Deset godina proveo sam u vojnom zatvoru u Španjolskoj
1 Deset godina u zatvoru pod Frankovim režimom u Španjolskoj — deset godina koje su obogatile moj život! To možda zvuči kao protuslovlje, ali bilo je tako. Ne zato, što sam tih godina uživao udobnost svakodnevnog života — naprotiv bio sam suočen s teškoćama, vojnog zatvora — nego sam unatoč svemu na začuđujući način osjetio Božju zaštitu. Sve tamo doživljeno toliko mi je još u sjećanju, kao da je bilo jučer.
2 Odgojen sam kao katolik i u Barceloni sam pohađao katoličku školu. Sa 16 godina počeo sam proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima i 1961. sa 18 godina krstio sam se u Parizu na prvom velikom kongresu kojem sam prisustvovao. Tada je djelo Jehovinih svjedoka u Španjolskoj bilo zabranjeno i tijekom najvećeg dijela Frankove ere (1939-75) djelo u Španjolskoj je bilo ilegalno.
3 Bio sam tako zahvalna što sam upoznao Jehovine svjedoke tj. Jehovu i istinu, koju je posredovao po Isusu, da sam se potpuno predao Jehovi, želeći postati punovremenim propovjednikom. Ta mi se želja ispunila 1962. i tu službu sam nastavio i u zatvoru. No, zašto sam dospio u zatvor?
Prva velika kušnja
4 U veljači 1964. u starosti od 21 g. bio sam pozvan u vojsku. Bio sam spreman na sve što je trebalo doći na mene. Poput ostalih mladih u našim skupštinama imao sam osim pionirske službe i cilj ostati besprijekoran po pitanju neutralnosti (Ivan 17:16; 18:36).
5 Kad sam krenuo od kuće prema kasarni bio sam, doduše, jako zbunjen zbog svega što me je snašlo, no ipak odlučan u ustrajnosti. U kasarni sam objasnio da na temelju savjesti, odbijam ići u vojsku — što je u to vrijeme u Španjolskoj bilo jedva shvatljivo i što se nikako nije moglo tolerirati. Dobio sam pasoš i bio upućen u kasarnu na Tenerifima tj. (Kanarski otoci), više od 1600 km daleko od moje domovine u Kataloniji.
6 Vojne vlasti u Tenerifima su mislile, da nisam pri zdravoj pameti. Koji bi normalni i zdravi čovjek pod vladavinom fašističke diktature odbio služiti vojsku. Poslali su me k psihijatru i na sreću me pregledao liječnik, koji je poznavao Jehovine svjedoke, pa sam tako izbjegao “postupku” liječenja, koji bi mi mogao nanijeti trajnu štetu. Brzo potom našao sam se u vojnom zatvoru. Koliko ću dugo ostati ovdje? Nisam imao pojma, jer tada još nije bila strogo utvrđena visina kazne za one koji su odbijali služiti vojsku.
7 Tijekom dolazećih godina mogao sam, promatrajući drugove u zatvoru, vidjeti osjećaj unutarnje praznine i usamljenosti. Toliko, sam se puta našao u po život opasnim situacijama i tada su mi davali primamljive ponude, kako bi me naveli da napustim besprijekornost i neutralnost. Polako mi je bivalo jasno da tijesna ćelija može izgledati poput svemira, ako imamo bliski odnos sa Bogom u koga sam imao bezgranično povjerenje (Psalam 23).
Samica
8 Iz Tenerifa otpremljen sam u zloglasni vojni zatvor San Francisco del Risco na otoku Gran Canaria; bio je na takvom glasu zbog komandanta logora, zdepastog sadiste, koji je nalazio radost u bičevanju zatvorenika. I zato je imao nadimak “strastveni gazilac”. Odveli su me u samicu i oduzeli sve što sam imao, čak i Bibliju. Ćeliju sam smio napustiti za kratko samo navečer, da bi ispraznio posudu za toalet i podigao si večeru. No, tijekom svih tih mjeseci nisam nikada bio posve sam (Psalam 145:18). Poput Harolda Kinga, misionara iz Kine, koji je više godina bio u samici, i ja sam produbljivao svoj odnos prema Jehovi.
