Ispravna ravnoteža može vam zasladiti život
TOLERANCIJA je poput šećera u šalici kave. Prava mjera može život učiniti slađim. Ali dok smo sa šećerom možda velikodušni, dotle smo s tolerancijom često škrti. Zašto?
“Ljudska bića ne žele biti tolerantna”, napisao je Arthur M. Melzer, izvanredni profesor na Državnom sveučilištu Michigan. “Ono čemu su prirodno sklona jest (...) predrasuda.” Stoga netolerancija nije tek karakterna mana koja pogađa samo manjinu; uskogrudnost je nešto čemu smo svi mi prirodno skloni budući da je sav ljudski rod nesavršen. (Usporedite Rimljanima 5:12.)
Potencijalni nametljivci
Godine 1991. časopis Time je izvijestio o sve većem ispoljavanju uskogrudnosti u Sjedinjenim Državama. Članak je opisao “osobe kojima je nametljivost način života”, ljude koji pokušavaju svakome nametnuti vlastita mjerila ponašanja. Nekonformisti su došli na udar. Naprimjer, jednu su ženu u Bostonu otpustili s posla jer se odbila šminkati. Jedan je čovjek u Los Angelesu dobio otkaz zbog svoje pretjerane tjelesne težine. Odakle takva revnost da se druge stavi u isti kalup?
Uskogrudni su ljudi nerazumni, sebični, tvrdoglavi i dogmatični. No nije li većina ljudi do neke mjere nerazumna, sebična, tvrdoglava ili dogmatična? Ako takve karakterne osobine pronađu čvrst oslonac u našoj osobnosti, bit ćemo uskogrudni.
Kako je s vama? Pokazujete li neodobravanje kad čujete kakav je ukus nekog drugog u jelu? Da li u razgovoru obično želite da vaša riječ bude zadnja? Kad radite u grupi, očekujete li od ostalih da slijede vaš način razmišljanja? Ako odgovarate potvrdno, onda bi možda bilo dobro da dodate malo šećera u svoju kavu!
Ali, kao što je bilo spomenuto u prethodnom članku, netolerancija se može pojaviti u obliku neprijateljskih predrasuda. Jedan faktor koji može dovesti do eskalacije netolerancije jest osjećaj jake tjeskobe.
“Duboko ukorijenjen osjećaj nesigurnosti”
Etnolozi su proučavali povijest čovječanstva da bi otkrili kada su i gdje rasne predrasude bile očite. Otkrili su da se ovakva vrsta netolerancije ne manifestira čitavo vrijeme, niti se u svim zemljama manifestira istom snagom. Njemački časopis za prirodne znanosti GEO izvještava da se rasna trvenja manifestiraju u vrijeme krize, kad je “u ljudima duboko ukorijenjen osjećaj nesigurnosti te osjećaj da im je ugrožen identitet”.
Je li “duboko ukorijenjen osjećaj nesigurnosti” danas prisutan širom svijeta? Sasvim sigurno. Kao nikad prije, čovječanstvo upada iz jedne krize u drugu. Nezaposlenost, brzi rast životnih troškova, prenapučenost, stanjivanje ozonskog omotača, kriminal u gradovima, zagađenost pitke vode, globalno zagrijavanje — stalno prisutan strah od bilo koje od ovih stvari povećava tjeskobu. Krize rađaju tjeskobu, a prekomjerna tjeskoba otvara vrata netoleranciji.
Takva netolerancija izbija, naprimjer, tamo gdje dolazi do miješanja različitih etničkih i kulturnih grupa, kao što je slučaj s nekim evropskim zemljama. Prema izvještaju časopisa National Geographic iz 1993, u to se vrijeme više od 22 milijuna imigranata nalazilo u zemljama zapadne Evrope. Mnogi Evropljani “imali su osjećaj da su ih preplavile nove pridošlice” drugačijeg jezika, kulture ili pak religije. U Austriji, Belgiji, Britaniji, Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Španjolskoj i Švedskoj pojačao se osjećaj nesklonosti prema strancima.
Što je sa svjetskim vođama? Tijekom 1930-ih i 1940-ih, Hitler je netoleranciju pretvorio u državnu politiku. Nažalost, i neki današnji politički i vjerski vođe služe se netolerancijom da bi postigli vlastite ciljeve. Takvo što događa se u zemljama poput Austrije, Francuske, Irske, Ruande, Rusije i Sjedinjenih Država.
Izbjeći zamku apatije
Stavimo li premalo šećera u svoju kavu osjećamo da nešto nedostaje, stavimo li previše šećera osjećamo neugodno sladak okus u ustima. Isto je i s tolerancijom. Razmotrite iskustvo čovjeka koji predaje na jednom koledžu u Sjedinjenim Državama.
Prije nekoliko godina David R. Carlin, Jr., otkrio je jedan jednostavan a ipak djelotvoran način kako se može potaknuti razredna diskusija. On bi iznio neku tvrdnju koju bi koncipirao tako da njome osporava gledišta svojih učenika, znajući da će se oni usprotiviti. Posljedica toga bila je živa diskusija. Međutim, godine 1989, Carlin je napisao da ta ista metoda više nije djelotvorna. Zašto više nije bila djelotvorna? Iako se studenti i dalje nisu slagali s onim što bi on rekao više se nisu trudili da vode raspravu oko toga. Carlin je objasnio da su učenici usvojili “olaku toleranciju skeptika” — bezbrižnog stava “baš me briga”.
Je li stav “baš me briga” isto što i tolerancija? Ako nitko ne mari za ono što drugi misle ili rade onda ne postoje nikakvi kriteriji. Odsutnost kriterija je apatija — potpuno nepostojanje interesa. Kako je moguće da stvari poprime takav tok?
Prema profesoru Melzeru, apatija može postati raširena u društvu koje prihvaća mnoga različita mjerila ponašanja. Ljudi počinju vjerovati da je svaki način ponašanja prihvatljiv te da je sve jednostavno stvar osobnog izbora. Umjesto da se nauče razmišljati i preispitivati što je prihvatljivo, a što nije, ljudi se “često nauče uopće ne razmišljati”. Nedostaje im moralna snaga koja pokreće čovjeka da se hrabro odupre netoleranciji drugih.
Kako je s vama? Da li se povremeno uhvatite kako usvajate taj stav “baš me briga”? Smijete li se šalama koje su prostačke ili rasističke? Dozvoljavate li svom sinu ili kćeri tinejdžerske dobi da gleda videofilmove koji zagovaraju pohlepu ili nemoral? Smatrate li da je dobro da vaša djeca igraju nasilne kompjuterske igre?
Ako postoji previše tolerancije, obitelj odnosno društvo požnjet će patnju, budući da nitko ne zna — ili nikoga nije briga — što je ispravno, a što pogrešno. Američki senator Dan Coats upozorio je na “zamku tolerancije u obliku apatije”. Tolerancija može dovesti do toga da budemo širokih pogleda; previše pak tolerancije — apatija — do toga da budemo praznoglavi.
Što bismo dakle trebali tolerirati, a što odbacivati? Kako glasi tajna postizanja ispravne ravnoteže? To je tema sljedećeg članka.
[Slika na stranici 5]
Borite se da uravnoteženo reagirate na situacije