“Običajno vjenčanje” u Gani

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ GANE

BRAK — na stotine tisuća ljudi diljem svijeta svake godine stupi u tu vezu. To obično čine u skladu sa ženidbenom tradicijom koja prevladava u kraju u kome žive.

U Gani je najčešći oblik vjenčanja takozvano običajno vjenčanje. Kod njega mladoženjina obitelj plaća nevjestinoj obitelji cijenu za nevjestu. Običajno vjenčanje uvriježeno je u velikom dijelu Afrike te u područjima kao što su Hong Kong, Papua Nova Gvineja i Solomonski otoci te kod Goajiro Indijanaca na sjeveroistoku Kolumbije i sjeverozapadu Venezuele, da spomenemo samo neka od njih.

Običaj plaćanja cijene za nevjestu postojao je i u biblijskim vremenima (1. Mojsijeva 34:11, 12; 1. Samuelova 18:25). Kako u drevnim vremenima, tako i danas pod pojmom cijene za nevjestu podrazumijeva se naknada djevojčinim roditeljima za to što više neće raditi kod njih, a i za vrijeme, trud i sredstva koja su uložili u njeno obrazovanje i izdržavanje prije udaje.

Roditeljska odgovornost

Nekada u Gani nije bio običaj da mladi hodaju niti da si udvaraju. Nakon što bi roditelji pomno promotrili mlade muškarce i žene u zajednici koji su zreli za brak, ugovarali su brak u ime svoje odrasle djece. Neki roditelji u Gani još uvijek to čine.

Mladićevi roditelji razmatraju faktore kao što su djevojčina osobnost; njena reputacija i reputacija njene obitelji; eventualne nasljedne bolesti u obitelji; a kod Jehovinih svjedoka, njenu duhovnost. Ako su zadovoljni, roditelji formalno pristupaju djevojčinim roditeljima i ponude brak.

Sada djevojčini roditelji ispituju porijeklo mladića i njegove obitelji. Osim gore spomenutih faktora, oni procjenjuju i to da li je mladić u stanju izdržavati svoju ženu — radi li ili je nezaposlen? Ako su djevojčini roditelji zadovoljni, onda o tome obavijeste mladićeve roditelje, pa onda jedni i drugi roditelji zajednički planiraju pojedinosti braka, nakon što su i mladić i djevojka pristali na njega.

Zašto se neki roditelji još uvijek prihvaćaju zadatka da svojoj odrasloj djeci pronađu bračnog partnera? Jedna je žena iz Indije, kojoj su roditelji ugovorili brak, izjavila: “Kako bi mlada osoba bila u stanju donijeti takvu važnu odluku? Daleko je bolje prepustiti je onima koji su po svojim godinama i svom iskustvu sposobniji odlučiti koji je izbor najmudriji.” Njena izjava ujedno odražava stav mnogih Afrikanaca.

Međutim, i u Gani se vremena mijenjaju. Hodanje i udvaranje postaju sve popularniji. Kada u njihovoj vezi dođe vrijeme za to, par obavijesti roditelje o svojim namjerama. Nakon što njihovi roditelji stupe u kontakt i nakon što se uvjere da su mladi dobar par, obitelji prelaze na formalnu ceremoniju koja je u raznim ganskim jezicima općenito poznata kao kucanje na vrata, naime vrata braka.

Ceremonija kucanja na vrata

Roditelji mladenaca obavijeste članove obitelji o datumu i svrsi okupljanja. Izraz “članovi obitelji” odnosi se na proširenu afričku obitelj u koju spadaju i ujaci, ujne, stričevi, strine, teci, tetke, bratići i sestrične te bake i djedovi. Dogovorenog dana predstavnici obje obitelji skupljaju se kako bi prisustvovali ceremoniji. Mladoženja može, a i ne mora biti prisutan. Slijedi jedna vrlo sažeta verzija onog što se događalo na jednoj takvoj ceremoniji kucanja na vrata.

Djevojčin predstavnik (DP): [Obraćajući se mladoženjinim predstavnicima] Znamo zašto ste došli, no običaj zahtijeva da ipak pitamo: Kojim ste dobrom došli?

Mladićev predstavnik (MP): Naš sin Kwasi prolazio je pored vaše kuće i ugledao lijepi cvijet, pa traži vašu dozvolu da ga ubere.

DP: [Pretvarajući se da ne zna o čemu je riječ] U ovoj kući nema cvijeća. Možete se i sami u to uvjeriti.

MP: Naš sin se ne vara. Sigurni smo da u ovoj kući postoji takav lijepi cvijet. Cvijet se zove Afi.

