“Nisam ja kriv”
KOLIKO često danas čujemo nekoga da kaže: ‘Žao mi je. Ja sam pogriješio. Preuzimam svu odgovornost na sebe!’ Rijetko se kad još čuje takva jednostavna iskrena izjava. Ustvari, u mnogo slučajeva, čak i kad se pogreška prizna, poduzima se svaki napor da se krivica svali na nekog drugog ili na olakotne okolnosti nad kojima prijestupnik, kako tvrdi, nije imao kontrolu.
Neki čak krivicu pripisuju svojim genima! No postoje li za to valjani razlozi? Knjiga Exploding the Gene Myth dovodi u pitanje ciljeve i djelotvornost nekih vidova istraživanja genâ. Australski novinar Bill Deane, u svom osvrtu na knjigu, izvlači ovaj promišljeni zaključak: “Društveni deterministi su izgleda nedavno počeli vjerovati da su pronašli gotovo nepobitan dokaz koji podupire njihovu filozofiju da nitko ne bi trebao biti odgovoran za svoje postupke: ‘Nije mogao odoljeti da joj ne prereže vrat, gospodine suče — to mu je u genima.’”
Ne baš novi trend
Zbog ove generacije koja se rapidno razvija u ono što jedan pisac naziva “nisam ja” generacija, izgleda kao da je došlo do eskalacije ovog trenda. Međutim, pisana povijest otkriva da je prebacivanje krivice na druge, uz izgovor: “Ne treba zapravo kriviti mene”, prisutno još od postanka čovjeka. Reakcija Adama i Eve nakon njihovog prvog grijeha, jedenja ploda koji je Bog zabranio da se jede, bila je klasičan primjer prebacivanja krivice na nekog drugog. Izvještaj u 1. Mojsijevoj donosi razgovor koji se tom prilikom odigrao, a Bog je bio taj koji ga je započeo: “Da nijesi jeo s onoga drveta što sam ti zabranio da ne jedeš s njega? A Adam reče: žena koju si udružio sa mnom, ona mi dade s drveta, te jedoh. A Gospodin Bog reče ženi: za što si to učinila? A žena odgovori: zmija me prevari, te jedoh” (1. Mojsijeva 3:11-13).
Sve otada, ljudi su izmišljali raznorazne oblike vjerovanja i tragali za različitim i neobičnim izgovorima koji bi ih oslobodili bilo kakve stvarne odgovornosti za vlastite postupke. Među tim vjerovanjima istaknuto je bilo prastaro vjerovanje u sudbinu. Jedna budistkinja koja je iskreno vjerovala u karmu rekla je: “Držala sam da nema smisla to što moram patiti zbog nečeg s čim sam se rodila a o čemu ne znam ništa. Morala sam to prihvatiti kao svoj udes.” Pothranjivano doktrinom o predodređenosti koju je naučavao Jean Calvin, vjerovanje u sudbinu uobičajeno je i u svijetu kršćanstva. Svećenici ožalošćenoj rodbini često kažu da je stanovita nesreća bila Božja volja. Osim toga, i neki dobronamjerni kršćani okrivljuju Sotonu za sve što pođe naopako u njihovom životu.
Danas postajemo očevici neodgovornog ponašanja koje se zakonski i društveno odobrava. Živimo u dobu u kojem pojedinac uživa sve veća prava a snosi sve manju odgovornost.
Istraživanje ljudskog ponašanja rezultiralo je pronalaskom navodno znanstvenog dokaza za koji neki vjeruju da bi mogao dati maha ponašanju koje bi išlo od nemorala do ubojstva. To je odraz žive želje društva da krivicu prebaci na bilo što ili na bilo koga osim na pojedinca.
Potrebni su nam odgovori na pitanja poput ovih: Što je znanost ustvari otkrila? Je li naše ljudsko ponašanje isključivo determinirano našim genima? Ili, da li i unutrašnje i vanjske snage kontroliraju naše ponašanje? Što dokazi zaista pokazuju?