Kršćani i nada u milenij
“Da dođe carstvo tvoje; da bude volja tvoja i na zemlji kao na nebu” (Mat. 6:10).
1. a) Kako kršćanstvo govori o milenijskoj nadi? b) Zašto to ne smeta Jehovinim svjedocima?
RIMOKATOLIČKA crkva i većina velikih, dobro utvrđenih protestantskih religija, nikada ne spominju svojim članovima nadu u milenij. Oni prezirno govore o toj nadi kao “milenarizmu” i o onima koji je posjeduju kao “milenaristima”. Ali Jehovini svjedoci se ne stide što u to vjeruju, jer nepobitne povijesne činjenice pokazuju, da su tu nadu posjedovali i prvi kršćani.
Prvi kršćani nazvani “milenaristi”
2. Što izvještavaju dvije enciklopedije u vezi vjerovanja prvih kršćana u milenij?
2 S obzirom na kršćane, koji vjeruju u tisućugodišnju Kristovu vladavinu, izvještava Encyclopedia Americana: “One koji su imali takva gledišta nazivali su milenaristima ili hilijastima a njihovo vjerovanje hilijazmom (grčki chilioi: 1000). Sa svih strana se priznaje, da su takva gledišta bila, ako ne opća, onda barem vrlo uobičajena u pracrkvi.” Francuska Encyclopaedia Universalis izvještava: “U zapadnom kršćanstvu je milenarizam u toku prva tri stoljeća bio vrlo aktivan pod judejskim kršćanstvom. ... Milenarizam je bio duboko ukorijenjen za vrijeme prvih stoljeća kršćanstva.”
3, 4. a) Koji znakovi nam pokazuju, da kršćani nisu morali čekati Otkrivenje, da bi gajili milenijsku nadu? b) Što mogu neki tvrditi u vezi milenijske nade?
3 Postoje dokazi, da su kršćani posjedovali nadu u Kristovu tisućugodišnju vladavinu, čak i prije nego što je apostol Ivan primio otkrivenje na kraju prvog stoljeća n. r. vr. Čitajući hebrejske proroke zapažamo, da su oni dobili predsjaj divne milenijske nade, koju je Krist dao u Otkrivenju, 20. i 21. poglavlju. Zanimljivo je, da se to potvrđuje u Encyclopaedii Britannici (izdanje od 1966.) slijedećim riječima: “Među prvim kršćanima je ideja o milenarizmu ... potjecala uglavnom iz hebrejskih eshatoloških očekivanja (očekivanja u vezi posljednje sudbine čovječanstva i svijeta).” Upravo to naglašava trideseti svezak New Encyclopaedie Britannice, (1977.) slijedećim riječima: “U knjizi Otkrivenju došlo je do spajanja židovskog apokaliptizma (očekivanje konačnog uništenja zla i pobjede dobra) sa kršćanstvom. ... U toku prvih sto godina kršćanske povijesti (33-133. g. n. r. vr.) obično se učio taj oblik milenarizma ili hilijazma (od grčke riječi “chilioi” za 1 000) i bio prihvaćen unutar crkve.” (Naglašeno od nas.)
4 Neki mogu odgovoriti: ‘Možda, ali se nada tih prvih kršćana u milenij nije odnosila na Zemlju. Bila je to nebeska nada’. Pa ipak, što pokazuju povijesne činjenice i Biblija? Provjerimo to.
Očekivali su raj na Zemlji
5, 6. Koja su gledišta imali kršćani prvog stoljeća prema izjavama različitih autoriteta?
5 Postoji obilje dokaza da prvi kršćani nisu mogli zamisliti, da bi sva proročanstva i obećanja iz Hebrejskih spisa, u vezi ponovne uspostave raja na Zemlji, bila poništena dolaskom Mesije ili Krista. Dictionnaire de Theologie Catholique priznaje: “Izvori milenarizma stariji su od kršćanskog razdoblja. Vjerovanje u zemaljsku mesijansku vladavinu imalo je svoj početak u nadi Izraela.”
6 U A History of Christianity, povjesničar Kenneth Scott Latourette govori o prvim kršćanima, koji su očekivali drugi Kristov dolazak: “Mnogi su bili gledišta, da će se prije konačnog kraja povijesti i potpunog ispunjenja Božje namjere u savršenom izvršavanju njegove volje — nada koja je bila raširena među svim kršćanima — Krist vratiti, uspostaviti svoje Kraljevstvo na Zemlji i vladati hiljadu godina. ... Zamisao o razdoblju koje će potrajati hiljadu godina nije bila ograničena samo na kršćanstvo, nego se mogla naći i u judejstvu.”
7. Što pokazuje, da prvi kršćani nisu zamijenili raj sa nebom?
