Bili smo taoci u zatvorskoj pobuni

U SUBOTU, 30. ožujka 1996, oko tri sata popodne, Edgardo Torres, Rubén Ceibel i ja stigli smo u zatvor s maksimalnim osiguranjem Sierra Chica, u provinciji Buenos Aires u Argentini. U ovoj prenapučenoj utvrdi, čiji je predviđeni kapacitet 800-tinjak zatvoreničkih mjesta, boravila su 1 052 robijaša. Njihovi zločini varirali su od pljačke do višestrukih ubojstava. Mi smo tamo boravili kao posjetioci.

Edgardu i Rubénu to je bilo jedno u nizu subotnjih putovanja u ovaj čuveni zatvor. Kao starješine iz lokalne skupštine Jehovinih svjedoka, redovito su išli tamo kako bi pred 15-ak zatvorenika održavali tjedna biblijska predavanja. Meni je, kao putujućem nadgledniku, to bila rijetka prilika budući da nikada nisam predsjedavao sastankom u zatvoru.

Zatvor ima 12 blokova ćelija poredanih u obliku lepeze. Kada smo ušli u objekt, u daljini smo vidjeli četiri zatvorenika koji su nam oduševljeno mahali. Ti su kažnjenici toliko uznapredovali u svom biblijskom studiju da su postali nekršteni propovjednici dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu. Brzo smo bili sprovedeni do 9. bloka ćelija, gdje smo trebali održati sastanak. Tamo je jedna soba bila oličena i ukrašena zavjesama, čime je dobila dostojanstven izgled.

Počinje pobuna

Međutim, nešto nije bilo kako treba. Umjesto uobičajenih 15 zatvorenika, bilo je prisutno samo 12. Svi smo se pitali što je razlog tome. Sastanak je, kao i obično, započeo pjesmom i molitvom. Nakon nekoliko minuta, iznenadio nas je zvuk glasnih pucnjeva nakon kojih je uslijedila rafalna paljba. Potom smo čuli viku i vrištanje. Upravo je započela zatvorska pobuna!

Nekolicina maskiranih zatvorenika naoružanih improviziranim noževima banula je u sobu gdje smo održavali sastanak. Iznenadili su se kad su zatekli nas — trojicu posjetilaca! Brzo su nas sproveli kroz zadimljeni hodnik. Gorjeli su madraci, zatvorenici su trčali u pometnji, a na podu je ležao jedan ranjeni stražar. Stražarska kula, smještena u centru zatvorskog kompleksa, kupala se u požaru izazvanom bombom ručne izrade. Izveli su nas napolje i natjerali da stanemo 50-ak metara od glavne ograde. Gledajući ravno preda se, izvan ograde vidjeli smo policajce i zatvorske stražare koji su uperili u nas svoje oružje. Grupa zatvorenika skrivala se iza nas, držeći nam nož pod vratom. Koristili su nas kao živi zid.

Novi taoci

Pet sati kasnije, nakon zalaska sunca, kolovođe su dozvolili da u zatvor dođe liječnik kako bi pomogao ranjenima. I liječnika su uzeli za taoca. Konačno smo oko devet sati navečer bili odvedeni u zatvorsku bolnicu. Tamo smo se pridružili grupi stražara koje su također držali kao taoce. Sada su pobunjenici natjerali sve taoce da im na smjene služe kao živi zid.

Nedugo zatim, sutkinji i njenom pomoćniku dopušteno je da se sastanu s pobunjenicima u nastojanju da se stvari riješe mirnim putem. No kriza se pogoršala kada su zatvorenici u svojoj drskosti oboje zadržali kao taoce.

Cijelu noć vodile su se sporadične borbe. Nastojali smo malo odspavati, no izgledalo je da bi nas svaki put kada bismo malo zadrijemali glasna vika prenula iz sna. A onda, u vrlo ranim jutarnjim satima, došao je red na nas da opet glumimo živi zid.

