“Gost je uvijek u pravu”

ISPRIČALA WEI TUNG CHIN

Suprug mi je znao govoriti da se klonim “onih vjernika koji zvone ljudima na vrata”. Zato kad bi nam Jehovini svjedoci došli na vrata, znala sam reći da nas to ne zanima. No suprug mi je također rekao da je ‘gost uvijek u pravu’ i zato kad je jedna Svjedokinja došla u naš restoran Red Dragon (Crveni zmaj) i htjela mi govoriti o svojoj religiji, smatrala sam da je moram saslušati.

MOJ suprug, Tong Y., bio je vlasnik Red Dragona, kineskog restorana na St. Clair Avenueu u Clevelandu (Ohio). Tamo me je, nakon što smo se vjenčali, naučio moto: “Gost je uvijek u pravu.”

T. Y. je došao u Ameriku da bi se školovao na Sveučilištu New York. Nakon što je diplomirao 1927, počeo je raditi u jednom restoranu u njujorškoj četvrti Times Square. Gledao je ljude kako objeduju u ekspres bifeima u sklopu drogerija, gdje su kuhinje bile prilično skučene. Tako je došao na ideju da prodaje ljudima tople kineske rezance s mesom i povrćem.

Uskoro je mali restoran koji je otvorio u Greenwich Villageu počeo odlično poslovati. Godine 1932. preselio je svoj biznis u Cleveland (Ohio) i otvorio restoran Red Dragon, koji je mogao primiti 200 gostiju. U rujnu 1932. jedne su klivlendske novine izvijestile: “Nakon što je zadovoljio apetite milijuna ljudi diljem istoka, Tong Y. Chin je osvajajući područje Velikih jezera otvorio u Clevelandu prvo srednjozapadno predstavništvo svog biznisa sa svježim kineskim rezancima s mesom i povrćem, od kojeg je u roku od pet godina napravio biznis s godišnjim prihodom od milijun dolara.”

Prije nego što objasnim kako smo se T. Y. i ja upoznali, dozvolite da vam ispričam nešto o svom odrastanju u Kini, koje je u velikoj mjeri utjecalo na moj život.

Siromašno porijeklo

Sjećam se da sam kao mala gledala majku kako u potrazi za hranom odlazi iz našeg malog sela u unutrašnjosti Kine. Moji su roditelji bili tako siromašni da su morali dati neku svoju djecu na usvajanje. Jednog dana, kad mi je bilo tek dvije ili tri godine, otac se vratio kući i nekako me je čudno gledao. Pomislila sam: ‘Nešto mi se loše sprema.’

Ubrzo nakon toga, majka me uzela za ruku pa smo počele pješačiti uskom, blatnjavom stazom između rižinih polja, pazeći da ne padnemo u vodu s lijeve ili desne strane. Stale smo kod jedne kuće gdje je majka razgovarala s nekom nasmiješenom djevojkom, a zatim kod jedne druge kuće gdje je bila djevojčica koja je izgledala turobno i ozbiljno. Ne sjećam se da sam ih ikad prije vidjela. One su mi bile starije sestre. Dok su se sa mnom opraštale, predosjećala sam da se nikad više nećemo vidjeti.

Dok smo tako hodale, majka je stalno pričala, govoreći mi štošta o sebi, o mom ocu te mojoj braći i sestrama. Još uvijek kao da vidim majčine blage, tužne oči. Kad smo stigli na odredište, slutila sam da nešto nije u redu. Kuća je djelovala zlokobno i otužno. To je bio moj novi dom. Nisam htjela ići na spavanje, no moja majka i moji novi roditelji natjerali su me na to. Ubrzo sam zaspala, a kad sam se probudila majke više nije bilo. Nikad je više nisam vidjela.

Tužno djetinjstvo

Premda sam sada imala dosta hrane, manjkalo mi je ljubavi, a srce mi je bilo prepuno tuge. Svakog jutra budila bih se u suzama. Nedostajala mi je majka i moj stariji brat, koji je ostao s njom. Često sam pomišljala na samoubojstvo. Kad sam porasla, silno sam željela ići u školu, no moj poočim i pomajka držali su me u kući da bih radila.

