Kao udovica pronašla sam utjehu

Ispričala Lily Arthur

Jedan mladi Jehovin svjedok propovijedao je od kuće do kuće u području Ootacamund u Indiji. Prema običaju, žene nisu otvarale vrata takvom strancu. Nakon nekoliko sati, umoran i donekle obeshrabren okrenuo se da bi pošao kući. Međutim, zastao je osjećajući se na neki način ponukanim pokucati na sljedeća vrata. Pogledajmo što se dogodilo, prema riječima žene koja mu je otvorila.

SA DVOMJESEČNOM djevojčicom na rukama i 22-mjesečnim sinom pored sebe, bez oklijevanja otvorila sam vrata i ugledala stranca pred sobom. Upravo prethodne noći bila sam strašno utučena. Tražeći utjehu, molila sam: “Nebeski Oče, molim te, utješi me kroz svoju Riječ.” Na moje čuđenje, stranac je sada objasnio: “Donosim vam vijest utjehe i nade iz Božje Riječi.” Mislila sam da on mora biti prorok poslan od Boga. Ali, koje okolnosti su me navele da se molim za pomoć?

Učenje biblijskih istina

Rođena sam 1922. u selu Gudalur, u predivnom Nilgiri Hilsu, u južnoj Indiji. Majka mi je umrla kad sam imala tri godine. Moj otac, protestantski svećenik, ponovo se oženio. Otac je moju braću, sestre i mene učio moliti se čim smo progovorili. Kad sam imala četiri godine, dok je otac svakodnevno sjedio za svojim stolom čitajući Bibliju, ja sam sjedila na podu čitajući svoju vlastitu Bibliju.

Kad sam odrasla, postala sam učiteljica. U 21. godini otac se pobrinuo za moju udaju. Suprug i ja bili smo blagoslovljeni sinom, Sunderom, i kasnije kćerkom, Rathnom. Međutim, baš negdje kad se Rathna rodila, moj suprug se jako razbolio i uskoro je umro. Sa 24 godine iznenada sam ostala udovica, odgovorna za dvoje male djece.

Poslije toga usrdno sam molila Boga da me utješi kroz svoju Riječ, a idućeg dana došao je Jehovin svjedok. Uvela sam ga u kuću i uzela knjigu “Let God Be True.” Čitajući knjigu te noći, ugledala sam ime Jehova, što je za mene bilo nešto vrlo čudno. Kasnije se Svjedok vratio i pokazao mi u Bibliji da je to Božje ime.

Ubrzo sam naučila da su nauke kao što su Trojstvo i pakao nebiblijske. Stekla sam utjehu i nadu naučivši da će pod Božjim Kraljevstvom Zemlja postati raj i naši voljeni umrli vratit će se kroz uskrsnuće. Što je najvažnije, počela sam upoznavati i voljeti pravoga Boga, Jehovu, koji je čuo moju molitvu i pritekao mi u pomoć.

Dijeljenje novootkrivene spoznaje

Počela sam se čuditi kako sam ranije propustila čitati biblijske retke sa Božjim imenom. I kako to da nisam vlastitim čitanjem Biblije zapazila jasnu nadu vječnog života na rajskoj Zemlji? Poučavala sam u školi koju su vodili protestantski misionari, pa sam pokazala neke biblijske retke školskoj upraviteljici (2. Mojsijeva 6:3; Psalam 37:29; 83:18; Izaija 11:6-9; Otkrivenje 21:3, 4). Rekla sam da smo ih na neki način previdjeli. Međutim, na moje iznenađenje, nije bila zadovoljna.

Tada sam pisala direktorici, koja je bila u drugom gradu, navodeći te biblijske retke. Zamolila sam za priliku da razgovaram s njom. Odgovorila je da će njen otac, poznati svećenik iz Engleske, o tome razgovarati sa mnom. Njen brat bio je istaknuti biskup.

Pripremila sam sva pitanja i biblijske citate i, uzevši sa sobom svoju knjigu “Let God Be True” i svoju djecu, pošla sam u susjedni grad. Oduševljeno sam objasnila tko je Jehova, da ne postoji Trojstvo, te sve drugo što sam naučila. Oni su slušali neko vrijeme, ali nisu rekli ni riječi. Tada je svećenik iz Engleske rekao: “Pomolit ću se za vas.” Pomolio sa za mene i poslao me kući.

Svjedočenje na ulici

Jednoga dana me Svjedok pozvao da svjedočim na ulici sa časopisima Kula stražara i Probudite se! Rekla sam mu da takvo što neću nikada moći raditi. Znate, u Indiji ljudi bi mislili sve najgore o ženi koja bi stajala na ulici ili bi išla od kuće do kuće. To bi nanijelo sramotu ugledu te žene, pa čak i njenoj obitelji. Pošto sam duboko poštovala i voljela svog oca, nisam ga željela osramotiti.