DP: Onda se radi o ljudskom cvijetu. Pa, točno je da ovdje živi Afi.

MP: Htjeli bismo pokucati na vrata i zaprositi Afi da pođe za našeg sina Kwasia.

Mladićeva obitelj sada daruje neke darove, kao što su razna pića i određena svota novca. Ovisno o plemenu, postoje varijacije s obzirom na količinu i vrstu stvari koje se daruju. Ova ceremonija predstavlja svojevrsni ekvivalent zapadnjačkih zaruka, a u nekim slučajevima u pogodbu spada i zaručnički prsten.

Sada nevjestin predstavnik pred svim prisutnima pita nevjestu prihvaća li donijete stvari. Na temelju njenog potvrdnog odgovora, svi su se prisutni osvjedočili da je pristala na udaju. Dogovara se datum vjenčanja koji odgovara objema obiteljima. Ceremonija se zaključuje zakuskom.

Ceremonija vjenčanja

Broj osoba koje se povodom plaćanja cijene za nevjestu, događaja koji označava sklapanje braka, sakupe u djevojčinoj kući ili u kući odabranog predstavnika obično je veći od broja prisutnih kod ceremonije kucanja na vrata. To je zato što su sada prisutni mnogi prijatelji.

Vlada radosno raspoloženje. Mladići i djevojke jedva čekaju da vide što se donijelo nevjesti. No u veselo se raspoloženje uvlači napetost kada se nevjestina obitelj žali da nešto nedostaje stvarima koje su u okviru cijene za nevjestu. Nekima od prisutnih zastaje dah kada nevjestina obitelj naizgled uporno ostaje pri svom. Mladoženjin predstavnik vještim obrazlaganjem izmamljuje suosjećajnu uviđavnost kod nevjestine obitelji. Raspoloženje postaje opuštenije nakon što djevojčina obitelj popusti. Opet se mijenja ugođaj. Sada su svi razdragani i servira se zakuska.

Na početku ceremonije vjenčanja nevjestin predstavnik moli skup za malo pažnje i svima izražava dobrodošlicu. Pita mladoženjine predstavnike kojim su dobrom došli. Mladoženjin predstavnik kaže razlog njihova dolaska, podsjećajući prisutne da su već pokucali na vrata i dobili dozvolu da uđu.

Potom predstavnik svake obitelji predstavlja okupljenima članove uže obitelji, uključujući i osobu koja će predati djevojku kao i osobu koja prati mladića predajući ga u brak. Ceremonija se nastavlja.

DP: [Obraćajući se mladoženjinim predstavnicima] Molim vas da iznesete miraz koji smo tražili.

Nevjestin predstavnik nabraja stvari koje idu u cijenu za nevjestu tako da svi mogu potvrditi da su donijete. Ako mladoženjini predstavnici smatraju da je nevjestina obitelj preuveličala svoje zahtjeve, tada privatno rješavaju to pitanje prije dana vjenčanja. Međutim, mladoženjina obitelj dolazi na ceremoniju spremna za cjenkanje kako bi smanjila eventualne izvanredne izdatke, ukoliko netko iz nevjestine obitelji bude nepopustljiv. Ma gdje da se živjelo, osnovna cijena za nevjestu — bila ona visoka ili niska — mora se u potpunosti platiti.

Neke obitelji pogode se za davanje stvari kao što su razna pića, odjeća, ogrlice, naušnice i drugi ženski detalji. Na sjeveru Gane u cijenu za nevjestu može spadati sol, kola-orasi, morske kokoši, ovce, pa čak i goveda. Cijena za nevjestu uključuje i obavezni dio plaćanja gotovim novcem.

Nevjesta ne sudjeluje u nastavku pregovora, već stoji u blizini i promatra. Mladoženja može, a i ne mora biti prisutan. Stoga osoba koja živi u udaljenom kraju može ovlastiti svoje roditelje da u njeno ime ugovore brak. Međutim, u ovdje opisanoj situaciji mladoženja je osobno prisutan. Sada je red na njegovoj obitelji da iznese svoj zahtjev.

MP: Ispunili smo sve što se od nas zahtijeva, no nismo vidjeli svoju snahu.

Ceremonija vjenčanja nije smrtno ozbiljna stvar; to je ujedno i prilika za zabavljanje. Djevojčina obitelj sada odgovara na zahtjev mladićeve obitelji da vide nevjestu.

DP: Kamo sreće da je nevjesta ovdje. Nažalost, ona je otputovala u inozemstvo, a mi nemamo ni pasoše ni vize da bismo otputovali po nju.

