Tko je kriv?
TA SE sklonost prvi put pojavila kod prvog čovjeka Adama. Nakon što je zgriješio rekao je Bogu: “Žena koju si udružio sa mnom, ona mi dade s drveta, te jedoh.” U biti je rekao: “Nisam ja kriv!” Prva žena, Eva, učinila je to isto kad je rekla: “Zmija me prevari, te jedoh” (1. Mojsijeva 3:12, 13).
Tako je u Edenskom vrtu stvoren presedan ljudskog neprihvaćanja odgovornosti za vlastite postupke. Jesi li ikada skrivio u tom pogledu? Okrivljuješ li brzo druge, kad nastupe problemi? Ili analiziraš situaciju kako bi ustanovio tko je stvarno kriv? U svakodnevnom je životu tako lako upasti u zamku da za svoje greške okrivljujemo druge i kažemo: “Nisam ja kriv!” Razmotrimo neke uobičajene situacije kako bismo vidjeli čemu su ljudi skloni. A što je još važnije, razmisli o tome kako bi ti postupio pod istim okolnostima.
Financijske teškoće
“Nisam ja kriv — kriva je privreda, nepošteni poslovni ljudi, visoki životni troškovi”, kažu možda neki kada se nađu u teškoj financijskoj krizi. No jesu li ovi činioci zaista krivi? Te su osobe možda nesigurne prilike navele na to da se upuste u sumnjive ili špekulantske poslovne pothvate. Pohlepa ponekad zasjenjuje objektivnost, a ljudi odjednom ustanove da plivaju u nepoznatim vodama, postajući lakim plijenom grabežljivaca. Zaboravljaju poslovicu: “Ako nešto izgleda predobro da bi bilo istinito, onda to obično i nije tako dobro.” Traže savjet koji žele čuti, ali kad se suoče s neugodnim ekonomskim problemima, onda pokušavaju okriviti nekog drugog. Nažalost, to se ponekad događa čak i u kršćanskoj skupštini.
Neki su se upleli u nemudre ili čak lažne investicijske pothvate, kao što je kupovanje dijamanata koji nisu postojali, financiranje uspješnih televizijskih programa koji su ubrzo propali, ili ulaganje u građevinske projekte koji su bankrotirali. Možda je prekomjerna želja za bogatstvom zamaglila njihovo sjećanje na biblijski savjet: “Koji hoće da se obogate oni upadaju u napasti i zamke (...) i na sebe navukoše muke velike” (1. Timoteju 6:9, 10).
Neobuzdano trošenje novca može također dovesti do financijskog sloma. Neki misle da moraju izgledati poput ljudi u najnovijim modnim časopisima, provoditi skupe godišnje odmore, jesti u luksuznim restoranima i kupovati najnovije “igračke” za odrasle — sportske automobile, čamce, kamere, stereo uređaje. Naravno, neki si s vremenom možda mogu priuštiti takve stvari jer su razborito planirali i štedjeli. No oni koji žure da ih dobiju mogu se naći u velikim dugovima. Tko je kriv kad se to dogodi? Očito nisu uvažili razuman savjet iz Priča Salamunovih 13:18: “Siromaštvo i sramota doći će na onoga koji odbacuje nastavu.”
Razočaranje s djecom
“Starješine su krivi da su moja djeca napustila istinu”, kažu možda neki roditelji. “Oni mojoj djeci nisu poklanjali dovoljno pažnje.”
Starješine doista imaju odgovornost da pasu stado i da se brinu za njega. Ali što je sa samim roditeljima? Jesu li primjerni u ispoljavanju ploda Božjeg duha u svim svojim postupcima? Da li se obiteljski biblijski studij vodio redovito? Jesu li roditelji pokazali revnost u Jehovinoj službi i jesu li pomagali djeci pripremati se za nju? Jesu li pazili na društvo svoje djece?
Slično tome, lako je roditelju s obzirom na školski uspjeh reći: “Učitelji su krivi da moj sin nije bio dobar u školi. Oni ga nisu voljeli. A ova škola i tako ima vrlo nizak standard učenja.” No da li je roditelj održavao tijesnu vezu sa školom? Je li se zanimao za nastavni plan i učenje djeteta? Je li dijete imalo plan za pravljenje domaćih zadaća i je li mu pružena pomoć kad je to bilo potrebno? Da li je osnovni problem možda stav ili lijenost od strane djeteta ili roditelja?
Daleko je produktivnije da roditelji, umjesto da okrivljuju školski sustav, poduzmu pozitivne mjere i pobrinu se da njihova djeca imaju ispravan stav te da koriste mogućnosti učenja koje im se nude u školi.
Propust da se duhovno napreduje
Ponekad čujemo kako netko kaže: “Mogao bih duhovno biti jači, ali nisam ja kriv što to nisam. Starješine mi ne poklanjaju dovoljno pažnje. Nemam nikakvih prijatelja. Jehovin duh nije u ovoj skupštini.” Istovremeno, drugi u skupštini imaju prijatelje, sretni su i dobro napreduju u duhovnom pogledu; a skupština je blagoslovljena porastom i duhovnim napretkom. Zašto onda neki imaju probleme?
