Katolička crkva i holokaust

Od dopisnika Probudite se! iz Italije

VEĆ se 1987. govorilo o planovima Katoličke crkve da načini dokument kojim bi priznala svoju odgovornost za holokaust. Stoga se u ožujku 1998. s velikim zanimanjem dočekalo objavljivanje dokumenta Vatikanskog povjerenstva za religijske odnose sa Židovima pod naslovom Sjećamo se: osvrt na šoa.a

Premda su neki izrazili cijenjenje za taj dokument, mnogi su bili nezadovoljni njegovim sadržajem. Zašto? Čemu su imali prigovoriti?

Antijudaizam i antisemitizam

U vatikanskom dokumentu pravi se razlika između antijudaizma, za koji crkva priznaje svoju krivnju, i antisemitizma, koji ne priznaje. Mnogi negoduju zbog pravljenja takve razlike i zaključka na koji ona navodi. Njemački rabin Ignatz Bubis izjavio je: “Meni to djeluje kao da govore: nismo mi krivi; kriv je netko drugi.”

Premda talijanski katolički povjesničar Giorgio Vecchio prihvaća razliku između antijudaizma i antisemitizma, on ističe kako “problem leži i u poimanju toga da je katolički antijudaizam možda pridonio razvoju antisemitizma”. Zanimljivo je da su vatikanske novine L’Osservatore Romano u izdanju od 22-23. studenog 1895. objavile pismo u kojem je stajalo: “Svaki iskreni katolik u biti je antisemit: svećenici su to isto, jer ih na to obavezuje doktrina i njihova služba.”

Međutim, najviše kritika izazvao je onaj dio vatikanskog dokumenta koji se odnosi na obranu postupaka Pia XII, pape koji je imenovan uoči drugog svjetskog rata. Pio XII služio je kao nuncij (papin izaslanik) u Njemačkoj od 1917. do 1929.

Šutnja Pia XII

Prema mišljenju talijanskog pravnog stručnjaka Francesca Margiotte Broglia, dokument ne “pruža nove ili pojašnjavajuće činjenice u vezi s pitanjem takozvane ‘šutnje’ pape Pia XII o kojoj se naveliko debatiralo, o njegovim navodnim simpatijama prema Nijemcima te o njegovoj diplomatskoj suradnji s nacističkim režimom, kako prije tako i za vrijeme njegova papinstva”.

Većina komentatora slaže se u tome da, ma kako gledali na značaj dokumenta Sjećamo se, ipak “ostaje širom otvoreno” pitanje zašto su vođe Katoličke crkve prešućivali genocid u nacističkim koncentracionim logorima. Prema riječima američkog povjesničara Georgea Mossea, Pio XII je time što se odlučio za šutnju “spasio crkvu, ali je žrtvovao njenu moralnu poruku. Ponio se poput državnog lidera, a ne poput pape.” Dobro obaviješteni vatikanski promatrači smatraju da je za odugovlačenje s objavljivanjem dokumenta kriv problem tumačenja uloge Pia XII u holokaustu.

Mnoge smeta to što se u dokumentu brani papu Pia XII. “Zbog šutnje o ‘papinim šutnjama’ taj dokument djeluje razočaravajuće”, piše Arrigo Levi. Elie Wiesel, koji je 1986. bio dobitnik Nobelove nagrade za mir, rekao je: “Po mom mišljenju, tvrdnja da bismo mi Židovi trebali biti zahvalni Piu XII je blago rečeno hereza.”

Prebacivanje krivice

U dokumentu je prihvaćena tradicionalna distinkcija koju prave katolički teolozi, na temelju koje se tvrdi da je crkva kao institucija sveta i da je Bog štiti od grijeha, dok su za sva eventualno počinjena zlodjela krivi njeni članovi, koji su grešnici. Vatikansko povjerenstvo piše: “Duhovni otpor i konkretne akcije ostalih kršćana nisu bili onakvi kakve bi se očekivalo od Kristovih sljedbenika (...). [Te osobe] nisu bile dovoljno odvažne da bi digle glas u znak protesta. (...) Duboko žalimo zbog grešaka i propusta tih Crkvinih sinova i kćeri.”

Međutim, to što crkva pripisuje krivnju pojedinim svojim članovima, umjesto da je kao institucija prihvati na sebe, većini je promatrača izgledalo kao velik korak unatrag kad se usporedi s nekim nedavnim otvorenim molbama za oprost. Naprimjer, Rimokatolička crkva u Francuskoj objavila je službenu “Deklaraciju pokajanja”, kojom se od Boga i židovskog naroda traži oprost za “ravnodušnost” koju je Katolička crkva pokazala prema progonu Židova pod francuskim ratnim režimom sa sjedištem u Vichyu. U izjavi koju je pročitao nadbiskup Olivier de Berranger crkva je priznala da je dopustila da njeni vlastiti interesi “zasjene biblijski imperativ poštivanja svakog ljudskog bića koje je stvoreno na sliku Božju”.

U francuskoj je deklaraciji između ostalog stajalo: “Crkva mora priznati da je u pogledu progona Židova, a naročito u pogledu brojnih antisemitskih mjera koje je provodila višijska vlada, bilo daleko više ravnodušnosti negoli protestiranja. Šutnja je bila zakon, a riječi podrške žrtvama bile su rijetki izuzetak. (...) Danas priznajemo da ta šutnja nije bila u redu. Također priznajemo da je crkva u Francuskoj promašila u svojoj misiji školovanja ljudske savjesti.”

Preko 50 godina nakon strašne tragedije zvane šoa, ili holokaust, Katolička crkva još uvijek se nije pomirila s činjenicama iz svoje vlastite povijesti — koja je blago rečeno puna nejasnoća i prešućivanja. No ipak postoje ljudi koji nikad nisu morali poduzimati nijedan takav potez. Jehovini svjedoci, manjinska vjerska grupa koju su nacisti okrutno progonili, nisu pribjegli kompromisu.

Kao što postaje sve jasnije u posljednje vrijeme, Svjedoci su, za razliku od pripadnika crkve, osudili nacističku brutalnost. A to nisu učinili samo na individualnoj osnovi. Tu su brutalnost ujedno osudili službeni predstavnici i publikacije Svjedoka. Povjesničarka Christine King, prorektorica Sveučilišta u Staffordshireu (Engleska), objasnila je: “Jehovini svjedoci su uistinu javno govorili. Od početka su javno govorili. Govorili su javno u jedan glas. Da, govorili su javno i s izuzetnom hrabrošću, što predstavlja lekciju za sve nas.”

[Bilješka]

[Slika na stranici 26]

Papa Pio XII šutio je za vrijeme holokausta

[Zahvala]

Fotografija U.S. Army