Kako sam saznala da će doći kraj nepravdi

RODILA sam se 1922. u njemačkom gradu Halleu, koji se nalazi dvjestotinjak kilometara jugozapadno od Berlina. Halle je stari grad koji se u povijesnim zapisima prvi put spominje još u 9. stoljeću, a kasnije je bio jedno od prvih uporišta protestantizma. Moja sestra Käthe rodila se 1923. Naš je otac služio u vojsci, a majka se bavila pjevanjem te je radila u kazalištu.

Od oca sam naslijedila snažan osjećaj za pravdu. Nakon što je otišao iz vojske, otac je otvorio trgovinu. Ljudi koji su kod njega kupovali robu bili su mahom siromašni. Njemu je bilo žao tih ljudi, pa im je dopuštao da kupuju na kredit. No zbog njegove plemenitosti posao mu je propao, pa je morao zatvoriti trgovinu. Iz onoga što se dogodilo mom ocu trebala sam shvatiti da nije tako lako riješiti problem nejednakosti i nepravde kao što se to možda čini na prvi pogled. No kad si mlad i pun ideala, teško ti je to razumjeti.

Od majke sam naslijedila dar za umjetnost. Ona je Käthe i mene upoznala sa svijetom glazbe. Učila nas je pjevati i plesati. Bila sam veselo i živahno dijete. Imala sam divno djetinjstvo. No 1939. život mi se potpuno promijenio.

Počinju ratne strahote

Nakon što sam završila osnovnu školu, krenula sam u baletnu školu, u kojoj sam učila i jednu vrstu suvremenog ekspresivnog plesa — takozvani Ausdruckstanz, koji je razvila plesačica i koreografkinja Mary Wigman. Ta vrsta plesa omogućava umjetniku da plesnim pokretima na osebujan način izrazi svoje osjećaje. U to vrijeme počela sam se baviti i slikarstvom. Moje su tinejdžerske godine bile radosno i uzbudljivo razdoblje u kojem sam jako puno učila. A onda je 1939. započeo Drugi svjetski rat. Potom sam 1941. doživjela sam još jedan težak udarac — otac mi je umro od tuberkuloze.

U ratu sam se nagledala svakojakih strahota. U vrijeme kad je rat izbio bilo mi je tek 17 godina. Imala sam osjećaj da je cijeli svijet poludio. Vidjela sam kako su mnogi koji su do jučer bili obični, normalni ljudi preko noći postali zaluđeni nacističkom ideologijom. Ljudi su se suočavali sa siromaštvom, smrću i strašnim razaranjima. Naša je kuća bila teško oštećena u jednom bombardiranju. U ratu je poginulo i nekoliko članova moje obitelji.

Kad je 1945. završio rat, moja majka, sestra i ja još smo uvijek živjele u Halleu. Ja sam tada već bila udana i imala sam kćerkicu. No muž i ja imali smo problema u braku, pa smo se na koncu razdvojili. Budući da sam se morala sama brinuti za sebe i svoje dijete, za život sam zarađivala baveći se plesom i slikarstvom.

Nakon rata Njemačka je bila podijeljena na četiri okupacijske zone, a naš se grad našao u sovjetskoj zoni. Stoga smo se svi trebali priviknuti na život pod komunističkim režimom. Godine 1949. istočni dio Njemačke, u kojem smo mi živjeli, postao je Njemačka Demokratska Republika (DDR).

Život u vrijeme komunizma

U to vrijeme moja se majka razboljela, pa sam se morala brinuti za nju. Zaposlila sam se kao tajnica u jednoj državnoj ustanovi. U međuvremenu sam upoznala neke studente koji nisu podržavali komunističku vlast. Ti su disidenti pokušavali javnosti skrenuti pažnju na nepravde koje su se događale u državi. Naprimjer, jednom mladiću nije bilo dopušteno da se upiše na fakultet jer mu je otac svojevremeno bio član nacističke stranke. Dobro sam poznavala tog mladića jer smo se puno družili. Pitala sam se zašto on mora trpjeti zbog nečega što je skrivio njegov otac. S vremenom sam se još više povezala s disidentima, pa sam počela sudjelovati u javnim prosvjedima protiv komunističkog režima. Jednom sam čak vanjsko stubište općinskog suda oblijepila propagandnim lecima.

I neka pisma koja sam morala tipkati kao tajnica Regionalnog mirovnog komiteta vrijeđala su moj osjećaj za pravdu. Jednom je prilikom Komitet iz političkih razloga odlučio poslati pakete s komunističkom propagandom jednom starijem čovjeku koji je živio u Zapadnoj Njemačkoj kako bi tamošnje vlasti postale sumnjičave prema njemu. Smučilo mi se što su komunisti bili tako zli prema tom čovjeku, pa sam sakrila pakete u svom uredu, tako da nikad nisu bili poslani.

Utješila me “najgora” zatvorenica

U lipnju 1951. u moj su ured ušla dva muškarca i rekla da su me došli uhititi. Odveli su me u zatvor koji se zvao Roter Ochse (Crveni vol). Godinu dana kasnije protiv mene je bila podignuta optužnica u kojoj me se teretilo za sudjelovanje u protudržavnim aktivnostima. Jedan student prokazao me Stasiju, istočnonjemačkoj tajnoj policiji. Rekao im je da sam ja polijepila letke na stubištu općinskog suda. Suđenje je bilo čista farsa jer nitko nije obraćao pažnju na ono što sam govorila u svoju obranu. Bila sam osuđena na šest godina zatvora. U zatvoru sam se razboljela, pa sam bila smještena u spavaonicu zatvorske bolnice, u kojoj je osim mene bilo još četrdesetak žena. Kad sam vidjela koliko su jadne i očajne, uhvatio me paničan strah. Dotrčala sam do vrata i počela šakama udarati o njih.

