati su se prepirali sa svojim portugalskim istovjetnicima, da bi 7. lipnja 1494. ostavili po strani svoje razlike i potpisali jedan službeni ugovor — Tordesillanski ugovor. Danas, kao posljedica tog sporazuma, stotine milijuna ljudi u zapadnoj hemisferi govori španjolski ili portugalski.

Taj ugovor je potvrdio papinske bule od prethodne godine po kojima je neotkriveni svijet bio podijeljen između dvije iberske države. Linija sjever-jug bila je povučena “370 morskih milja zapadno od Kapverdskih otoka”. Španjolska je mogla kolonizirati i evangelizirati zemlje otkrivene zapadno od te linije (Sjevernu i Južnu Ameriku, izuzevši Brazil), a Portugal sve zemlje istočno (Brazil, Afriku i Aziju).

Naoružani papinskim blagoslovom, Španjolska i Portugal su se — zajedno s ostalim evropskim državama koje su im bile za petama — obvezale da će kontrolirati promet na morima a zatim zavladati svijetom. Pedeset godina nakon potpisivanja ugovora uspostavljeni su morski putevi preko oceana, povezani su glavni kontinenti i počele su se stvarati prostrane kolonijalne imperije. (Vidi okvir, stranica 8.)

Posljedice ove eksplozije otkrića bile su ogromne. Iz temelja su se izmijenili trgovački i poljoprivredni sustavi, a rasne i religiozne podjele svijeta također su preoblikovane. Međutim, događaje je pokrenulo zlato.

Vjetrovi trgovine

Columbo je imao pravo. Tamo je bilo zlata, premda ga je osobno našao vrlo malo. Uskoro su galije u Španjolsku počele prevoziti ogromne količine opljačkanog američkog zlata i srebra. Bogatstvo je, međutim, iščezavalo. Taj priliv ogromnih količina plemenitih kovina prouzročio je pogubnu inflaciju, dok je višak jeftinog novca poremetio španjolsku industriju. S druge strane, zlato u polugama iz Amerikâ podmazalo je točkove rastuće međunarodne ekonomije. Bio je dostupan novac za kupovanje egzotične robe koja se brodovima prevozila po cijelom svijetu.

Do kraja 17. stoljeća, u Manili se moglo naći peruansko srebro, u Mexico Cityju kineska svila, u Lisabonu afričko zlato, a u Londonu sjevernoamerička krzna. Kad su luksuzni predmeti jednom utrli put, glavni proizvodi kao naprimjer šećer, čaj, kava i pamuk počeli su pritjecati preko Atlantika i Indijskog oceana u sve većim količinama. Počele su se mijenjati i navike u ishrani.

Nove poljoprivredne kulture i nove kuhinje

Švicarska čokolada, irski krumpir i talijanska pizza duguju zahvalnost ratarima Inka i Azteka. Čokolada, krumpir i rajčice samo su dio novih proizvoda koji su preneseni u Evropu. Često je novim začinima, voću i povrću trebalo vremena da postanu popularni, iako su Kolumbo i njegovi ljudi od početka bili oduševljeni ananasom i slatkim krumpirom. (Vidi okvir, stranica 9.)

Neke kulture s Istoka, kao naprimjer pamuk i šećerna trska, postale su popularne kulture u Novom svijetu, dok je južnoamerički krumpir konačno postao glavni izvor prehrane za mnoga evropska kućanstva. Ova razmjena poljoprivrednih kultura nije samo pružila raznolikost internacionalnoj kuhinji; dovela je i do temeljnog poboljšanja u ishrani, što je pridonijelo ogromnom porastu svjetskog stanovništva u 19. i 20. stoljeću. Ipak, poljoprivredna revolucija imala je i svoju tamniju stranu.

Rasizam i prisilni rad

Nove tržišne kulture, kao pamuk, šećer i duhan, mogle bi koloniste učiniti bogatima kad bi imali dovoljno jeftine radne snage na svojim posjedima. A očiti izvor radne snage bilo je urođeničko stanovništvo.

