Porijeklo nade u milenij

DANAS nema mnogo za izabrati između nade i straha prosječnog katolika, protestanta ili Židova. Skoro svi vjeruju u besmrtnost ljudske duše i s njom povezana vjerovanja o nebeskom blaženstvu u duhovnom svijetu ili o vječnom mučenju u nekoj vrsti “pakla”.

Budući da religije kršćanstva tvrde, da su srodne monoteizmu (jednoboštvu) Židova i priznaju, da su Hebrejski spisi nadahnuti, bit će zanimljivo saznati, da li se današnja nada Židova i tih “kršćana” slaže s nadom iznijetom u Hebrejskim spisima i ranim vjerovanjima Židova.

Mesijanska nada

Što su zapravo očekivali Židovi na temelju stavaka kao što su: 1. Mojsijeva 3:15; 22:15-18; 49:10 i 5. Mojsijeva 18:18? Ovdje navodimo samo četiri od 456 stavaka iz Hebrejskih spisa, koje je stara židovska sinagoga smatrala mesijanskima. Koja je bila njihova nada?

Jedan autoritativni židovski leksikon pruža sljedeću informaciju: “... misao o osobi Mesije proteže se kroz cijeli Stari zavjet. To je normalan ishod proročke buduće nade. Prvi prorok, koji je dao detaljnu sliku o budućem idealnom kralju bio je Izaija (9:1-6 [2-7 u nežidovskim Biblijama], 11:1-10; 32:1-5)... Idealni kralj, koga Izaija očekuje biti će izdanak (potomak) Jesejevog stabla, na kome će počivati Božji duh mudrosti, snage i religije i koji će vladati u strahu Božjemu, čija će bedra biti opasana pravdom i vjernošću (11:1-3a, 5). On neće sudjelovati u ratovima ili pobjedama naroda; ratna oprema bit će uništena (9:4 [5]); njegovo isključivo nastojanje biti će utvrđivanje pravde među njegovim narodom [9:6b, (7b); 11:3b, 4]. Plod njegove pravedne vladavine bit će mir i red diljem zemlje. Janje se neće plašiti vuka, niti će leopard ozlijediti dijete (11:8 [6]); to jest, više neće biti, kako se objašnjava u sljedećem stavku, tiranije i nasilja na svetoj gori Božjoj, jer će zemlja biti puna poznanja Božjega, kao što je more puno vode (usporedi 32:1, 2, 16). Ljudi neće težiti za političkom veličinom, nego će voditi seoski život (32:18, 20). Jedino pod takvim idealnim uvjetima može država napredovati i ne treba se plašiti napada susjednih naroda (9:6a [7a]; 32:15). Novonikli izdanak Jesejev stajat će poput svjetionika pred narodima i oni će dolaziti k njemu da bi ih vodio i sudio im (11:10). S pravom će se zvati ‘divan savjetnik’, ‘Bog silni’, ‘vječni otac’, ‘knez mira’ (9:5 [6]).”

“Ta predstava o budućnosti potpuno odgovara Izaijinom gledištu, da će sud dovesti do duhovne obnove i stanja moralne i religiozne savršenosti” (The Jewish Encyclopedia, 8. sv., 506. str.).

Da, doista je mnogo mesijanske nade bilo dano Židovima u Hebrejskim spisima. Tu zaista nije bilo ničega “nebeskog”! Ali što je sa nebiblijskim hebrejskim zapisima? U istom leksikonu se malo dalje izvještava: “U rabinskoj apokaliptičkoj literaturi prevladava ideja zemaljskog Mesije, koja je i službeno priznata od judaizma od kraja prvog stoljeća n. r. vr.” (510. str.).

Zemaljska nada

Dakle, prvobitna židovska nada bila je zemaljska. Nema nijednog biblijskog dokaza, da su se vjerni preci Abraham, Izak i Jakov nadali odlasku u nebo. Zakon dat preko Mojsija nije pružao takvu nadu. Isto se može reći i za poetske knjige Hebrejskih spisa, kao i za proročke.

