Buka — suvremena neugodnost

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ VELIKE BRITANIJE

“Jedan od glavnih izazivača stresa u životu” (Makis Tsapogas, savjetnik pri Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji).

“Najrašireniji zagađivač u Americi” (The Boston Sunday Globe, SAD).

“Najgori zagađivač u naše vrijeme” (Daily Express, London, Engleska).

NE MOŽETE je ni vidjeti, ni omirisati, ni okusiti a ni dodirnuti. BUKA, zlo suvremenog urbanog života, sada zagađuje i ruralno područje.

Jedan američki prirodoslovac koji je otprilike 16 godina proveo snimajući zvukove u prirodi otkriva da mu njegov zadatak postaje sve teži. Godine 1984. proučavao je 21 lokalitet u državi Washington (SAD), koji je po 15 minuta ili duže znao biti bez buke. Pet godina kasnije bila su još samo tri takva lokaliteta.

Pronaći tri mjesta gdje nema buke mnogim stanovnicima svijeta predstavlja izazov. U izvještaju iz Japana iz 1991, kojim je bila obuhvaćena cijela nacija, stajalo je da je na buku bilo više pritužbi nego na bilo koji drugi vid zagađivanja. Doista, londonski The Times prikladno opisuje buku kao “najveću pošast suvremenog života”. Od razdražujuće neprestanog psećeg laveža do treštećeg susjedovog stereouređaja ili upornog zavijanja automobilskog alarma ili radija buka je postala svakodnevica. No zagađenje bukom nije neka novina. Ono ima dugačku povijest.

Stari problem

Da bi spriječio prometnu gužvu, Julije Cezar zabranio je tijekom dana promet kolima po centru Rima. Nažalost, zbog dekreta su noću i on i njegovi rimski sugrađani trpjeli intenzivno zagađenje bukom, “od štropota drvenih i željeznih kotača po cestama popločenim kamenim blokovima” (The City in History, Lewisa Mumforda). Više od stoljeća kasnije, pjesnik Juvenal žalio se da je buka osudila Rimljane na vječnu nesanicu.

Do 16. stoljeća engleska je prijestolnica, London, postala prometna metropola. “Prva stvar koja mora da je upala u oči većini posjetilaca”, piše Alison Plowden, autorica djela Elizabethan England, “bila je buka: zveket i lupa iz tisuća radionica, štropot i škripa kotača, mukanje goveda koje se vozilo na sajam, prodorni povici uličnih prodavača koji su reklamirali svoju robu.”

S 18. stoljećem počela je industrijska revolucija. Sada su posljedice mehaničke buke postale očite kako su tvornički radnici gubili sluh. Ali čak su se i gradski stanovnici koji nisu živjeli u blizini tvornica žalili na sve veću buku. Povjesničar Thomas Carlyle potražio je utočište u “sobi do koje nije dopirala buka” na krovu svoje kuće u Londonu kako više ne bi čuo kukurikanje pijetlova, klavire susjeda i obližnji ulični promet. The Times izvještava: “No nije mu uspjelo.” Zašto? “Tamo su ga pak izluđivale nove vrste buke, među ostalim, brodske sirene i zvižduci lokomotiva!”

Sveprisutni suvremeni zagađivač

Danas se oni koji protestiraju zbog buke usredotočuju na aerodrome, budući da se avionske kompanije energično odupiru pokušajima da se donesu zakoni protiv zagađenja bukom. Je li imalo kakvog efekta to što je na mančesterskom aerodromu u Engleskoj svaki put kad bi supersonični Concorde uzletio automatski usljeđivala globa? Nije. Jedan je kapetan Concordea priznao da je avion bučan, no ako bi uzletio s manje goriva, smanjujući na taj način intenzitet buke, onda ne bi u jednom letu stizao do Toronta ili New Yorka.

Sprečavanje cestovne prometne buke jednako je tako problematično. U Njemačkoj su, naprimjer, studije otkrile da ova vrsta zagađenja uznemirava 64 posto stanovništva. I taj se problem sve više povećava te je navodno sada tisuću puta veći nego dok društvo nije bilo motorizirano. U izvještaju iz Grčke navodi se da je “Atena jedan od najbučnijih gradova u Evropi i da je buka toliko užasna da narušava zdravlje Atenjana”. Slično i japanska Agencija za zaštitu okoliša zapaža da se trend vezan za prometnu buku sve više pogoršava, a to pripisuje kontinuiranom povećanju korištenja automobila. Automobilski motor je pri malim brzinama glavni izvor buke, no pri brzini većoj od 60 kilometara na sat najbučnije postaju gume.

Najviše pritužbi na buku u Britaniji odnosi se na kućnu buku. Godine 1996. britanski Chartered Institute of Environmental Health zapazio je da je broj pritužbi na bučne susjede porastao za 10 posto. Predstavnica tog instituta dala je sljedeći komentar: “Teško je to objasniti. Jedan je faktor možda pritisak koji ljudi doživljavaju na poslu zbog kojeg žele više mira i tišine kod kuće.” Dvije trećine od ukupnog broja tužbi koje su pokrenute u Britaniji tijekom 1994. odnosile su se na kasnonoćnu muziku i bučne automobilske motore, alarme i sirene. A što je sa žrtvama zagađivanja bukom koje se ne žele žaliti iz straha od posljedica, a kojih je prema procjeni 70 posto? Problem je doista veoma raširen.

Kao rezultat sveprisutnog problema buke, agencije kojima je cilj zaštititi okoliš inzistiraju na donošenju zakonâ koji će smanjiti zagađivanje bukom. Naprimjer, u Sjedinjenim Državama neke su zajednice donijele mjesne propise kojima se ograničava upotreba motornih uređaja za uređenje zelenih površina. U Britaniji se novim Zakonom o buci cilja na bučne susjede i taj zakon omogućava kažnjavanje na licu mjesta globama za prekršaje koji se naprave između 23.00 i 7.00 sati. Mjesni organi vlasti imaju čak i moć da konfisciraju glasnu stereoopremu. Ipak, buka ne jenjava.

Budući da je zagađenje bukom doista rastući problem, možda se s pravom pitate što vi kao žrtva možete učiniti. A i kako možete izbjeći da stvarate buku? Hoće li ikada vladati trajni mir i spokojstvo? Pročitajte sljedeće članke da biste pronašli odgovore.