“Što hoćeš?” upitao me stražar.

“Vodite me odavde!” povikala sam. “Ako treba, strpajte me i u samicu, samo me odvedite odavde!” Naravno, stražar se oglušio na ono što sam rekla. Kratko nakon toga primijetila sam jednu ženu koja se doimala drugačijom od ostalih. U njenim sam očima vidjela mir i spokoj, pa sam sjela pored nje.

Jako sam se iznenadila kad mi je rekla: “Dobro razmisli hoćeš li sjesti pored mene.” Potom je dodala: “Svi misle da sam ja ovdje najgora jer sam Jehovin svjedok.”

Tada još nisam znala da su komunističke vlasti Jehovine svjedoke smatrale državnim neprijateljima. No sjećala sam se da su, dok sam još bila mala, mog oca redovito posjećivala dva Istraživača Biblije, kako su se Jehovini svjedoci nekad zvali. Otac je znao reći: “Istraživači Biblije su u pravu!”

Zaplakala sam od sreće što sam upoznala tu divnu ženu. Zvala se Berta Brüggemeier. “Molim te, pričaj mi o Jehovi”, rekla sam joj. Otad smo puno vremena provodile zajedno i često smo razgovarale o Bibliji. Berta me, između ostalog, naučila da se pravi Bog zove Jehova te da je on pun ljubavi, pravedan i miroljubiv. Saznala sam i to da će on otkloniti sve boli i patnje što ih uzrokuju zli ljudi koji tlače svoje bližnje. U Psalmu 37:10, 11 piše: “Još malo i zloga više neće biti. (...) A krotki će posjedovati zemlju i uživat će u obilju mira.”

Izlazak iz zatvora i bijeg na Zapad

Godine 1956. bila sam puštena iz zatvora, nakon što sam ondje provela malo više od pet godina. Pet dana nakon što sam izašla iz zatvora prebjegla sam iz DDR-a u Zapadnu Njemačku. U to sam vrijeme imala dvije kćeri, Hannelore i Sabine, koje sam povela sa sobom. Ondje smo se muž i ja razveli, a ja sam ponovno stupila u kontakt s Jehovinim svjedocima. Proučavajući Bibliju shvatila sam da moram učiniti neke promjene u svom životu ako želim živjeti u skladu s Jehovinim mjerilima ponašanja. To sam i učinila te sam se 1958. krstila.

Kasnije sam se ponovno udala — ovaj put za Jehovinog svjedoka. Zvao se Klaus Menne. Klaus i ja imali smo divan brak. Dobili smo dvoje djece, Benjamina i Tabiu. Nažalost, prije dvadesetak godina ostala sam udovica jer je Klaus poginuo u prometnoj nesreći. No nada u uskrsnuće pomaže mi da se nosim s tugom jer znam da će mrtvi uskrsnuti kad Zemlja jednog dana ponovno postane raj (Luka 23:43; Djela apostolska 24:15). Puno mi znači i to što sva moja djeca služe Jehovi.

Proučavajući Bibliju saznala sam da se samo kod Jehove može naći istinska pravda. Za razliku od ljudi, on uzima u obzir okolnosti u kojima se trenutno nalazimo, ali i naša prijašnja životna iskustva — mnoge pojedinosti kojih drugi obično nisu svjesni. Ta divna spoznaja pomaže mi da već danas imam unutarnji mir, što mi naročito mnogo znači kad vidim ili doživim neku nepravdu. U Propovjedniku 5:7 stoji: “Ako vidiš gdje tlače siromaha i gaze pravo i pravicu u zemlji, ne čudi se tomu, jer nad visokim straži viši, a nad njim najviši” (Jeruzalemska Biblija). Naravno, izraz “najviši” odnosi se na našeg Stvoritelja. “Sve je golo i otkriveno očima onoga kojemu moramo položiti račun”, piše u Hebrejima 4:13.

Osvrt na gotovo 90 godina života

Ljudi me ponekad pitaju kako je bilo živjeti pod nacističkim, a kasnije i komunističkim režimom. Ni pod jednim ni pod drugim nije bilo lako. Oba režima, kao i svi drugi oblici ljudske vlasti, svjedoče o tome da ljudi ne mogu vladati jedni nad drugima. Biblija je u pravu kad otvoreno kaže: “Čovjek vlada nad čovjekom na nesreću njegovu” (Propovjednik 8:9).

Dok sam bila mlada i naivna, vjerovala sam da ljudi mogu stvoriti pravedno društveno uređenje. No sada znam da je to nemoguće. Samo naš Stvoritelj može stvoriti svijet u kojem vlada savršena pravda. On će to i učiniti tako što će uništiti sve zle ljude te vlast nad Zemljom povjeriti svom Sinu, Isusu Kristu, koji je pokazao da dobrobit drugih uvijek stavlja ispred svoje vlastite. Biblija o Isusu kaže: “Ljubio si pravednost i mrzio bezakonje” (Hebrejima 1:9). Jako sam zahvalna Bogu što mi je omogućio da upoznam tog divnog i pravednog Kralja. Iskreno se nadam da ću i ja vječno živjeti pod njegovom vlašću!