U autoritativnom djelu Dictionnaire de Theologie Catholique iznosi se sljedeće u vezi te činjenice: “Zapazi u Starom zavjetu sve zemaljsko blagostanje, čemu se nadala religiozna osoba na temelju Božjih obećanja danih njoj, njenoj obitelji i državi. Osim toga, ona se nadala duhovnim i moralnim darovima i imala nadu, da će doći Mesija i njegovo kraljevstvo”. (Naglašeno od nas.)

Protestantski Dictionnaire Encyclopedique de la Bible to također potvrđuje. Tamo čitamo: “Postupno su se razvijale nade zapisane u SZ (Starom zavjetu). Započele su zemaljskim blagodatima, političkom obnovom i ponovnim nastanjivanjem ... Ta se nada razvila i postala opće priznata ... Jehova je gospodar svijeta ... ‘Vječni sluga’ će doći; time što će patiti i biti ponižen spasit će svoj narod. U Izaiji 42:1-4 pokazuje se, da se svijet nada u njegovo učenje. Zatim će doći slava vječnog sluge, mesijansko razdoblje i obnovljenje čovječanstva.” (Naglašeno od nas.)

Ta zemaljska nada Židova je lijepo sažeta u The Jewish Encyclopedia: “... proroci su razvili nadu u idealnu mesijansku budućnost kroz vladavinu sina iz doma Davidova — u zlatno doba rajskog blaženstva ... Došla bi u obliku anđeoskog stanja čovjeka prije nego što je sagriješio — svijeta savršenog mira i skladnosti među svim stvorenjima. (Iza. 11:1-10; 65:17-25; ‘nova nebesa i nova zemlja’). ... ‘preobraćenje svih stvorenja u jedinstveno društvo, koje će vršiti volju Božju’ je glavni predmet izraelske mesijanske nade; odstranjenje ‘kraljevstva nasilja’ mora prethoditi uspostavi Božjeg Kraljevstva ... Perzijsko-babilonska godina od dvanaest milenija, bila je pretvorena u židovskoj eshatologiji (nauka o četiri posljednje stvari čovjeka — smrt, sud, nebo, pakao) u univerzalni tjedan po sedam milenija, što odgovara tjednu stvaranja a stavak ‘hiljada godina je u tvojim očima kao dan jučerašnji’ (Ps. 90:5 [A. V. 4]) navodi na misao, da nakon sadašnjeg svijeta muka (‘olamha-zeh’) treba uslijediti sabatni milenij, ‘svijet koji dolazi’, (‘olam ha-ba’ ...)” (5 sv., 209-211 str. (Naglašeno od nas.)

Uskrsnuće, a ne besmrtnost

Stoljeća Židovi nisu vjerovali u pogansku nauku o besmrtnosti ljudske duše. Židovi su bili obrazovan narod i svaki pismeni Židov mogao je čitati svitke Hebrejskih spisa koji izričito tvrde, da “duša” (hebrejski, ne’feš) može umrijeti. Evo ovdje nekoliko takvih stavaka: 1. Mojsijeva 19:19, 20; 4. Mojsijeva 23:10; Jozua 2:13, 14; Psalam 22:29 [stavak 30. u hebrejskim Biblijama]; Ezehijel 18:4, 20).

Dakle, prvobitna židovska nada o životu na Zemlji, od Mesije, obnovljenom raju, temeljila se na vjerovanju u uskrsnuće, a i ne u besmrtnost. To potvrđuje The Jewish Encyclopedia: “Uskrsnuće je bilo sastavni dio mesijanske nade (Iza. 26:19; Dan. 12:2). ... U početku se uskrsnuće smatralo čudesnom blagodati pruženoj samo pravednicima ..., zatim se ono smatralo univerzalnim u primjeni i bilo je povezano sa posljednjim sudom ... Da li je proces oblikovanja tijela kod uskrsnuća isti kao i kod rođenja, je nešto oko čega raspravljaju hileliti i šamaiti (čarobnjaci zaklinjači duhova)” (5. sv. 216. str.).