Kad mi je bilo devet godina, odselili smo se daleko u Shanghai. “Sada si dovoljno velika da ideš u kupovinu i kuhaš”, rekli su mi. Tako su mojim svakodnevnim poslovima bili pridodani i ti zadaci. Poočim i pomajka davali bi mi svaki dan onoliko novca koliko mi je trebalo da kupim hranu za tri obroka. Na putu do tržnice prolazila bih pored prosjaka i bilo mi ih je žao jer su bili gladni. Tako sam uspijevala dati njima koji novčić, a da i meni ipak ostane dovoljno da bih kupila potrebnu hranu.

Kako sam samo željela ići u školu i učiti! “Upisat ćemo te za šest mjeseci”, obećali su mi poočim i pomajka. Kad je to vrijeme prošlo, rekli su mi: “Odsada za šest mjeseci.” Nakon nekog vremena shvatila sam da me nikad neće poslati u školu. To mi je slomilo srce. Počela sam mrziti sve ukućane. Često sam se znala zaključati u kupaonicu i moliti se. Premda smo mi vjerovali u mnogo bogova, nekako sam znala da postoji jedan glavni Bog, moćniji od svih drugih. Zato sam se njemu molila: “Zašto postoji toliko boli i tuge?” To je dugi niz godina bila moja molitva.

Brak mijenja moj život

U ono vrijeme u Kini je bilo uobičajeno sklapanje braka preko posrednika. Jedan od T. Y.-evih prijatelja s fakulteta koji se vratio u Kinu napisao mu je: “Prešao si 30, a još se nisi oženio.” Zatim mu je pisao o meni i dodao: “Osamnaest joj je godina; ima lijepo lice i jednako tako lijepu osobnost. (...) Tong Y. Chine, ja bih na tvom mjestu ozbiljno razmislio.” Njegov je prijatelj u pismo stavio i fotografiju.

T. Y. je mom poočimu i pomajci napisao: “Vidio sam fotografiju vaše cijenjene kćeri. Htio bih se njome oženiti ukoliko, nakon što se upoznamo i provedemo zajedno neko vrijeme, ustanovimo da je u našim srcima niknula ljubav.” T. Y. je došao u Shanghai, pa smo se upoznali. Premda sam smatrala da je on preozbiljan za mene, zaključila sam da će mi brak, ako ništa drugo, omogućiti da odem od kuće. Tako smo se 1935. vjenčali i odmah otplovili za Ameriku. Tako sam, eto, došla u Cleveland.

Ozbiljni problemi unatoč bogatstvu

Prije svega, imala sam problema u komuniciranju sa svojim suprugom. On je govorio jednim kineskim dijalektom, kantonežanskim, a ja pak drugim, šangajskim. To je bilo kao da govorimo dva različita jezika. Ja sam usto morala naučiti engleski jezik i nove običaje. A moj novi posao? Trebala sam biti šarmantna, ljubazna restoranska hostesa koja uvijek nastoji ugoditi gostima. Da, morala sam imati na umu: “Gost je uvijek u pravu.”

Svaki dan sam zajedno sa svojim suprugom naporno radila po 16 ili više dugih sati, s tim da sam vrlo često bila i trudna. Naša prva kći, Gloria, rodila se 1936. Zatim sam u roku od devet godina rodila šestero djece — tri dječaka i još tri djevojčice, od kojih je jedna umrla u dobi od samo godinu dana.

Za to vrijeme T. Y. je počeo voditi mnoge restorane i noćne lokale. Neki zabavljači koji su započeli svoju karijeru nastupajući u njima, kao što su Keye Luke, Jack Soo i Kaye Ballard, postali su slavne zvijezde. Osim toga, naša kineska hrana naveliko se prodavala i postala je čuvena.

