Jehova me podupirao u pustinjskom zatvoru
ISPRIČAO ISAIAH MNWE
Nije bilo suđenja i ja nisam počinio nikakav zločin. Ipak, bio sam osuđen na prisilni rad u kaznenoj koloniji u središtu goruće afričke pustinje Sahare. Da stvar bude gora, nitko od mojih prijatelja nije znao gdje sam. To se odigralo prije osam godina, u ljeto 1984. Dopustite mi da objasnim kako sam se našao u tom užasnom položaju.
GODINE 1958, kad mi je bilo samo 12 godina, moj je stariji brat postao jednim od Jehovinih svjedoka. Međutim, otac i majka nastavili su obožavati plemenske bogove savezne države Abia, u Nigeriji gdje smo živjeli.
Godine 1968. pridružio sam se vojsci Biafre. Dok smo bili u rovovima, razmišljao sam o neutralnom stavu Jehovinih svjedoka te sam se molio Bogu da mi pomogne. Obećao sam mu da ću, ako dopusti da preživim rat, postati jedan od njegovih Svjedoka.
Nakon rata brzo sam djelovao kako bih ispunio svoje obećanje. U srpnju 1970. bio sam kršten, te sam odmah prihvatio punovremenu službu kao pionir. Nakon nekog vremena bio sam imenovan kao starješina u kršćanskoj skupštini. Uskoro sam od nigerijske podružnice primio poziv da prihvatim misionarski zadatak u obližnjoj zemlji u kojoj djelo Jehovinih svjedoka nije bilo zakonski priznato. Pristao sam, te sam u siječnju 1975. krenuo na put s pasošem u ruci.
Uhapšen
Godine 1978. bio sam zadužen da posjećujem Svjedoke širom zemlje. S obzirom da ih je bilo malo, proputovao sam velika područja posjećujući gradove u kojima su bile skupštine, kao i područja gdje su se nalazile zainteresirane osobe. Često sam bio ispitivan na policijskim kontrolnim točkama. U dva navrata, svaki put po četiri dana, bio sam pritvoren i ispitivan o našem djelu.
Tada nas je, u lipnju 1984, dok smo se pripremali za službu propovijedanja u nedjelju, prijateljski naklonjen službenik obavijestio da policija traži Jehovine svjedoke kako bi ih uhapsila. Tjedan dana nakon toga, Djagli Koffivi, koji je bio iz Togoa, i ja bili smo uhapšeni. Odvedeni smo do glavnog štaba policije gdje su nam naredili da otkrijemo imena svih Jehovinih svjedoka u gradu. “Ako nam ne budete dali imena”, rekli su “nećemo vas osloboditi.”
“Vi ste policija”, odgovorio sam. “To je vaš posao da nađete ljude koje želite. Ja nisam vaš agent.” Raspravljali smo se oko 30 minuta, a policija nam je prijetila batinama. Ipak, nismo im dali imena naše kršćanske braće. Tada su odlučili konfiscirati moju veliku kolekciju biblijskih publikacija.
Zadržan u pritvoru
Nakon povratka na policijsku stanicu, Djagli i ja smo istovarili knjige. Dok smo ih istovarivali, iz moje velike Biblije iskliznuo je jedan papir. Bio je to program oblasnog kongresa na kojem su bila ispisana imena svih kršćanskih starješina u zemlji. Podigao sam ga i strpao u džep. Međutim, jedan od policajaca me vidio i naredio mi da mu ga predam. Naravno, osjećao sam se užasno.
Papir se nalazio na stolu u sobi u koju smo Djagli i ja donašali knjige. Kad sam ušao sa slijedećim naramkom, došao sam do stola, uzeo papir i strpao ga u džep. Zatim sam rekao da trebam na WC. Policajac me otpratio do umivaonice sa zahodom. Nakon što sam ušao i zatvorio vrata, iscjepkao sam papir na komadiće i povukao vodu.
Kad su policajci shvatili što se dogodilo, bili su bijesni. No, bojali su se išta poduzeti jer bi ih njihovi pretpostavljeni optužili za nemarnost zbog toga što su mi dopustili mogućnost da uništim papir. Nakon što smo u pritvoru bili zadržani 17 dana, policijski inspektor nam je rekao da skupimo stvari jer ćemo biti premješteni drugdje. Spakirali smo nešto odjeće u plastičnu vreću, na dnu koje sam stavio malu Bibliju koju nam je prokrijumčario jedan posjetilac.
Bili smo u mogućnosti obavijestiti Svjedoke da ćemo biti premješteni, ali da ne znamo gdje. Rano sljedećeg jutra, 4. srpnja 1984, probudio nas je policijski inspektor. Pretražio nas je tražeći da svu robu iz torbe izvadimo i objesimo preko ruku. No, kad sam došao do posljednje košulje, rekao mi je da mogu vratiti odjeću u torbu, tako da Biblija nije bila otkrivena.