U istom autoritativnom židovskom leksikonu piše u vezi “gehene” (kršćanski “pakao”) sljedeće: “Nema biblijskog temelja za vjerovanje u kaznu za dušu nakon smrti; to je bilo uzeto od Babilonaca i Perzijanaca i bilo samo obojano hebrejskom riječju ‘Gehinom’ (dolina Hinom) koja je bila opoganjena vatrom za žrtve Molohu, koje je prinosio Manasija (2. Carevima 23:10)” (Ibid., 217. str.).

Kako je dakle došlo do toga, da danas židovski teolozi općenito uče nauke o besmrtnosti i vječnom mučenju? Supplement au Diclionnaire de la Bible pruža nam sljedeće obavještenje: “(Židovi) su najprije mislili da je spasenje na Zemlji ...; koliko god je bila sjajna mesijanska nada i bez obzira na dužinu buduće vladavine — neki su izgleda čak vjerovali da će biti vječna — bila je temeljena na nacionalnoj i zemaljskoj vrsti religioznog razdoblja. Zatim se učvrstilo novo očekivanje: ‘otkriće’ sretnog postojanja, nakon smrti” (Naglašeno od nas.).

Kako su Židovi “otkrili”, da čovjek ima “dušu”, koja živi i nakon smrti tijela? Još jednom nam pružaju autoritativni leksikoni uvjerljivo obavještenje. U The Jewish Encyclopedia priznaje se: “Samo uslijed kontakta Židova sa perzijskim i grčkim načinom mišljenja ukorijenila se u judaizmu ideja o odvajanju duše od tijela, koja ima svoju osobnost.” To je potvrđeno i u Dictionnaire Encyclopedique de la Bible, gdje piše: “Zamisao o besmrtnosti je rezultat grčkog mišljenja, dok nada o uskrsnuću pripada židovskom načinu razmišljanja. ... Nakon Aleksandrovih pobjeda, judaizam je postupno usvajao grčko mišljenje.”

Ako netko sumnja da Židovi nisu prvobitno vjerovali u besmrtnost duše, dovoljno je reći, da još uvijek u prvom stoljeću našeg r. vr. to pitanje nije bilo riješeno u židovskim razmišljanjima, što se može dokazati činjenicom, da su farizeji vjerovali u besmrtnost, dok saduceji nisu. (Vidi od Josipa Flavija: Stara vremena, 18. knjiga 1. poglavlje 3, 4. odi.; Židovski rat, 2. knjiga, 8. poglavlje, 14. odl.; usporedi Djela apostolska 23:8.)

Prvobitna mesijanska nada promijenjena

Baš kao što su Židovi napuštali svoju nadu u budući život kroz uskrsnuće i usvojili pogansku ideju o besmrtnosti odvojene “duše”, tako se i njihova prvobitna mesijanska nada mijenjala. U prvom stoljeću našeg r. vr. židovska mesijanska nada postala je nacionalističko politička nada.

Potvrđujući to, u The Jewish Encyclopedii kaže: “Židovi nisu tražili utočište u nadi u osobnog Mesiju, sve dok nije pala dinastija Makabejaca (u drugom stoljeću pr. n. r. vr.), i kada je njihovo stanje postajalo sve teže uslijed tiranske vladavine Iruda Velikog i njegove obitelji, kao i uslijed sve veće tiranije Rimskog carstva. Tada su čeznuli za obećanim izbaviteljem iz doma Davidova, koji bi ih oslobodio jarma omrznutog stranog osvajača.”