Do sredine 1930-ih T. Y. je postao poznat kao kralj “kineske hrane”. Ujedno je bio predsjednik Udruženja kineskih trgovaca i predavao kineski na sveučilištu. Ja sam se angažirala u brojnim dobrotvornim, društvenim, građanskim i komunalnim akcijama. Pojavljivanja u javnosti i sudjelovanje u paradama postali su sastavni dio mog života. Naše fotografije i imena bili su uobičajen prizor u klivlendskim novinama; izgleda da se izvještavalo o svemu što bismo uradili ili rekli — od poslovnih pothvata do godišnjih odmora, pa čak i o tome koji broj cipela ja nosim!

Godine 1941, kada je japanska avijacija bombardirala Pearl Harbor, Sjedinjene Države ušle su u rat s Japanom. Budući da smo bili Azijati, ljudi su gajili predrasude prema nama. Čak smo i prije rata dobivali pismene prijetnje smrću dok smo gradili svoju veliku kuću u jednom uglednom dijelu grada. No kuća je bila dovršena i u njoj smo podizali svoju djecu.

Tako sam imala lijepu, veliku kuću, uglednog supruga i obitelj, pa čak i krasnu odjeću i nakit. Međutim, sreća me i dalje zaobilazila. Zašto? Jedan od razloga bio je taj što nismo provodili puno vremena zajedno kao obitelj. Premda sam se uspijevala ustati svako jutro da bih ispratila djecu u školu, obično smo radili kad bi ona odlazila u krevet. Imali smo kućnu pomoćnicu koja se brinula za njihove svakodnevne potrebe.

Bili smo budisti, no meni bogovi iz naše religije nisu pružali nikakvu utjehu. T. Y. je zajedno s našim najstarijim sinom znao hodati po čitavoj kući, paleći svijeće i stavljajući hranu pred idole, da bi je bogovi pojeli. No oni nikad nisu pojeli tu hranu, pa su je djeca kasnije znala s radošću sama pojesti.

Kako sam bila krajnje iscrpljena i nisam vidjela izlaz, na kraju sam počela razmišljati o tome da bi mojoj obitelji bilo bolje da me nema. Bila sam potpuno slomljena i pokušala sam si oduzeti život. Srećom, brzo su me odvezli u bolnicu pa sam se oporavila.

Odgovor na moje molitve

Nakon nekog vremena, godine 1950, u restoran je zajedno sa svojim suprugom došla jedna gospođa krasne sijede kose. Kad sam im zaželjela dobrodošlicu i ugodno ih smjestila, ona mi je počela govoriti o Bogu. Mene to nije zanimalo. Već su nam prije Jehovini svjedoci dolazili kući i pokušavali sa mnom razgovarati, no ja bih ih uvijek otresito otpravila. No u restoranu je situacija bila drugačija — “Gost je uvijek u pravu!”

Ta gospođa, Helen Winters, pitala me vjerujem li u Bibliju. “U koju Bibliju?” odgovorila sam. “Ima ih tako mnogo!” Svaki put kad bi ona ponovo navratila, pomislila bih u sebi: ‘Evo opet onog zanovijetala!’ No bila je ljubazna i uporna. A ono što je govorila o rajskoj Zemlji na kojoj više neće biti boli niti patnje zbilja mi je dobro zvučalo (2. Petrova 3:13; Otkrivenje 21:3, 4).

Prilikom jedne posjete ostavila mi je pozivnicu za sastanke u Dvorani Kraljevstva i skrenula mi pažnju na kratku poruku na poleđini u kojoj su bili opisani blagoslovi Božjeg Kraljevstva. Sjećam se da sam kasnije gledala pozivnicu i mislila: ‘Kad bi to barem bilo istina!’ Ponudila mi je da sa mnom kod kuće proučava Bibliju i ja sam na kraju pristala.

Svaki tjedan okupljali bismo se za našim stolom kako bismo proučavali — Helen i ja, zajedno s moje šestero djece, koja su tada imala od 5 do 14 godina. Često mi ju je bilo žao, jer su djeca tu i tamo izgleda gubila interes. Godine 1951. počeli smo posjećivati sastanke u Dvorani Kraljevstva. Ubrzo sam shvatila da je to što učim odgovor na moje molitve. Zato sam zaključila da zbilja trebam naučiti dobro čitati engleski, što mi je bio težak izazov.

