Zatomila sam svoj ponos i pronašla sreću
GODINE 1970. imala sam 23 godine i bila sam ambiciozna. Na svom radnom mjestu u jednom automobilskom klubu i Ivrei, u Italiji, postala sam predstojnica ureda. Čvrsto sam odlučila postati netko. No, ipak sam bila jako utučena i tužna. Zašto?
Moj suprug je provodio većinu svog vremena u barovima gdje je sa svojim prijateljima kartao, i meni je prepuštao da preuzimam većinu obiteljskih obaveza. Naš se odnos počeo pogoršavati. Svađali smo se zbog najsitnijih stvari. Posljedica je bila da mi je glava bila puna negativnih misli.
‘Nitko se zapravo ne zanima za tebe’, mislila sam. ‘Samo žele iskoristiti tvoj položaj.’ Sama sebi sam rekla: ‘Bog ne može postojati, jer kad bi postojao, ne bi dopuštao tako mnogo patnji i zlobe. Život nije ništa drugo nego utrka prema smrti.’ Nisam mogla razumjeti zašto je to tako.
Početak promjene
Jednog dana, 1977. godine pokucala su dva Jehovina svjedoka na naša vrata. Moj suprug Giancarlo pozvao ih je unutra i razgovarali su u dnevnom boravku. Njegova namjera je bila da i oni postanu evolucionisti poput njega, no oni su bili ti koji su promijenili njegovo mišljenje!
Ubrzo je Giancarlo počeo poduzimati i promjene u svom životu. Postao je strpljiviji, posvećujući više vremena i pažnje meni i našoj kćerki. Pokušao mi je govoriti o stvarima koje je učio, no ja sam uvijek iznova prekinula razgovor grubom primjedbom.
Tada sam jednog dana kad su Svjedoci došli sjela i zaista slušala. Govorili su o kraju ovog sustava stvari i o Božjem Kraljevstvu, o rajskoj Zemlji i uskrsnuću mrtvih. Bila sam zapanjena! Sljedeće tri noći nisam spavala! Željela sam saznati više, no ponos me sprečavao da suprugu postavljam pitanja. Tada mi je jednog dana strogo rekao: “Danas ćeš slušati. Imam odgovore na sva tvoja pitanja.” Tada mi je jednostavno istresao biblijske istine.
Giancarlo mi je rekao da je Jehova ime Stvoritelja, da je njegova glavna osobina ljubav, da je poslao Svog Sina kao otkupninu da bismo mogli imati vječni život, te da će nakon uništenja zlih u Harmagedonu Isus Krist za vrijeme svoje Tisućgodišnje vlasti uskrsavati mrtve. Rekao je da će uskrsnuli napredovati do duševne i tjelesne savršenosti i da će imati priliku živjeti zauvijek na Zemlji u Raju.
Sljedećeg dana sam svog supruga prvi put pratila u Kraljevsku dvoranu. Nakon toga sam mu rekla: “Ovi ljudi se međusobno vole. Želim i dalje dolaziti ovamo jer su zaista sretni.” Počela sam redovito posjećivati sastanke i sa mnom je bio uspostavljen biblijski studij. Mnogo sam razmišljala o tome što sam učila i ubrzo sam se uvjerila da sam našla pravi Božji narod. U siječnju 1979. moj suprug i ja simbolizirali smo svoje predanje Jehovi krštenjem.
Punovremena služba
Na pokrajinskom sastanku održanom kasnije te godine održan je govor koji je hrabrio na punovremenu propovjedničku aktivnost. Osjećala sam se potaknutom prihvatiti tu službu i obratila sam se s tim Jehovi u molitvi. No tada sam zatrudnjela i moji planovi su bili prekinuti. U sljedeće četiri godine imali smo troje djece. Kod dvoje od njih pojavile su se iz različitih uzroka tjelesne mane koje su ugrožavale život. Zahvalni smo da su u oba slučaja djeca potpuno ozdravila.
Sada sam osjećala da više ne mogu odgađati svoje planove s obzirom na punovremenu službu. Otkazala sam svoj svjetovni posao da bih se mogla bolje koncentrirati na svoje odgovornosti kao supruge i majke. Moj suprug i ja planirali smo živjeti samo od jedne plaće, što je značilo odreći se svih nevažnih stvari. No, Jehova nas je bogato blagoslovio, ne prepustivši nas nikad siromaštvu ili oskudici.
Godine 1984. počela je moja kćerka, koja je tada imala 15 godina i koja se kratko vrijeme prije toga krstila, s punovremenom službom kao pionir. U isto vrijeme je moj suprug imenovan za starješinu. A što je bilo sa mnom? Budući da sam osjećala da još ne mogu biti pionir, postavila sam si cilj od 30 sati mjesečno u djelu propovijedanja. Postigla sam taj cilj i rekla sama sebi: ‘Izvrsno! Činiš mnogo.’
Ipak, još jednom je ponos postao moj problem (Priče Salamunove 16:18). Stalno sam mislila kako je to što činim dobro i da ne trebam činiti nikakav daljnji duhovni napredak. Moja duhovnost je počela slabiti i počela sam čak gubiti dobre osobine koje sam stekla. Tada sam primila stegu koju sam trebala.
Godine 1985. bila su dva putujuća nadglednika i njihove supruge gosti u našem domu dok su vršili svoj redovni posjet našoj skupštini. Promatranje tih poniznih, samopožrtvovnih kršćana, zaista me potaklo da u mislima preispitam stvari. Istraživala sam temu o poniznosti, koristeći publikacije Watch Tower Society. Razmišljala sam o velikoj poniznosti koju Jehova pokazuje u svom postupanju s nama grešnim ljudima (Psalam 18:35). Znala sam da moram promijeniti svoj način razmišljanja.
Molila sam Jehovu da mi pomogne razvijati poniznost, tako da mu služim na način kako to on od mene želi i da me vodi da koristim darove koje imam na njegovu slavu. Ispunila sam molbu za pionirsku službu i u ožujku 1989. sam mu počela služiti u punovremenoj službi.
Sada mogu reći da sam zaista sretna i da je to što sam zatomila svoj ponos doprinijelo mojoj sreći. Našla sam pravi razlog za život — pomagati potrebitima steći spoznaju da Jehova, pravi Bog, nije daleko od onih koji ga traže. (Ispričala Vera Brandolini.)