Malo je onih koji se žele prisno družiti s osobama koje ispoljavaju negativan i prigovarački duh. Oštar, zajedljiv jezik i stalno prigovaranje mogu biti veoma obeshrabrujući. Ne želeći da im se oduzima duhovna snaga, neki će možda ograničiti svoje druženje s takvim osobama. Smatrajući to znakom hladnoće od strane skupštine, dotični se možda počne seliti, najprije se preseli u jednu skupštinu, zatim u drugu, pa u treću. Poput stada na afričkim ravnicama koja uvijek traže bolje pašnjake, ovi kršćani “selioci” uvijek traže pravu skupštinu. Koliko bi samo bili sretniji kad bi, umjesto toga, kod drugih ljudi zapažali dobre osobine i u vlastitom životu nastojali u punijoj mjeri očitovati plodove Božjeg duha! (Galaćanima 5:22, 23).
Neki to čine tako što ulažu poseban trud kako bi na svakom sastanku u Dvorani Kraljevstva razgovarali s nekim drugim i iskreno pohvalili neku dobru točku. Možda to što ima dobro odgojenu djecu, što je redovit na kršćanskim sastancima, njegove dobro pripremljene komentare na studiju Kule stražare, gostoprimstvo koje pokazuje stavljajući svoj dom na raspolaganje za Skupštinski studij knjige i za sastanke za službu propovijedanja, i tako dalje. Ako si postaviš cilj da gledaš ispod sloja nesavršenosti, sasvim ćeš sigurno kod svoje kršćanske braće i sestara otkriti plemenita svojstva. Na takav ćeš način steći njihovu naklonost i ustanoviti da ti ne manjka lojalnih prijatelja.
Krajnji izgovor
“To je Božja volja.” “Đavo je kriv.” Vjerojatno krajnji izgovor jest to da se Boga ili Đavola okrivi za vlastite promašaje. Istina, Bog ili Sotona mogu utjecati na neke događaje u našem životu. Međutim, neki vjeruju da je gotovo sve što dožive, dobro ili loše, posljedica Božjeg ili Sotoninog uplitanja. Kao da ništa što im se dogodi nije posljedica njihovih vlastitih postupaka. “Ako Bog želi da dobijem taj novi auto, on će mi to omogućiti.”
Takve su osobe često lakomislene, donoseći financijske i druge odluke uz pretpostavku da će ih Bog sačuvati od štete. Ako zbog svojih nerazboritih postupaka dožive neku katastrofu, ekonomsku ili drugu, tada okrivljuju Đavola. Zaletjeti se u nešto, a da se najprije ne ‘proračuna trošak’, i zatim okriviti Sotonu za neuspjeh, ili još gore, očekivati da se Jehova umiješa, bilo bi ne samo drsko već i suprotno Pismima (Luka 14:28, 29).
Sotona je pokušao navesti Isusa da razmišlja na takav način i da ne preuzima odgovornost za svoje postupke. S obzirom na drugo iskušenje, Matej 4:5-7 izvještava: “Odvede ga djavo u sveti grad i postavi ga navrh crkve; pa mu reče: ako si sin Božij, skoči dolje; jer u pismu stoji da će angjelima svojijem zapovjediti za tebe, i uzeće te na ruke, da gdje ne zapneš za kamen nogom svojom.” Isus je shvatio da ne može očekivati da će se Jehova umiješati ako on postupi na očigledno vratoloman, čak samoubilački način. Stoga je odgovorio: “Stoji napisano: nemoj kušati Gospodina Boga svojega.”
Oni koji su skloni okrivljavati Đavola ili Boga za vlastite sumnjive postupke imaju mnogo zajedničkog s pristašama astrologije, samo što astrolozi Boga i Đavola zamjenjuju zvijezdama. Potpuno uvjereni da je gotovo sve što se događa izvan njihove vlasti, ne obaziru se na jednostavno načelo zapisano u Galaćanima 6:7: “Šta čovjek posije ono će i požnjeti.”
Suočavanje s realnošću
Nitko ne želi poreći da živimo u nesavršenom svijetu. Problemi koje smo ovdje razmatrali jesu stvarni. Ljudi nas nastoje iskoristiti u financijskom pogledu. Neki su poslodavci nepravedni. Poznanici možda negativno utječu na našu djecu. Neki bi učitelji i škole trebali biti bolji. Starješine bi ponekad mogli pokazati više ljubavi i zainteresiranosti. Ali moramo priznati utjecaj nesavršenosti i to da, kao što Biblija pokazuje, “cijeli svijet leži u vlasti zloga”. Stoga nije realno očekivati da će naš životni put uvijek biti lagan (1. Ivanova 5:19, NW).
Osim toga, moramo priznati i vlastite nesavršenosti i ograničenja i shvatiti da su naši problemi često posljedica vlastite nerazumnosti. Pavao je savjetovao kršćane u Rimu: “Kažem svakome koji je medju vama da ne mislite za sebe više nego što valja misliti” (Rimljanima 12:3). Taj se savjet jednako snažno odnosi i na nas danas. Kad nešto u našem životu krene naopako, nećemo odmah slijediti primjer naših predaka Adama i Eve i reći: “Nisam ja kriv!” Umjesto toga, upitat ćemo se: ‘Što sam mogao učiniti drugačije kako bih spriječio ovaj nesretni ishod? Jesam li zdravo prosudio stvar i jesam li tražio savjet iz mudrog izvora? Jesam li pretpostavio da je druga strana ili strane kojih se to tiče u pravu, pripisujući im dostojanstvo?’
Kad slijedimo kršćanska načela i iskazujemo zdravi sud, imat ćemo više prijatelja i manje problema. Mnogi će se nepotrebni problemi u našem svakodnevnom životu riješiti. Naći ćemo radost u ophođenju s drugima i neće nas mučiti pitanje: “Tko je kriv?”
[Slike na stranici 28]
Roditelji mogu mnogo učiniti kako bi svojoj djeci pomogli da duhovno napreduju