Ostvarenje istinske sreće

Uskoro sam počela brzo napredovati u spoznaji i odlučila sam predati svoj život Jehovi Bogu. A onda sam se 13. listopada 1951. krstila na jednom velikom kongresu u Washingtonu, D.C., zajedno sa svoje dvoje najstarije djece, Gloriom i Tomom. Moj je život prvi put dobio smisao. Tada su nastupile najsretnije godine mog života.

Čitav život služila sam drugim ljudima, no sada sam čvrsto odlučila da prije svega služim našem Stvoritelju! Počela sam prenositi poruku Kraljevstva svima koji su htjeli slušati. Također sam nastojala usaditi u svoju djecu svijest o tome koliko je nužno posjećivati kršćanske sastanke i koliko je važno razgovarati s drugima o divnim stvarima iz Božje Riječi.

Godine 1953. u našem se domu počeo održavati Skupštinski studij knjige. Gotovo 45 godina kasnije, studij se još uvijek ovdje održava. Kroz sve te godine on je našoj obitelji pružio ogromnu duhovnu pomoć.

Ostati duhovno aktivnim, a usto još održavati naš biznis s restoranom bio je pravi izazov. No ja sam ipak imala priliku proučavati Bibliju s mnogim osobama. Neki od tih ljudi prihvatili su biblijsku istinu i kasnije postali pioniri, kako se zovu punovremeni propovjednici. Tijekom 1950-ih naše četvero mlađe djece predalo je svoj život Jehovi i krstilo se. T. Y.-a nije zanimala Biblija, no ipak nas je znao voziti na sastanke i natrag kući. Odlučili smo da mu nećemo propovijedati već da ćemo, dok se budemo vozili kući, samo međusobno razgovarati o jednoj do dvije misli koje su nam se svidjele na sastanku.

U to je vrijeme T. Y. često poslovno putovao po gradovima diljem Sjedinjenih Država. Ja sam telefonirala centrali Društva Watch Tower u Brooklynu (New York) i objasnila našu situaciju. Grant Suiter, tadašnji tajnik-blagajnik Društva, pozvao nas je da kad budemo u New Yorku dođemo razgledati taj kompleks. T. Y. je bio duboko impresioniran, naročito čistoćom kuhinje, u kojoj se prema tadašnjim kapacitetima kuhalo za oko 500 ljudi.

Prilikom naše posjete upoznali smo Russella Kurzena, koji je kasnije poštom poslao T. Y.-u jednu Bibliju, koju je on čitao svake noći sve dok je nije pročitao. Nakon toga, na međunarodnom kongresu Jehovinih svjedoka u New Yorku 1958, moj se suprug krstio! Na naše iznenađenje, naš je najstariji sin, koji je tada već služio kao član betelske obitelji u centrali, iznio jednu kratku programsku točku.

Vjeran do svoje smrti

T. Y. i ja često smo zajedno išli u službu od vrata do vrata. Kad mu je počeo slabiti vid, redovito smo sudjelovali u svjedočenju na ulici. Novine The Cleveland Press objavile su naslov: “Obraćenje u Red Dragonu”, popraćen fotografijom na kojoj smo nas dvoje nudili nekom prolazniku časopise Kula stražara i Probudite se! Članak je govorio o tome kako smo mi postali Svjedoci. Igrom slučaja, Red Dragonu je promijenjeno ime, tako da je postao Chinov restoran.

Tijekom godina moj suprug i ja ugošćivali smo u svom restoranu mnogu kršćansku braću i sestre iz čitavog svijeta. Dobro smo upamtili savjet brata Freda Franza, koji je služio kao predsjednik Watch Tower Bible and Tract Societya. Kad nam je došao u posjet, potaknuo nas je: “Budite vjerni i čvrsto se držite Jehovine organizacije.”

T. Y. je početkom 1970-ih imao nekoliko srčanih udara i umro je 20. kolovoza 1975. Jedne lokalne novine objavile su podužu osmrtnicu zajedno s fotografijom na kojoj on u službi propovijedanja nudi Kulu stražaru. Zadnje godine našeg zajedničkog života bile su i najljepše. Nakon preko 60 godina poslovanja, Chinov restoran je u travnju 1995. zatvorio svoja vrata posljednji put. Nekima se to činilo kao kraj čitave jedne ere.