Nasilje eskalira

Drugog dana pobune, u nedjelju, 31. ožujka, situacija se pogoršala. Kolovođe se nisu mogli složiti u pogledu svojih zahtjeva. To je stvorilo atmosferu gnjeva i nasilja. Grupe pobunjenika počele su divljati, uništavajući i paleći sve što im se našlo na putu. Stare razmirice rješavale su se nasiljem i ubojstvima. Izvjestan broj zatvorenika koji su odbili priključiti se pobuni bio je smaknut. Neki leševi spaljeni su u krušnoj peći.

Zatvorom su kružile raznorazne glasine i proturječni izvještaji o našem oslobađanju. Nama taocima bio je to “emocionalni vrtuljak”. Povremeno bismo dobili dopuštenje da gledamo televizijske vijesti. Zapanjili smo se vidjevši koliko su se televizijska saopćenja razlikovala od pravog stanja stvari. To je djelovalo obeshrabrujuće.

Kako smo se nosili s tim? Usredotočili smo se na molitvu, čitanje Biblije i govorenje drugima o biblijskim obećanjima o sretnoj budućnosti. To je bio ključ za stjecanje emocionalne snage kroz to teško iskušenje.

U ponedjeljak su kolovođe pristali na početak pregovora s vlastima. Izgledalo je da se bliži kraj pobune. Kada je došlo do pucnjave među nekim zatvorenicima, pobunjenici su uzeli Edgarda i nekoliko zatvorskih stražara kao zaklon. U nastalom metežu policija je otvorila vatru, pretpostavljajući da pobunjenici pucaju u taoce. Edgardo je preživio kišu metaka, no neki od zarobljenih stražara su poginuli.

Izgledalo je da je smrt neminovna

Nas taoce odveli su na krov kako bi pokazali vlastima da smo još živi. No policija nije prestala pucati. To je razbjesnilo pobunjenike. Svi su počeli vikati u jedan glas. Neki su urlali: “Pokoljite taoce! Pokoljite ih!” Drugi su preklinjali: “Ne još! Sačekajmo!” Izgledalo je da je smrt neminovna. Rubén i ja pogledali smo se kao da želimo reći: ‘Do novoga svijeta.’ Zatim smo se svaki u sebi pomolili. Istog trena osjetili smo unutarnju smirenost i duševni mir, koji je pod tim okolnostima mogao doći jedino od Jehove (Filipljanima 4:7).

Policija je iznenada obustavila pucnjavu, pa je jedan od kolovođa opozvao naše smaknuće. Mladi zatvorenik koji me držao dobio je zapovijed da hoda sa mnom amo-tamo po krovu u znak upozorenja policiji. Bio je izuzetno nervozan. Upravo sam u toj situaciji imao priliku započeti razgovor koji nas je obojicu umirio. Objašnjavao sam da ljudske patnje uzrokuju Sotona i njegovi demoni i da će Jehova Bog uskoro stati na kraj svim tim patnjama (Otkrivenje 12:12).

Kada su nas vratili u zatvorsku bolnicu, vidjeli smo da su mnogi taoci uspaničeni. Nastojali smo pričati ostalim taocima o svojoj vjeri u Jehovina obećanja. Govorili smo im o svojoj biblijskoj nadi u budući Raj na Zemlji. Neki su taoci počeli dozivati Jehovu po imenu. Liječnik se naročito zainteresirao te je postavljao brojna konkretna pitanja. To je dovelo do podužeg biblijskog razgovora na temelju knjige Spoznaja koja vodi do vječnog života.

Proslava Spomen-svečanosti

U utorak, četvrtog dana našeg zarobljeništva, bila je godišnjica smrti Isusa Krista. Tog su se dana diljem svijeta trebali okupiti milijuni Jehovinih svjedoka i zainteresiranih osoba u znak sjećanja na taj događaj, a iz poslušnosti prema Isusovoj zapovijedi (Luka 22:19). I mi smo se pripremili kako bismo proslavili Spomen-svečanost.