9 Jedne sam nedjelje dobio uz jelo krišku limuna. Dok sam je cijedio po riži, nekoliko kapi je palo na crveni pod ćelije i one su ostavile blijedu mrlju. Tada sam došao na ideju da uz pomoć limunova soka napišem na podu jedan biblijski tekst. Svakog sam tjedna dobivao uz jelo krišku limuna i tako sam postepeno ispisao na podu: “El nombre de Dios es Jehova.” (“Ime mog Boga glasi Jehova.”) Ove su me riječi stalno podsjećale, da nisam bio posve sam. Ta mi je jednostavna istina pomogla prisjećati se dubljih ili jačih istina u vezi čovjekova odnosa prema Bogu. Kasnije sam čitavi pod ćelije premazao voskom od svijeća, lašteći ga tako dugo dok se nije sjajio poput stakla.
Što sam riskirao da bi mogao čitati Bibliju
10 Neka braća koja su se nalazila u zatvoru El Aaiún u Sahari čula su za moju izolaciju i preko jednog zatvorenika koji je bio premješten poslali su mi dio Kule stražare i jedno evanđelje. Neke večeri — dok sam izlazio vani noseći posudu za toalet — netko je preko zida WC-a bacio mali paketić. Poput izgladnjele osobe koja vapi za hranom, posegao sam za literaturom i čitao sam je uvijek iznova cijelu noć. To su bili, nakon punu godinu dana prvi tekstovi u kojima sam čitao nešto o Jehovi!
11 Kad sam se sljedeće večeri vraćao u svoju ćeliju, ugledao sam komandanta logora don Gregoria, kako čeka na me. Gledao me je prijetećim pogledom, a zbijeni mu vrat je otekao od bijesa. Otkrili su dakle mjesto gdje sam sakrio svoju dragocjenu literaturu. Prljavim riječima je ružio Jehovino ime i prijetio da će me ubiti. Odmah sam se tiho usrdno molio Jehovi, da bi sve što me sada čeka mogao podnijeti dostojno poput pravog kršćanina.
12 Komandant je otvorio vrata. Pobjegao sam u kut. Prožet gnjevom, krvavih očiju, htio se sručiti na mene. No, kako je pod bio ispoliran, okliznuo je i pao na lice. Pjeneći se od bjesa pokušao je podići se, pri čemu, je vidio ispisani tekst: “Ime mog Boga glasi Jehova”! On je bio jako praznovjeran. Pročitavši Božje ime, tihim glasom je izgovorio: “Jehova”. Ponavljajući Jehova! Jehova! gotovo četveronoške pobjegao je vani. Bio sam pošteđen udaraca i nikada me više nije zlostavljao. To je ojačalo moju vjeru u zaštitu Jehovine ruke (2. Kor. 4:7-10).
Skupština u zatvoru
13 Konačno su me premjestili u Cádiz u zatvor Santa Catalina; tu se uskoro našlo oko 100 braće. Organizirali smo se u skupštinu, u to vrijeme jednu od najvećih u Španjolskoj. Po planu smo imali sastanke i osobni studij, a razmatrali smo čak i materijal oblasnih i pokrajinskih kongresa. Mi se nismo osjećali odrezanima od Jehovine organizacije. Njegova su nam načela bila važnija od svega posebno kad smo bili duševno iscrpljeni i kad su dani izgledali beskrajno dugačkima, tj. kao udarci čekića se nemilosrdno sručili na nas, i mrtvi cvijet naše mladosti. Ipak, nismo dozvolili da bi nas očaj svladao (Ps. 71.)
14 Budući da smo živjeli zajedno na tako uskom prostoru, trebali smo u ophođenju sačuvati kršćansko ponašanje, što nije uvijek bilo lako. U ćeliji nismo imali privatnog života, iako smo bili odijeljeni od ostalih.