7 Dakle, postoje brojni dokazi, da su prvi kršćani bili “milenaristi”, ako se to ime odnosilo na one, koji su očekivali tisućugodišnju vladavinu Krista, Mesije. Isus je otkrio, da će vladati s neba, ali nije poništio prvobitnu mesijansku nadu Židova, koja se odnosila na obnovu raja na Zemlji u toku milenija. Zanimljivo je, da se u katoličkom djelu Supplement au Dictionaire de la Bible priznaje da se u “hebrejskim zapisima, kao i u ranoj kršćanskoj literaturi riječ raj obično ne upotrebljava kao sinonim (istoznačnica) za nebo.” (Naglašeno od nas.)
Krist nije poništio nadu u milenij
8. a) Što osigurava Isusov dolazak? b) Kako pokazuju biblijski stavci, da će biti ponovo uspostavljen raj na Zemlji?
8 U svojoj glasovitoj Propovijedi na gori Isus je izjavio: “Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim” (Mat. 5:17, ST). U prijevodu Today’s English Version zadnja rečenica glasi: “Nisam ih došao odstraniti, nego ostvariti njihova učenja.” Pošto je Isus došao, da ostvari proročka učenja, njegov dolazak je bio garancija da će se ispuniti njihova proročanstva o obnovi raja na Zemlji. Ovdje je nekoliko njih: Psalam 37:11, 29; 72:1-8, 16-19; 115:16; Izaija 9:6, 7; 11:1-10; 45:18; Danijel 2:34, 35, 44, 45; 7:13, 14.
9. Kako se u “uzor-molitvi” povezuje Kraljevstvo sa nadom u milenij?
9 Isus je u Propovijedi na gori također sasvim jasno pokazao da će Zemlja odigrati određenu ulogu u izvršenju božanske volje ili namjere. Učio je svoje sljedbenike moliti: “Oče naš koji si na nebesima, da se sveti ime tvoje; da dođe carstvo tvoje; da bude volja tvoja i na zemlji kao na nebu” (Mat. 6:9, 10). On je povezao vršenje Božje volje na Zemlji sa dolaskom Božjeg Kraljevstva, koje nije ništa drugo, nego Mesijansko Kraljevstvo. Dakle, Gospodinov Očenaš, koji su katolici i protestanti stoljećima doslovno milijune puta ponavljali, zapravo je, između ostalog, molitva za ispunjenje mesijanskog obećanja u koje je utkana nada u milenij.
Potpuno otkrivena milenijska nada
10. a) Kada i kako je Isus potpuno otkrio milenijsku nadu? b) Kakve je ugodne pojedinosti izrekao?
10 Četvrt stoljeća nakon što su Rimljani 70. godine n. r. vr. razorili Jeruzalem (što je oduzelo židovske nade o nacionalnom oslobođenju preko političkog mesije), Isus, pravi Mesija, potpuno je otkrio tu istinsku milenijsku nadu. Apostol Ivan je u svom izvještaju o otkrivenju, koje je primio od Boga preko Isusa Krista, napisao:
“Po tom opazih anđela gdje silazi s neba držeći u ruci ključ od Bezdana i velike verige. On uhvati Zmaja, staru zmiju — a to je đavao, sotona — i sveza ga za tisuću godina. ...
Zatim “opazih prijestolja”, i onima što sjedoše na njih “bi dana vlast da sude” ... Blažen i svet tko je ovoga prvog uskrsnuća! Nad ovima druga smrt nema vlasti, nego će biti “svećenici Božji” i Kristovi i s njime će kraljevati tisuću godina.
Potom opazih “novo nebo i novu zemlju”, ... Tada čuh jak glas što dolazi od prijestolja kako viče: Evo stana Božjega među ljudima. On će stanovati s njima ... On će otrti svaku suzu s njihovih očiju. Smrti više neće biti, neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe” (Otkr. 20:1-6; 21:1-4, ST).
Objašnjena “sveta tajna”
11. Kako milenijska nada otkrivena po Isusu odgovara prvobitnoj mesijanskoj nadi Židova?
11 Zar ne možeš vidjeti sličnost između ovog opisa milenijske Kristove vladavine i prvobitne mesijanske nade Židova, “nade u idealnu mesijansku budućnost ... zlatno doba rajskog blaženstva ... svijet savršenog mira i skladnosti među svim stvorenjima ... ‘nova nebesa i novu zemlju’”? To je citat izvađen iz The Jewish Encyclopedia.
12, 13. Što pokazuje, da su Isusovi učenici još uvijek očekivali zemaljsku vladavinu Mesije?