Svima je jasno što to znači. Mladoženjina obitelj odmah nudi izvjesnu svotu novca — koliko god mladoženja može dati — i za tren oka! izmišljeni pasoši i vize su pripravljeni. I tako se nevjesta vraća sa svog putovanja!

Da veselje bude još veće, neka plemena isplaniraju da se neke nevjestine prijateljice izdaju za nju. Svakoga tko se izdaje za nju mnoštvo bez okolišanja odbacuje sve dok se, popraćena snažnim pljeskom, ne pojavi prava nevjesta. Zatim je njen predstavnik poziva da pogleda različite stvari koje sačinjavaju cijenu za nevjestu. Pita je da li da prihvate to što je mladoženja donio. Tada zavlada muk dok svi s nestrpljenjem očekuju odgovor. Neke su djevojke povučene a neke su otvorene, no odgovor je uvijek potvrdan, a nakon njega usljeđuje gromki pljesak.

Nevjestina obitelj želi upoznati mladoženju, ukoliko je prisutan. Zabava se nastavlja vrlo živo ako je dogovoreno da se netko od njegovih prijatelja izdaje za mladoženju. Njegov prijatelj istupi, sav pun sebe, no istog trena svi ga izvižde.

Nevjestini roditelji traže da vide svog zeta. Sada se pojavljuje pravi mladoženja, koji sav sjaji od sreće. Nevjestina obitelj dopušta joj da pristupi svome mužu, a on joj stavlja prsten na ruku, ukoliko je prsten dogovoren kao dio cijene za nevjestu. Prsten je novotarija sa Zapada. Ona potom stavlja prsten njemu na ruku. Sve vrvi od čestitanja i veselja. Iz praktičnih i ekonomskih razloga, u današnje vrijeme neki znaju spojiti ceremoniju kucanja na vrata s vjenčanjem te ih održe istoga dana.

Sada iskusni članovi obiju obitelji i ostali daju mladom bračnom paru savjete o tome kako da učine svoj brak uspješnim sve dok ih smrt ne razdvoji. Da bi se dan ugodno privelo kraju, servira se zakuska.

Ceremonija vjenčanja je završena! U Gani društvo smatra da je od tog dana bračni par zakonski vjenčan. Ukoliko netko od ključnih članova djevojčine obitelji iz nekog razloga nije mogao prisustvovati ceremoniji, šalju mu se neka od darovanih pića kako bi potvrdio sklapanje braka. Ako su nevjesta i mladoženja Jehovini svjedoci, u nekim slučajevima Svjedoci dogovore da se održi biblijsko predavanje, nakon čega se priredi mala zakuska.

Neki parovi u Gani imaju zapadnjačku svadbenu ceremoniju, koja se ovdje zove civilno, ili građansko, vjenčanje. Ukoliko su bračni partneri punoljetni, ono se može obaviti uz pristanak roditelja ili bez njega. Kod običajnog vjenčanja pristanak roditelja je obavezan.

Kod civilnog vjenčanja partneri daju bračni zavjet. No kod običajnog vjenčanja nema zavjeta. Država zahtijeva registriranje svakog običajnog braka, a Jehovini svjedoci postupaju u skladu s tim (Rimljanima 13:1). Zatim se izdaje izvod iz matične knjige vjenčanih.

Od davnih vremena pa sve dok Zlatna Obala, današnja Gana, nije postala britanska kolonija, običajni brak bio je jedini oblik vjenčanja u zemlji. A onda su Britanci uveli zapadnjačko vjenčanje za svoje građane koji su ovdje živjeli. Autohtono stanovništvo ove zemlje također je moglo na takav način sklopiti brak, a sada već dugi niz godina postoji i zapadnjačko i običajno vjenčanje. U Gani su oba zakonski priznata, pa su stoga i prihvatljiva Jehovinim svjedocima. Pojedinci mogu sami odlučiti koji im se oblik više sviđa.

U nekim afričkim zemljama običajni se brakovi najprije moraju registrirati da bi se parovi mogli smatrati zakonski vjenčani. No u Gani je ranije opisano običajno vjenčanje zakonski punovaljano i bez registriranja, a parove se smatra zakonski vjenčanima nakon završetka ceremonije običajnog vjenčanja. Kasnije se običajni brak registrira tek toliko da se vodi u evidenciji.

Brak svakako predstavlja dar koji je Bog s puno ljubavi pružio čovječanstvu, jedinstveni dar koji nisu dobili čak ni anđeli (Luka 20:34-36). To je dragocjena veza koju vrijedi njegovati na slavu njenog Osnivača, Jehove Boga.

[Slika na stranici 23]

Uzajamno stavljanje prstena