Kroz ormarska vrata
15 Nekako u to vrijeme posjetio nas je brat Suiter, jedan od članova Vodećeg tijela. Bilo mu je dozvoljeno, da razgovara u sobi za posjete samo s jednim zatvorenikom. Ali, svi smo ga željeli vidjeti. No, kako to uraditi? U radionici smo otkrili presvučena vrata, koja su vodila u našu spavaonicu. Bila su obljepljena tapetom. Zato smo ispred njih stavili ormar bez zadnje strane. Dakle, moglo se stati u ormar, otvoriti vrata i naći se u labirintu s mnogo kreveta na tri kata.
16 Kad sam se našao s bratom Suiterom poveo sam ga u radionicu, pod izgovorom da mu pokažem nešto od toga što radimo. Predstavite si njegovo iznenađenje kad je bio zamoljen da stane u ormar i kad se odjednom našao u spavaćoj sobi gdje ga je čekalo oko 100 braće. Bio je to rizik, ali ta stvar je bila vrijedna rizika jer smo gladovali za društvom braće izvana. Jedva smo mogli povjerovat da je među nama član Vodećeg tijela. Iskoristili smo priliku da mu iznesemo naš problem u vezi brata, koji je teško moralno sagriješio. Dao nam je jasan odgovor, da ljudska pravila i zakoni ne mogu promijeniti Jehovinu organizaciju i njena načela. Predložio nam je da o tome razgovaramo sa komandantom i poslušali smo ga. Komandant je udovoljio našem zahtjevu, da se ta osoba premjesti i rekao, da će se moći vratiti među nas samo ako ga primi naš pravni odbor.
Pomilovanje i sloboda
17 Kušnje za našu neutralnost bile su ne samo beskrajne godine u zatvoru, nego i nesigurnost, jer nismo znali kad ćemo i da li uopće biti oslobođeni, jer je svaki puta kad smo izdržali kaznu ponovo pokrenut postupak i tada smo bili još strože kažnjeni. Jedan je brat bio tako osuđen na 26 godina zatvora, a samo zato što je odbio 18-mjesečno služenje vojske. Tijekom tih godina kušnje molitva je bila osnovna potpora naše besprijekornosti.
18 Od 1972. počele su kružiti glasine, da će vlasti možda izdati pomilovanje za one koji su niz godina u zatvoru zbog neutralnosti. Nekoliko dana prije nego nam je bila poklonjena sloboda, natjecalo se za službu propovijedanja 70 od 100 braće koja su trebala biti oslobođena iz zatvora. Iz toga je vidljivo, kako smo tijekom dugog niza godina u zatvoru, bili svjesni svoje kršćanske odgovornosti. Nismo željeli stečenu slobodu iskoristiti da bismo nadoknadili sve naizgled propušteno. Željeli smo izraziti zahvalnost Jehovi jer nas je štitio kroz sve te godine. Naša se odluka nije temeljila na osjećajima koji brzo prolaze, jer su mnoga od te braće ostala sve do danas u punoj službi. Veliki broj ih služi kao pokrajinski i oblasni nadglednici ili su u Betelu poput mene i moje supruge.
19 Jesu li 10 godina provedenih u zatvoru izgubljene godine života? Vrijeme kroz koje smo čuvali svoju čistoću nije izgubljeno. No zbog neutralnosti stotine naše braće, bilo je omogućeno najvišim krugovima vlade, parlamenta i katoličke crkve, da saznaju nešto o Jehovinom imenu. Čak general Franco je morao priznati tu neobičnu grupu odlučnih i hrabrih kršćana. 1970. Jehovini svjedoci bivaju zakonski priznati pod njegovom vladavinom.
20 U zatvorima Španjolske izdržali smo dugačku kušnju strpljenja i ustrajnosti. Da, niz godina bili smo progonjeni, ali ne ostavljeni na cjedilu; bili smo oboreni ali ne i uništeni. (2. Kor. 4:9).
Ispričao Fernando Marin.