Evropski kolonisti uglavnom na urođenike nisu gledali ništa bolje nego na životinje koje imaju dar govora, predrasuda koja je korištena da bi se opravdalo njihovo stvarno ropstvo. Premda je u jednoj papinskoj buli od 1537. zaključeno da su “Indijanci” zaista “pravi ljudi obdareni dušom”, to je slabo pomoglo u sprečavanju eksploatacije. Kao što jedan nedavni vatikanski dokument ističe, “rasna diskriminacija počela je s otkrićem Amerike”.

Brutalno postupanje, zajedno sa širenjem “evropskih bolesti”, desetkovalo je stanovništvo. Prema nekim procjenama, ono se unutar stotinu godina smanjilo gotovo 90 posto. Na Karibima su urođenici bili skoro istrijebljeni. Kad se lokalni narod više nije moglo prisiliti na rad, zemljoposjednici su drugdje tražili snažne, zdrave poljodjelce. Portugalci, koji su se dobro udomaćili u Africi, ponudili su zlokobno rješenje: trgovinu robljem.

Još jednom su rasna predrasuda i pohlepa prouzročile mnogo patnji. Do kraja 19. stoljeća, konvoji brodova za prijevoz roblja (uglavnom britanski, francuski, nizozemski i portugalski) vjerojatno su prevezli više od 15 milijuna afričkih robova u obje Amerike!

Stoga ne iznenađuje da je, zbog sveg tog rasnog prizvuka, otkriće Amerike po Evropljanima stvorilo kod mnogih američkih urođenika duboku ogorčenost. Jedan sjevernoamerički Indijanac je izjavio: “Kolumbo nije otkrio Indijance. Mi smo otkrili njega.” Jednako tako, Mapuche Indijanci iz Čilea protestiraju kako to ‘nije bilo pravo otkriće ili prava evangelizacija, već prije invazija na njihov pradjedovski teritorij’. Kao što ukazuje ova izjava, religija nije bila bez krivnje.

Reliogiozna kolonizacija

Religiozna kolonizacija Novog svijeta išla je ruku pod ruku s političkom.a Čim je neko područje bilo osvojeno, urođeničko stanovništvo je bilo prisiljeno postati katolicima. Katolički svećenik i povjesničar Humberto Bronx objašnjava: “U početku su krštavali bez usmene pouke, praktički silom. (...) Poganski hramovi bili su pretvoreni u kršćanske crkve ili samostane; idoli su bili zamijenjeni križevima.” Nije čudo da je svojevoljno “obraćenje” dovelo do čudne mješavine katoličkog i tradicionalnog obožavanja koje se održalo sve do danas.

Nakon osvajanja i “obraćenja”, strogo se nametala poslušnost prema crkvi i njezinim zastupnicima. Naročito je to bio slučaj u Meksiku i Peruu, gdje je bila uvedena inkvizicija. Neki iskreni crkveni ljudi protestirali su protiv nekršćanskih metoda. Dominikanski redovnik Pedro de Córdoba, očevidac kolonizacije otoka Hispaniole, žalio se: “Sa tako dobrim, poslušnim i krotkim ljudima mislim da se mogla osnovati tako dobra crkva kao pracrkva, da su samo propovjednici došli k njima bez sile i nasilja tih bijednih kršćana.”

Drukčiji, ali ne tako novi

Neki na otkriće, kolonizaciju i obraćenje Amerike gledaju kao na “susret dviju kultura”. Drugi gledaju na to kao na “eksploataciju”, dok nekolicina izravno to osuđuje kao “nasilje”. No bez obzira na zaključke, bio je to nesumnjivo početak jedne nove ere, ere privrednog rasta i tehnološkog razvoja, premda na račun ljudskih prava.

Talijanski moreplovac Amerigo Vespucci je bio taj koji je 1505. izmislio izraz “Novi svijet” da opiše novi kontinent. Bez sumnje, mnogi su aspekti bili novi, ali temeljni problemi Starog svijeta bili su udomaćeni i u Novom. Uzaludni pokušaji tako mnogo španjolskih konkvistadora da pronađu legendarni El Dorado, mjesto zlata i izobilja, otkrivaju kako ljudske težnje nisu bile zadovoljene otkrićem jednog novog kontinenta. Hoće li ikada biti zadovoljene?