Pustinjski zatvor
Policija nas je dovezla do aerodroma, gdje smo se ukrcali na vojni avion. Satima kasnije, stigli smo u gradić s oko 2 000 stanovnika blizu kojeg se nalazio zatvor. To je cestom oko 650 km udaljeno od najbližeg grada. Iz aviona smo dovedeni u zatvor i predani upravitelju zatvora. Nitko od naše obitelji ili prijatelja nije znao gdje smo odvedeni.
Grad u koji smo odvedeni je oaza u Sahari. Tu ima grmlja, nekoliko stabala i zgrade sa zidovima od sušenog blata. Vodu se moglo dobiti kopajući samo metar ili metar i pol u dubinu. Ipak, jedan tridesetjednogodišnji urođenik iz tog područja rekao nam je da je samo jednom u svom životu vidio kišu. A to područje bilo je izuzetno vruće. Jedan je zatvorenik rekao da je termometar u zatvoreničkom logoru jednom zabilježio 60° C! Neprestano je puhao jak vjetar, noseći pijesak koji je pekao kožu i ozljeđivao oči.
Svatko tko bi stigao na to mjesto shvatio bi da se nalazi u najekstremnijoj i najneugodnijoj vrsti kaznenog centra u zemlji. Zatvor je bio okružen visokim zidovima koji su pružali nekakvu zaštitu od vjetra i sunca. Zidovi međutim nisu bili potrebni da bi se spriječio bijeg, s obzirom da se nije imalo kamo pobjeći. Izvan oaze nije bilo niti jednog jedinog stabla, ničega što bi bilo kome tko bi želio pobjeći pružilo sjenu.
Prije nego smo ušli, upravitelj zatvora nas je pretražio. Rekao nam je da izvadimo sve iz svoje torbe. Počeo sam vaditi naše košulje jednu po jednu. Kad je jedina preostala stvar bila košulja koja je prekrivala Bibliju, pružio sam mu torbu, pokazujući mu košulju unutra i rekao: “To je sve što su nam dopustili da uzmemo.” Zadovoljan, rekao je da se uputimo u dvorište. Jedina publikacija koju smo imali bila je Biblija.
Život u zatvoru
Sve skupa, tamo je bilo oko 34 zatvorenika. To su bili najzloglasniji i najopasniji kriminalci u zemlji. Mnogi su bili ubojice koje se smatralo nepopravljivima. Svi smo spavali u dvjema velikim ćelijama odvojenim zajedničkom kupaonicom. U kupaonici se nalazila nepokrivena bačva koja se koristila kao WC. Iako su je zatvorenici svako jutro praznili, činilo se da su sve muhe u pustinji došle uživati u svježini i prljavštini te bačve.
Jedina hrana koju smo imali bio je sijerak. Zatvorenici su ga uzgajali, kuhali i stavljali po mjeri na tanjure, koji su se zatim iznosili, po jedan na svaki zatvorenički prostirač za spavanje. Hrana se nije pokrivala. Do vremena kad bismo se vraćali s posla, na svakom tanjuru tog jela od sijerka bile su stotine muha. Kad bismo podigli svoj tanjur, muhe bi bučno odletjele. Prva dva dana nismo jeli ništa. Konačno, trećeg dana, nakon što smo otjerali muhe i uklonili kožicu s vrha, počeli smo jesti obrok od sijerka. Molili smo se da Jehova sačuva naše zdravlje.
Radili smo na suncu, razbijajući zidove starog zatvorskog dvorišta i gradeći nove zidove. To je bio izuzetno težak posao. Radili smo bez prestanka od 6.00 do podne, nešto pojeli, a zatim radili do 18.00. Nije bilo slobodnih dana. Ne samo da smo patili od vrućine, već smo patili i zbog hladnoće zimi. A također smo patili i zbog okrutnih stražara.
Održati se duhovno jakima
Djagli i ja smo potajno čitali Bibliju i zajedno razgovarali o onome što smo naučili. Nismo mogli javno čitati jer bi nam Biblija bila oduzeta, a mi bismo bili kažnjeni. Zatvorenik s kojim sam započeo biblijski studij imao je petrolejsku lampu koju smo zajedno koristili. Često bih se probudio u jedan ili dva ujutro i čitao do oko pet. Na taj sam način mogao pročitati cijelu Bibliju od korica do korica.
Propovijedali smo drugim zatvorenicima, i jedan od njih rekao je glavnom stražaru za nas. Neočekivano, čuvar je zatvoreniku dao jedan Probudite se! koji je imao, a zatvorenik ga je proslijedio do nas. Čitao sam ga stalno iznova. Naše čitanje i propovijedanje pomoglo nam je održati se duhovno jakima.