Međutim, Svjedok mi je pokazao biblijski redak koji kaže: “Sine moj, budi mudar i obraduj srce moje, da imam što odgovoriti onomu ko me ruži” (Priče Salamunove 27:11, Daničić-Karadžić). Rekao je: “Ti raduješ Jehovino srce time što javno pokazuješ da si za njega i njegovo Kraljevstvo.” Želeći iznad svega obradovati Jehovino srce, uzela sam torbu sa časopisima i pošla s njim svjedočiti na ulici. Čak ni sad ne mogu zamisliti kako sam to učinila. To je bilo 1946, četiri mjeseca nakon što sam stupila u kontakt s Jehovinim svjedocima.

Ohrabrena da nadvladam strah

Godine 1947. prihvatila sam posao učiteljice u predgrađu Madrasa, na istočnoj obali Indije, i preselila sam tamo sa djecom. Mala grupa od oko osam Jehovinih svjedoka redovito se sastajala u gradu. Da bismo prisustvovali tim sastancima, putovali smo 26 kilometara. U Indiji tada žene obično nisu putovale same. Ovisile su o muževima koji su uz njih. Nisam znala kako da pođem na autobus, kako da zatražim kartu, kako da izađem iz autobusa i ostalo. Osjećala sam da moram služiti Jehovi, ali kako? Zato sam molila: “Jehova Bože, ne mogu živjeti a da ti ne služim. Ali, sasvim je nemoguće da ja, kao Indijka, idem od kuće do kuće.”

Nadala sam se da će Jehova pustiti da umrem da bi me oslobodio tog problema. Ipak, odlučila sam pročitati nešto iz Biblije. Slučajno sam otvorila knjigu Jeremije, gdje piše: “Ne govori ‘samo sam dječak’. Nego trebaš ići k svima kojima ću te poslati; i govoriti moraš sve što ću ti zapovjediti. Ne boj se zbog njihovih lica, jer ‘Ja sam s tobom da te izbavim’ ” (Jeremija 1:7, 8).

Osjećala sam da mi Jehova zaista govori. Tako ohrabrena, smjesta sam otišla do šivaćeg stroja i sašila torbu za časopise. Nakon usrdne molitve, krenula sam sama od kuće do kuće i podijelila svu literaturu, te čak uspostavila biblijski studij istog dana. Donijela sam čvrstu odluku da Jehovu stavim na prvo mjesto u svom životu i sve svoje pouzdanje i povjerenje stavila sam na njega. Javno propovijedanje postalo je sastavni dio mog života usprkos prijekora. I pored protivljenja, moja aktivnost je na neke ostavila snažan utisak.

To se očitovalo nakon mnogo godina, kad smo moja kćerka i ja išle od kuće do kuće u Madrasu. Jedan gospodin, Hindus, sudac Višeg suda, pogrešno procijenivši moje godine, rekao je: “Znao sam za te časopise kad vi niste bili ni rođeni! Prije trideset godina jedna je žena redovito stajala na Mount Roadu i nudila ih.” Želio je pretplatu.

Na drugim vratima nas je umirovljeni službenik, Hindu Brahman, uveo u kuću i rekao: “Prije mnogo, mnogo godina jedna žena je običavala nuditi Kulu stražaru na Mount Roadu. Uzet ću to što mi nudite iz poštovanja prema njoj.” Nasmijala sam se, jer sam znala da sam ja bila ta žena o kojoj su obojica pričali.

Ojačana i blagoslovljena

U listopadu 1947. simbolizirala sam svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi. U to vrijeme bila sam jedina Svjedokinja tamilskog govornog područja u cijeloj državi, međutim, danas su stotine tamilskih žena vjerne i aktivne svjedokinje Jehove.

Nakon što sam se krstila, došla su protivljenja sa svih strana. Moj brat je pisao: “Prešla si granicu svake pristojnosti i doličnosti.” Također sam podnosila protivljenje u školi gdje sam radila i od društva. Međutim, sve sam se više približavala Jehovi stalnim, usrdnim molitvama. Kad sam se znala probuditi usred noći, smjesta bih upalila petrolejsku lampu i proučavala bih.

Kako sam bivala ojačana, bila sam sposobnija utješiti druge i pomoći im. Starija Hindu gospođa s kojom sam proučavala zauzela je čvrst stav za obožavanje Jehove. Kad je ona umrla, jedna žena iz njene obitelji je rekla: “Ono što nas je činilo vrlo sretnima bila je njena lojalnost Bogu, koga je izabrala obožavati sve do kraja svog života.”

