Strah pred ljudima — zamka za kralja Sedeciju
BOŽJA Riječ nas upozorava da “strašljiv čovjek”, ili koji popušta iz straha pred ljudima, “meće sebi zamku; a ko se u Jehovu uzda, bit će u visokom zaklonu” (Pr. Sal. 29:25). Uslijed naslijeđene slabosti čovjek je sklon kompromisima, kada prijeti opasnost ili kada se suoči sa nečim neugodnim. Dakle, strah od onoga što mogu ljudi misliti ili reći, može navesti osobu da odustane od vršenja onoga što dobro zna da je ispravno.
Na primjer, kršćanin može znati, da bi trebao govoriti drugima o biblijskim istinama, oponašajući tako Isusa Krista i njegove prve sljedbenike, uključujući i apostola Pavla, koji je učio “javno i od kuće do kuće” (Luka 8:1; Dj. ap. 20:20, NS). Ipak strah od onoga što mogu drugi misliti ili reći, navodi neke, da prestanu s tom kršćanskom djelatnošću. U tome, kako nekoga može navesti strah pred ljudima, da učini kompromis i to na svoju štetu, daje nam upozoravajući primjer Sedecija, posljednji kralj dvoplemenskog Judinog kraljevstva.
Hoće li održati riječ?
Sedecija, sin kralja Jozije i njegove žene Amutale, se prvobitno zvao Matanija. Kada su Babilonci odveli u ropstvo njegovog nećaka kralja Joahina, Matanija je bio postavljen za vazalnog kralja, koji je bio podložan babilonskom kralju Nabuhodonozoru. Tada je Nabuhodonozor promijenio njegovo ime u Sedeciju, što znači “Jehova je pravedan”. Od Sedecije se zahtijevalo, da položi zakletvu u Jehovino ime, da će ostati vjeran Nabuhodonozoru. Ali, da li će održati zakletvom vezano obećanje? (2. Car. 24:12, 17, 18; 2. Dnev. 36:13; Jer. 37:1).
Ispočetka se Sedecija držao tog obećanja, ali je s vremenom podlegao pritisku uglednih knezova svog kraljevstva, koji su se htjeli pobuniti protiv Babilonaca. Tako je on pogazio svoje obećanje i pobunio se protiv Nabuhodonozora te zatražio pomoć od Egipta. Da bi ugušio pobunu, babilonski kralj je poveo vojsku protiv Jeruzalema, opkolivši grad devete godine Sedecijine vladavine (Jer. 52:3, 4; Ezeh. 17:15).
Izgleda, da je u početku tog opsjedanja Sedecija poslao poruku proroku Jeremiji pitajući ga što će se dogoditi Jeruzalemu. Jehovina Riječ ga je preko Jeremije upozorila, da su svi napori oko obrane grada osuđeni na propast. Jedini izlaz iz situacije, prema riječima Jeremije, je predaja osvajačkoj vojsci (Jer. 21:1-10).
Međutim, kralj Sedecija i njegovi službenici imali su još jednu mogućnost, ako su željeli da im se ukaže milost. Jehova je preko svog proroka Jeremije dao sljedeću opomenu: “Svako jutro sudite pravedno izbavite potlačene iz ruku tlačitelja, ili će moj gnjev planiti poput vatre, raspalit se neugasivo zbog vaših opačina”(Jer. 21:12, ST).
Za vrijeme opsade pokušali su Sedecija, njegovi knezovi i drugi narod u Jeruzalemu dobiti Jehovinu milost čineći nešto što je odgovaralo njegovom zakonu. Iako još nije bila jubilarna godina, dogovorili su se, da puste na slobodu svoje židovske robove, muškarce i žene. To su i učinili. Ali kada su stigle egipatske snage u pomoć Jeruzalemu, i kad su Babilonci odustali od opsade, da se ne suoče sa opasnošću, koja im je prijetila od Egipta, oni su promijenili svoje mišljenje. Svoje robove su uzeli natrag i natjerali ih ponovo u ropstvo, što je u vezi s tim učinio kralj Sedecija?
Kralj nije pokušao spriječiti knezove i narod da povrijede dogovor o puštanju na slobodu židovskih robova. Znao je, da su njihovi postupci bili neispravni, ali očigledno plašeći se da se ne zamjeri tim uglednim ličnostima, dopustio je njihovu zlobu. Dakle, bilo je sigurno, da će se nesreća sručiti na Jeruzalem, jer Jehova ne bi spasio pokvareni narod (Jer. 34:8-22; 37:5).
Nakon što je Jeremija bio zatvoren zbog lažne optužbe da je pokušao pobjeći Haldejcima i kad je Jeruzalem ponovo bio opkoljen, Sedecija je poslao po Jeremiju. U odgovoru na kraljevo pitanje u vezi budućnosti, Jeremija je rekao: “Bit ćeš predan u ruke caru babilonskomu”. Tada je Jeremija zamolio Sedeciju, da ga ne vrati u kuću Jonatana gdje je bio u pritvoru. Kralj je uslišio tu molbu i stavio je Jeremiju “u trijem od tamnice” (Jer. 37:11-21).
Ponovo podliježe strahu
Sedecija je znao, da se sa Jeremijom postupalo nepravedno. Ipak, kad su knezovi kasnije optužili Jeremiju, da slabi moral narodu, Sedecija nije poduzeo ništa da zaštiti proroka. Ponovo je podlegao strahu pred ljudima i predao Jeremiju u ruke knezovima, rekavši: “Eto, u vašim je rukama; jer car ne može ništa suprot vama.” Knezovi su uzeli Jeremiju i bacili ga u jamu nakapnicu da umre. Jeremija je bio izbavljen iz smrti samo zahvaljujući hrabroj intervenciji etiopskog uškopljenika Abdemeleha.
Kasnije se Sedecija ponovo privatno sastao sa Jeremijom. Opet mu je Jeremija rekao, da jedino predajom Babiloncima može biti spašen Jeruzalem. Ali, Sedecija nije poslušao Jeremijin nadahnuti savjet. Zašto? Jer se kralj plašio, da ne bi bio slučajno predan Židovima, koji su već prebjegli Babiloncima i da ga ti Židovi ne bi mučili. Da se plašio ljudi pokazuje i to što je zahtijevao od Jeremije, da ne kaže judejskim knezovima o čemu su razgovarali (Jer. 38:1-28).
Kao što je Jeremija prorekao, Jeruzalem je pao u ruke Babiloncima. U 11. godini Sedecijine vladavine neprijateljske snage probile su gradske zidine. Pod okriljem mraka pobjegli su Sedecija i odred vojnika, ali su ih Babilonci sustigli u pustinjskoj ravnici Jerihona. Doveli su ih pred Nabuhodonozora da im sudi. Sedecija je najprije prisustvovao pogubljenju svojih sinova. Zatim je bio oslijepljen i odveden kao zarobljenik u Babilon. Strah pred ljudima pokazao se uistinu zamkom za njega (Jer. 52:9-11).
Sedecijin slučaj sigurno dobro potvrđuje načelo, da strah pred ljudima dovodi do zamke. Koje je sredstvo protiv straha od ljudi? Vjerovanje u Jehovu i bojazan da mu se ne dopadnemo, jer je “u strahu Jehovinom jako pouzdanje” (Pr. Sal. 14:26). U suzbijanju straha od ljudi pomaže nam Božji sveti duh, jer on nije “duh bojažljivosti, već duh snage, ljubavi i trijeznosti” (2. Tim. 1:7, ST).