12 Međutim, nepobitno je, da je bilo važnih pojedinosti u vezi Mesijanskog Kraljevstva, koje Židovi nisu razumjeli; čak je i dvanaestorici apostola i drugih Kristovih učenika bilo teško shvatiti ih. Isus je, nedugo nakon održane Propovijedi na gori, u kojoj je poučio svoje učenike, da se mole, da dođe Božje Kraljevstvo i da se vrši volja Božja na Zemlji kao i na nebu, rekao svojim učenicima: “Vama je dano da znate tajne carstva Božijega, a onima napolju sve u pričama biva.” (Mar. 4:11).
13 U toku svoje zemaljske službe Isus je učio svoje učenike o mnogim stvarima povezanim sa Mesijanskim Kraljevstvom. Čak im je i nakon svoje smrti, sve do vremena svog uzašašća k svom nebeskom Ocu, govorio “o kraljevstvu Božjem”. Usprkos tome, njihovo zadnje pitanje je glasilo: “Gospodine, hoćeš li sada obnoviti kraljevstvo u Izraelu”? čime su pokazali, da su još uvijek od Mesije očekivali obnovljenje zemaljskog kraljevstva Izraela (Dj. ap. 1:3, 6). Oni su bili u pravu, kad su mislili da se Mesijansko Kraljevstvo odnosi na vladu ili vladavinu, ali su pogrešno mislili, da će Mesija vladati na Zemlji i da će njegova vladavina biti potpuno židovska.
14. a) Što je pomoglo Kristovim učenicima osloboditi se svoje, zabludne nade? b) Koja su važna obilježja “svete tajne” počeli prvi kršćani postupno razumijevati?
14 Tek nakon izlijevanja svetog duha o Duhovima, Kristovi učenici su se oslobodili nacionalističkog shvaćanja Mesijanskog kraljevstva i shvatili nova, važna obilježja “svete tajne o Kraljevstvu Božjem”. Jedan oblik te “svete tajne” je bio, da će Mesija biti nebeski kralj i da će se njegova vlada nalaziti u nebu (Iv. 18:36; Dj. ap. 2:32-36; 1. Tim. 3:16). Druga obilježja “svete tajne” — nove i revolucionarne istine za vjerne Židove, čije su misli bile oblikovane prema Svetom pismu, a ne grčkoj filozofiji — bila su, da će ograničeni broj ljudi biti izabran, da se kao “sveti” pridruže Mesiji u njegovom Kraljevstvu i da će ti vladati sa njim u nebu te da neće biti izabrani samo između Židova, nego i između neznabožaca ili nežidova (Dan. 7:13, 14, 27; Luka 12:32, 22, 28-30; Iv. 14:1-3; Efež. 3:3-6; Kol. 1:26, 27).
Sasvim nova nada
15. Zašto je sama pomisao na odlazak u nebo bila revolucionarna za vjerni židovski ostatak?
15 Sve je to bilo nešto sasvim novo. Kao što smo već vidjeli u članku “Porijeklo nade u milenij”, prvobitna mesijanska nada Židova bila je zemaljska nada i da su radi utjecaja tradicije krive religije i filozofije, počeli neki od njih u svojoj kasnijoj povijesti vjerovati u besmrtnost duše. Vjerni židovski ostatak, koji se pridržavao nadahnutih Hebrejskih spisa i prihvatio Isusa kao pravog Mesiju, svakako nije vjerovao u svoju besmrtnost. Zbog toga je za njih bila više nego revolucionarna ideja o Mesijinom vladanju s neba nad Zemljom i da će oni postati njegovi suvladari u nebu.
16. Što je Petar pisao o toj revolucionarnoj novoj nadi?
16 U pismu upućenom prvim kršćanima, koji su primili taj zaista naročiti poziv, da budu svećenici i kraljevi s nebeskim Mesijom, pisao je apostol Petar: “Neka bude hvaljen Bog, Otac našega Gospodina Isusa Krista, koji nas po svome velikom milosrđu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih ponovo rodi za živu nadu, na neprolaznu, neokaljanu, neuvelu baštinu koja vam stoji sačuvana u nebesima. ... Vi ste, naprotiv, ‘izabrani rod, kraljevsko svećenstvo’” (1. Petr. 1:3, 4; 2:9, ST).
17. Kako je Pavao pokazao, da je poziv za život u nebu bio nešto sasvim novo?
17 Apostol Pavao je, također, pisao o tom posebnom pozivu za nebeski život, rekavši: “Koji nas je spasio i pozvao svetim zvanjem ... (koje) se sada objavilo dolaskom našega Spasitelja Krista Isusa. On uništi smrt i obznani život i besmrtnost.” (2. Tim. 1:9, 10, ST) Zašto je Krist morao “obznaniti” to “sveto zvanje” u besmrtnost ili neraspadljivost, ako je,život u nebu bio nada vjernog ostatka Židova? Ne, taj poziv za nebeski život, bio je dakle nešto sasvim novo za te prve kršćane izabrane između Židova i neznabožaca.