Jedna druga žena s kojom sam proučavala nikad se nije smijala. Njeno lice uvijek je odražavalo strah i tugu. Međutim, nakon što bih je poučila o Jehovi, ohrabrila sam je da mu se moli, budući da on zna naše probleme i brine za nas. Sljedećeg tjedna njeno lice je bilo ozareno. Tada sam prvi put vidjela osmjeh na njenom licu. “Molila sam se Jehovi”, objasnila je, “i sad imam mir u srcu i mislima.” Posvetila je svoj život Jehovi i vjerno je ustrajna usprkos mnogim poteškoćama.

Uravnotežene odgovornosti

Sa dvoje male djece o kojima sam trebala brinuti, mislila sam da mi neće biti moguće ostvariti svoju želju da služim Jehovi stalno, kao pionir. Tada se otvorio novi vid službe, jer se ukazala potreba da netko prevodi biblijsku literaturu na tamilski jezik. Uz Jehovinu pomoć, bila sam u stanju ispunjavati taj zadatak, istovremeno raditi na svjetovnom poslu kao učiteljica, brinuti za djecu, obavljati kućanske poslove, prisustvovati svim sastancima i sudjelovati u službi propovijedanja. Konačno, kad su djeca odrasla, postala sam specijalni pionir, prednost kojoj se radujem protekle 33 godine.

Još kad su Sunder i Rathna bili u osjetljivoj dobi pokušavala sam u njih usaditi ljubav prema Jehovi i želju da uvijek njegove interese stavljaju na prvo mjesto u svakom području svog života. Znali su da je prva osoba kojoj se trebaju obratiti kad ustanu Jehova i da je on posljednji s kime trebaju razgovarati prije spavanja. I znali su da pripreme za kršćanske sastanke i službu propovijedanja ne smiju biti zanemarene zbog školskih zadataka. Iako sam ih hrabrila da uče u školi što mogu bolje, nikad nisam zahtijevala od njih visoke ocjene, bojeći se da im to ne bi postala najvažnija stvar u životu.

Nakon krštenja, koristili su školske praznike da bi služili kao pioniri. Hrabrila sam Rathnu da bude odvažna, a ne plašljiva i sramežljiva kakva sam ja bila. Nakon srednje škole i trgovačkog tečaja, počela je djelovati kao pionir, a kasnije je postala specijalni pionir. Poslije se udala za putujućeg nadglednika, Richarda Gabriela, koji sada služi kao koordinator Odbora podružnice Društva Kule stražare u Indiji. Oni i njihova kćer Abigaila rade kao stalni radnici u indijskoj podružnici, a njihov mali sin, Andrew, objavitelj je dobre vijesti.

Sunder je, međutim, kad je imao 18 godina, ranio moje srce prestavši se družiti sa Jehovinim svjedocima. Naredne godine bile su ispunjene patnjom. Neprestano sam molila Jehovu da mi oprosti bilo koji propust koji sam možda učinila odgajajući ga i da dozove Sundera razumu ne bi li se vratio. Međutim, vremenom sam izgubila svaku nadu. A onda je jednog dana, nakon 13 godina, došao i rekao mi: “Mama, ne brini. Bit ću kako treba.”

Ubrzo nakon toga, Sunder je poduzeo posebne napore da bi postao duhovno zreo. Napredovao je do te mjere da mu je bilo povjereno nadgledanje skupštine Jehovinih svjedoka. Kasnije je napustio dobro plaćen posao da bi služio kao pionir. Danas on i njegova supruga Esther služe zajedno kao pioniri u Bangaloreu, u južnom dijelu Indije.

Doživotna utjeha

Često zahvaljujem Jehovi što mi je omogućio da sam mogla podnijeti patnje i teškoće kroz sve ove godine. Bez takvih iskustava ne bih imala divnu prednost doživjeti toliku mjeru Jehovine dobrote, milosrđa i njegovih izljeva obzirne brige i ljubavi (Jakov 5:11). Oduševljavajuće je čitati u Bibliji o Jehovinoj brizi i zanimanju za “dječaka bez oca i za udovicu” (5. Mojsijeva 24:19-21). Međutim, ništa se ne može usporediti sa utjehom i radošću osobnog doživljavanja njegove brige i zanimanja.

Naučila sam se bezuvjetno povjeriti Jehovi i uzdati se u njega, ne oslanjajući se na vlastito razumijevanje, već na svim svojim putevima osvrtati se na njega (Psalam 43:5; Poslovice 3:5, 6). Kao mlada udovica, molila sam se Bogu za utjehu iz njegove Riječi. Sada, sa 68 godina, zaista mogu reći da sam razumijevanjem Biblije i primjenom njenih savjeta pronašla beskrajnu utjehu.

[Slika na stranici 26]

Lily Arthur sa članovima svoje obitelji