Zadržati duhovne ciljeve

Svojevremeno smo željeli da naša tri sina preuzmu obiteljski biznis. Međutim, ta se želja promijenila; željeli smo da krenu Isusovim stopama i postanu punovremeni propovjednici. Pitali smo svako dijete da li želi služiti kao pionir u Hong Kongu i pomagati drugim Kinezima da nauče ono što smo mi naučili. U tu smo im svrhu ponudili i financijsku potporu. Premda nijedno od njih nije znalo tečno govoriti kineski, Winifred, Victoria i Richard odlučili su se preseliti u Hong Kong.

Naša kći Winifred služi tamo kao pionirka već preko 34 godine! Victoria se udala za Marcusa Guma i oni su se kasnije vratili u Sjedinjene Države. Podigli su troje djece — Stephanie i Seraiah, koje su u punovremenoj službi u Clevelandu, te Symeona, koji zajedno sa svojom suprugom Morfydd služi na Farmama Watchtower u Wallkillu (New York). Victoria i Marcus sada žive blizu mene, tako da mogu priskočiti ako mi zatreba pomoć. On je predsjedavajući nadglednik skupštine Coventry u Clevelandu.

Naša najstarija kći, Gloria, vezana je za invalidska kolica još otkako je 1955. oboljela od dječje paralize. Zajedno sa svojim suprugom Benom živi u Escondidu (Kalifornija), gdje i dalje redovito služi u djelu propovijedanja. Tom je već preko 22 godine punovremeni propovjednik. On i njegova supruga Esther sada rade u Obrazovnom centru Društva Watchtower u Pattersonu (New York). Richard i njegova supruga Amy vratili su se iz Hong Konga da bi pomogli u njegovanju T. Y.-a prije njegove smrti. Sada i oni služe u Pattersonu. Walden, naše najmlađe dijete, proveo je preko 30 godina u punovremenoj službi. Posljednje 22 godine zajedno sa svojom suprugom Mary Lou služi skupštinama u Sjedinjenim Državama u pokrajinskoj i oblasnoj službi.

Ne kažem da nam djeca nikad nisu stvarala probleme. Jedan je kao tinejdžer pobjegao od kuće i nije nam se javljao tri mjeseca. Drugi je jedno vrijeme bio više zainteresiran za sport nego za duhovne stvari, tako da je propuštao naš tjedni obiteljski biblijski studij da bi išao na natjecanja. Čak je dobio i ponude za sportske stipendije. Kad je odlučio krenuti s punovremenom službom umjesto da prihvati jednu od tih fakultetskih stipendija, osjećala sam se kao da mi je netko skinuo s leđa nezamisliv teret!

Zahvalna sam što sam slušala

Iako su mi djeca doslovno rasijana po čitavom svijetu, mom srcu daje snage to što znam da vjerno služe Jehovi. Sada mi je 81 godina te sam zbog artritisa i drugih bolesti usporila tempo svojih aktivnosti, no moja revnost za Jehovu nije oslabila. Nastojim se sama brinuti o sebi kako nitko od moje djece ne bi morao napustiti punovremenu službu da bi me njegovao.

S nestrpljenjem očekujem budućnost kada će se u potpunosti ostvariti Božji naumi i kada ću ponovo vidjeti svoje voljene pokojnike, među kojima su i moj suprug, moji pravi roditelji i Helen Winters, koja je s nama proučavala (Ivan 5:28, 29; Djela apostolska 24:15). Kako mi je samo drago što sam prije dobrih 46 godina saslušala onu dragu sjedokosu gospođu! Dakako, ta je gošća bila u pravu.

[Slika na stranici 21]

Prilikom našeg vjenčanja

[Slika na stranici 23]

Naša obitelj 1961. Slijeva nadesno: Victoria, Wei, Richard, Walden, Tom, T. Y., Winifred i Gloria naprijed

[Slika na stranici 24]

Wei Chin danas