Nebeska nada za ograničeni broj “izabranih”
18, 19. Objasni kako Pavlovo drugo pismo Timoteju i Petrovo prvo pismo pokazuju, da neće svi koji se nadaju vječnom životu biti kraljevi i svećenici s Kristom u nebu (Otkr. 5:9, 10).
18 Ali, dobivaju li svi, koji prihvate Krista i nadaju se živjeti vječno, taj “sveti poziv” na neraspadljiv život u nebesima? Ukazujući da se taj posebni poziv odnosi na ograničeni broj ‘odabranih’ (Authorized Version) ili “izabranih”, Pavao dodaje: “Eto zato sve strpljivo podnosim radi izabranih da i oni postignu spasenje po Kristu Isusu zajedno s vječnom slavom. Sigurna je ova riječ: ‘Ako smo s njim umrli, s njim ćemo i živjeti; ako smo ustrajni, s njim ćemo i kraljevati’” (2. Tim. 2:10-12, ST).
19 Ako su svi spašeni pozvani na “vječnu slavu” da bi ‘kraljevali’ sa Isusom Kristom, nad kim će onda vladati? I ako svi trebaju postati ‘kraljevsko svećenstvo’ u čiju će korist onda djelovati kao kraljevski svećenici?
20. Kako Pavlova pisma Galaćanima i Rimljanima pokazuju, da je ograničen broj duhovnih Izraelaca?
20 Uzmi u obzir slijedeće: u svom pismu Galaćanima, Pavao govori o kršćanima izabranima između Židova i nežidova, koji su se ‘krstili u Krista’ da su “sjeme Abrahamovo, i po obećanju našljednici” i naziva ih “Izraelom Božjim” (Gal. 3:26-29; 6:16). A u svom pismu Rimljanima, isti apostol govori o “svetoj tajni”, da Bog poziva i nežidove uslijed, “nedostatka vjere” mnogih Židova, dodajući —što je u stvari ključni odlomak — “sve dok pogani ne uđu u punom broju”. Ovako objašnjava: “kada to bude”, to jest, kada pozvani pogani popune određeni broj, “sav će se Izrael spasiti”. Očigledno se to odnosi na duhovni Izrael, “izabrane” između Židova i nežidova, koji su “pravi Izraelci” ili “istinski Izraelci” (Rim. 11:7, 17-26; 9:6, ST; (The New English Bible); 2:28, 29).
21. a) Koliko ima duhovnih Izraelaca? b) Koji stavak iz Svetog pisma pokazuje, da oni nisu izabrani između anđela?
21 Budući da će nežidovi primati taj “sveti poziv” samo dotle dok se ne postigne “potpuni broj” onih, koji sačinjavaju “Božji Izrael”, logično je, da je ograničen broj tih duhovnih Izraelaca. Pa, koliki je taj broj? Pogledaj Otkrivenje 7:1-8. Tamo je postavljena konačna granica broja kršćana, koji su “zapečaćeni”, postavši time dio duhovnog Izraela. Da taj ograničeni broj nije izabran između anđela, dokazuje ono što stoji u Otkrivenju 14:1-4, gdje piše, da je taj isti broj “otkupljen sa zemlje”, “kupljen od ljudi kao prvenci Bogu i jagnjetu”.
22. Kakva je, na Bibliji temeljena nada za 144 000?
22 Za tih 144 000 duhovno rođenih, pomazanih kršćana je njihova, na Bibliji temeljena nada, nebeska. Nakon što će imati udjela u “prvom uskrsnuću”, biti će “svećenici Božji i Kristovi, i s njime će kraljevati tisuću godina” (Otkr. 20:6, ST).
23. Koja pitanja se pojavljuju zbog riječi ‘prvi plodovi’ i ‘kraljevi’?
23 Ali ako su ti “izabrani” ‘prvi plodovi’, logično je da slijede i ostali plodovi. Ako “izabrani” trebaju “kraljevati” tko će biti njihovi podanici i kakvu nadu imaju? To ćemo saznati, ako nastavimo sa ovim razmatranjem.
[Okvir na stranici 20]
Papijas iz Hijerapolisa, Irenej iz Liona i Justinij iz Rima — “sveci” i “oci” iz drugog stoljeća, priznati od katoličke crkve — bili su pobornici milenarizma (The Catholic Encyclopedia).
[Okvir na stranici 21]
Rimski prezbiter Kaj i “sveti” Dionizije udostojili su se, u svojoj borbi protiv milenijske nade, poreći vjerodostojnost Otkrivenja, danog apostolu Ivanu (Dictionnaire de Theologie Catholique).