Odabrali smo jedan ugao sobe u kojem bismo imali svoj mir. Nije bilo beskvasnog kruha niti crnog vina koje bismo upotrijebili kao simbole. No nas trojica uživali smo u pjevanju hvalospjeva Jehovi, upućivanju molitvi i razmatranju biblijskog izvještaja o Isusovoj posljednjoj noći i drugim događajima u vezi s njegovom smrću. Osjećali smo veliku bliskost sa svojim obiteljima i svojom duhovnom braćom i sestrama dok su oni istovremeno slavili Spomen-svečanost u cijeloj zemlji.

Okončava se veliko iskušenje

Sljedeća četiri dana vladala je atmosfera napetosti, straha i neizvjesnosti. Međutim, utješila su nas brojna pisma od rodbine i prijatelja, koja smo primili s dopuštenjem zatvorenika. Jednom prilikom čak su nam dozvolili da putem telefona stupimo u vezu sa svojim obiteljima. Kako smo se samo osnažili, čuvši im glas i pročitavši njihove izraze ljubavi i brige!

U subotu, osmog dana našeg zarobljeništva, pobunjenici su postigli sporazum s vlastima. Bilo nam je rečeno da ćemo sljedećeg dana biti oslobođeni. U nedjelju, 7. travnja u 14.30 doznali smo novosti: “Spremite se za izlazak!” Zatvorenici su organizirali ‘počasnu stražu’ koja će nas ispratiti na slobodu! Dok smo napuštali bolnicu, predstavnik kolovođâ pristupio je Edgardu i rekao mu: “Brate, duboko me se dojmilo tvoje vladanje. Obećavam da ću odsada pohađati vaše subotnje sastanke u zatvoru. Vi ćete i dalje održavati sastanke i nakon što se ovo dogodilo, jel’ da?” Edgardo se nasmiješio i odgovorio: “Naravno!”

Vani nas je čekalo iznenađenje. Čim smo izašli iz zgrade, svi kažnjenici oduševljeno su zapljeskali nama u čast. Na taj način pokazali su nam kako im je žao zbog onoga što se desilo. Bio je to dirljiv trenutak. Nesumnjivo je sve njih dojmilo naše kršćansko vladanje u proteklih devet dana, i to na Jehovinu slavu.

S druge strane zatvorske ograde, sastali smo se sa svojim obiteljima i s 200-tinjak svoje duhovne braće i sestara. Grlili smo jedni druge s osjećajem ogromnog olakšanja. Preživjeli smo! Jedan od taoca pristupio je mojoj ženi i rekao joj: “Mislim da me Jehova dirnuo u srce i da želi da mu služim.”

Edgardo, Rubén i ja naučili smo, na jedan po mnogo čemu izniman način, da Jehova može potkrijepiti svoje sluge, čak i tokom najstrašnijih nedaća. Iskusili smo kakav je divan osjećaj moliti se Jehovi i biti saslušan. Poput psalmista, i mi možemo reći: “Veličam te, Jahve, jer si me izbavio i nisi dao da se raduju nada mnom dušmani. Jahve, Bože moj, zazvah te, i ti si me ozdravio; Jahve, izveo si mi dušu iz Podzemlja, na rubu groba ti si me oživio” (Psalam 30:1-3, St). (Ispričao Darío Martín.)

[Istaknuta misao na stranici 19]

Nekolicina maskiranih zatvorenika naoružanih improviziranim noževima banula je u sobu gdje smo održavali sastanak

[Istaknuta misao na stranici 20]

Pobunjenici su koristili Edgarda i nekoliko zatvorskih stražara kao zaklon

[Istaknuta misao na stranici 21]

Zatvorenici su organizirali ‘počasnu stražu’ koja nas je ispratila na slobodu!

[Slika na stranici 18]

Tri gostujuća propovjednika (slijeva nadesno): Edgardo Torres, Rubén Ceibel i Darío Martín