U svojoj knjizi Life and Times of Jesus the Mesiah, pisao je Alfred Edersheim: “Sav Izrael je očekivao nacionalnu obnovu i slavu. Sve drugo su bila samo sredstva da se to postigne; sam Mesija je bio samo veliko sredstvo u postizanju tih ciljeva. ... Rabinski ideal Mesije nije bio, da ovaj bude ‘svjetlo koje će osvjetljavati neznabošce i slava svom narodu Izraelu’ — nego zadovoljenje želja čovječanstva.”

Edersheim dalje naglašava, da židovske religiozne vođe, oko prvog stoljeća našeg r. vr., nisu više očekivale Mesiju — otkupitelja. On izjavljuje: “Koliko se mogu njihove misli razumjeti iz njihovih zapisa, stari rabini nisu više mislili na značajne nauke o prvobitnom grijehu i o grješnosti naše cjelokupne prirode. ... Pošto nisu osjećali potrebu za oslobođenjem od grijeha, možemo razumjeti, zašto rabinska tradicija nije imala mjesta za svećeničku službu Mesije, i kako je njegova pojava kao kralja i izbavitelja potpuno zasjenila čak i njegove tvrdnje, da je prorok svog naroda. To je zaista bila stalno prisutna potreba, koja je postajala sve potrebnija, jer su izraelske nacionalne patnje izgledale skoro neobjašnjive.”

Tako je postupno izgubljena iz vida prvobitna nada Židova. Nada o mesijanskom Kralju, koji ne bi vladao samo Židovima, već bi bio ‘svjetionik drugim narodima’ ustuknula je pred fanatičkom nadom o nacionalnom vođi, koji bi ih doveo do pobjede nad njihovim političkim i religioznim neprijateljima. Zemaljsku nadu o “sabatnom mileniju” kada bi Mesija uspostavio “zlatno doba. rajskog blaženstva”, “svijet savršenog mira i skladnosti među svim stvorenjima”, zamijenila je mutna nebeska nada temeljena na prihvaćanju besmrtnosti, posuđena od Babilonaca, Perzijanaca i Grka.

Godine su prolazile. Takav politički Mesija nije došao osloboditi Židove, ili ih sakupiti i ponovo nastaniti nakon uništenja Jeruzalema 70. g. n. r. vr. Tako je čak i ta promijenjena mesijanska nada iščezla iz srca Židova, kao Što piše Edersheim: “Zašto se tako neobjašnjivo odugovlače izbavljenje Izraela i dolazak Mesije? Tu se i sama sinagoga nalazi pred nerješivom tajnom. Data objašnjenja su, ako hoćemo priznati, samo nagađanja ili pokušaji, da se izbjegne to pitanje. Jedini preostali put jest autoritativno nametnuti šutnju svim raspitivanjima — šutnju, kad netko pita o bezuvjetnoj, žalosnoj podložnosti neobjašnjivosti, ... šutnju o uvijek ponovljenom razočaranju i očajanju. Dakle, velika nada sinagoge je poput natpisa na oštećenom nadgrobnom spomeniku, ponavljana od tisuća onih, koji su svojim beskorisnim suzama u toku ovih stoljeća prali ruševine svetinje.”

Srećom, prvobitna nada o zemaljskom raju, obnovljenom pod vladavinom Mesije je još uvijek dostupna iskrenim Židovima i neki su je već prihvatili i obrisali suze. Ali za mnoge naše čitaoce ostaje neodgovoreno pitanje: kako je dolazak Isusa Krista, Mesije, utjecao na nadu o “sabatnom mileniju” “mira i skladnosti među svim stvorenjima” na Zemlji? I ako je Krist potvrdio tu nadu, zašto nema praktično niti jedan protestantski i katolički “kršćanin” te nade u milenij?

[Slika na stranici 13]

Ateist — “sretna budućnost” — nirvana?

Katolik ili protestant — “nebesko blaženstvo”?

Koju nadu daje Biblija?