[Bilješka]

[Okvir na stranici 8]

Columbo, prethodnik doba otkrića

UNUTAR 50 godina nakon Kolumbova otkrića Amerike došlo je do prepravljanja karte svijeta. Španjolski, portugalski, talijanski, francuski, nizozemski i engleski pomorci su, tražeći nove puteve za Istok, otkrili nove oceane i nove kontinente. Do 1542. ostali su neotkriveni samo kontinenti Australija i Antarktika.

Južna Amerika Najprije Kolumbo a uskoro zatim Ojeda, Vespucci i Coelho unose na kartu obalu Srednje i Južne Amerike (1498-1501).

Sjeverna Amerika Cabot je otkrio Newfoundland 1497, a Verrazano je 1524. istražio istočnu obalu Sjeverne Amerike.

Plovidba oko svijeta Prvo su je izvršili Magelan i Elcano, koji su nakon epske plovidbe preko ogromnog Tihog oceana otvorili Filipine (1519-1522).

Morski put za Indiju preko Rta dobre nade Nakon što je oplovio južni vrh Afrike, Vasco da Gama je 1498. stigao u Indiju.

Daleki istok Portugalski pomorci su 1509. stigli u Indoneziju, 1514. u Kinu i 1542. u Japan.

[Okvir na stranici 9]

Biljke koje su izmijenile svjetski jelovnik

OTKRIĆE Amerike je iz temelja preinačilo navike ishrane svijeta. Došlo je do brze razmjene poljoprivrednih kultura između Starog i Novog svijeta. Mnoge biljke koje su Inke i Azteci gajili nalaze se danas među najvažnijim prehrambenim kulturama svijeta.

Krumpir. Kad su Španjolci stigli u Peru, krumpir je bio osnova ekonomije Inka. Krumpir je također uspijevao na sjevernoj hemisferi, i za dva stoljeća postao je osnovna hrana u mnogim evropskim zemljama. Neki povjesničari čak pripisuju ovom skromnom, ali hranjivom gomolju brzi rast stanovništva koji je pratio evropsku industrijsku revoluciju.

Slatki krumpir. Kolumbo je na slatki krumpir naišao prilikom svoje prve plovidbe. Opisao ga je da izgleda poput “velike mrkve” s “okusom koji je svojstven samo kestenu”. Danas je slatki krumpir osnovna hrana milijuna ljudi velikog dijela Zemlje.

Kukuruz. Za Azteke je uzgoj kukuruza bio toliko važan da su ga smatrali simbolom života. Danas je kukuruz na drugom mjestu iza pšenice po zasijanim površinama u svijetu.

Rajčica. I Azteci i Maye uzgajali su xitomatle (kasnije nazvan tomatl). U 16. stoljeću je rajčica uspijevala u Španjolskoj i Italiji, gdje su gazpacho, pasta i pizza postali specijaliteti kuhinje. Drugi Evropljani se, međutim, nisu uvjerili u njezine vrijednosti sve do 19. stoljeća.

Čokolada. Čokolada je bila omiljeno piće aztečkog vladara Montezume II. U vrijeme kad je Cortés došao u Meksiko, zrna kakaa, iz kojih se dobivala čokolada, bila su toliko na cijeni da su se koristila kao novac. Kad su u 19. stoljeću dodali šećer i mlijeko za poboljšanje okusa, postala je čokolada međunarodni bestseler, i kao piće i kao zalogaj u čvrstom obliku.

[Slika]

Dolazak Kolumba na Bahame 1492.

Ljubaznošću Musea Naval, Madrid (Španjolska), i uz ljubaznu dozvolu Don Manuela Gonzáleza Lópeza

[Slika na stranici 7]

Kopija Tordesillanskog ugovora.

[Zahvala]

Ljubaznošću Archivo General de Indias, Sevilla, Španjolska

[Slika na stranici 10]

Meksičke žrtve katoličke inkvizicije

Freska pod naslovom “Meksiko kroz stoljeća”, originalni rad Diega Rivere.

[Zahvala]

National Palace, Mexico City, District Mexico