Komuniciranje s našom braćom
Nije nam bilo dopušteno pisati ili slati pisma. Ipak, osoba koja nam je bila prijateljski naklonjena rekla je da će mi pomoći. Dvadesetog kolovoza, oko šest tjedana nakon dolaska, potajno sam napisao dva pisma, jedno nigerijskoj ambasadi, a drugo braći Svjedocima. Zakopao sam ih u pijesak a mjesto označio velikim kamenom. Kasnije je moj prijatelj došao i otkopao ih.
Prolazili su tjedni, a ja nisam dobio nikakve vijesti. Malo po malo, izgubio sam nadu da su pisma bila isporučena. Ali ona se jesu probila, i naši su Susvjedoci započeli borbu za naše oslobađanje. Nigerijsko Ministarstvo vanjskih poslova također se zainteresiralo za tu stvar i uputilo pitanje vladi u zemlji u kojoj sam bio zatvoren zašto me osudila na takav zatvor.
U međuvremenu, ujutro 15. studenoga 1984, odvedeni smo da obavimo neko čišćenje. Stražari su me doveli do nužnika koji je pripadao srednjoj školi, a koji su ljudi tjednima koristili iako je bio začepljen. Bio je pun izmeta. Stražari su mi rekli da je moj posao očistiti ga. Jedini alat koji sam imao bile su moje ruke. Dok sam se pitao kako da se latim tog odbojnog zadatka, došao je glavni stražar i rekao mi da me oblasni nadzornik tog područja želi vidjeti.
Kad sam stigao, oblasni je nadzornik rekao da je nedavno razgovarao s predsjednikom zemlje, koji je saznao za moj položaj. Predsjednik je objasnio da ću, ako odam imena Jehovinih svjedoka u zemlji, biti trenutačno oslobođen te da ću moći otići sljedećim avionom. Ponovno sam rekao da ako žele Jehovine svjedoke, posao je policije da ih nađe. Oblasni nadzornik mi je rekao da bi njihovu ponudu trebao shvatiti veoma ozbiljno. Dat će mi četiri ili pet dana da dobro promislim. Tada me otpustio i stražari su me otpratili natrag u zatvor, srećom ne natrag u onaj nužnik.
Nakon pet dana oblasni nadzornik me pozvao i pitao što sam odlučio. Rekao sam da je jedini razlog mog boravka u njihovom zatvoru taj što sam davao svjedočanstvo za pravog Boga i da nisam učinio ništa krivo. Objasnio sam da imam punovažan pasoš i dozvolu boravka. Sve moje isprave su u redu, a svaki put kad bih putovao u bilo koji grad uvijek bih se prijavio na policiji da bih se uvjerio da je sve u redu. S obzirom da nisam počinio nikakav zločin, pitao sam: “Zašto sam kažnjen? Zašto me, ako nisam poželjan u zemlji, nisu deportirali? Zašto sam osuđen na to mjesto?”
Govorio sam oko 15 minuta. Kad sam završio, zamolili su me da zapišem to što sam upravo rekao, te su mi rekli da će moje primjedbe biti predočene predsjedniku. Dali su mi papir i napisao sam četiri stranice.
Konačno oslobođen!
O toj stvari nisam više ništa čuo sve do siječnja 1985, oko sedam mjeseci nakon mog zatvaranja. Tom je prilikom glavni stražar došao i upitao me jesam li ja napisao pismo nigerijskoj ambasadi. “Da”, odgovorio sam.
“Zašto si to učinio? Zašto mi nisi rekao?” upitao je.
Rekao sam mu da se stvar nije ticala njega. Uvjerio sam ga da nisam napisao ništa protiv njega, s obzirom da on nije imao ništa s tim što sam bio poslan u zatvor. “Čak ni moja majka ne zna gdje sam” rekao sam. Tada je želio znati kako sam poslao pismo, ali sam mu odbio to reći.
Sljedećeg dana stražari su popravili Land-Rover i rekli mi da smo ja i Djagli premješteni. Izvedeni smo van, svučeni do gola i pretraženi. Ranije sam svoju Bibliju dao zatvoreniku s kojim sam proučavao, jer sam znao da bi je stražari zaplijenili ako bi je našli kod mene. Taj nam je čovjek rekao da će, kad bude pušten, postati jednim od Jehovinih svjedoka. Molimo se da to i učini.
Ubrzo nakon toga, deportiran sam u Nigeriju, a u veljači 1985. ponovo sam započeo svoju službu kao putujući nadglednik u toj zemlji. Od 1990. služim kao oblasni nadglednik u Nigeriji. Djagli sada služi kao vjerni Svjedok u Côte d’Ivoire.
Kroz to iskustvo naučio sam iz prve ruke da nas Jehova Bog može podupirati čak i pod najvećim pritiscima. Uvijek iznova doživljavali smo kako nas njegova ruka štiti u zatvoru. Naše oslobođenje snažno mi je utisnulo da Jehova ne samo zna gdje su njegove sluge i zbog čega pate, već također zna i kako ih osloboditi kušnje (2. Petrova 2:9).