Kako naučiti čekati
NAUČITI čekati na ono što želimo vjerojatno je jedna od najtežih lekcija koju mi ljudi moramo naučiti. Mala djeca su po prirodi nestrpljiva. Što god ugledaju žele imati, i to odmah! No, kao što možda znaš iz iskustva, činjenica je da ne možemo dobiti sve što poželimo. Čak i kad se radi o opravdanim željama, moramo naučiti čekati dok ne dođe pravo vrijeme da ih se zadovolji. Mnogi nauče ovu lekciju; drugi je nikad neće naučiti.
Oni koji žele zadobiti božansko odobravanje imaju posebne razloge zašto trebaju naučiti čekati. Jeremija, Jehovin sluga iz pretkršćanskog doba, naglašava sljedeće: “Dobro je u miru čekati spasenje Jahvino.” Kasnije je kršćanski učenik Jakov rekao: “Prema tome, strpite se, braćo, do dolaska Gospodnjega!” (Tužaljke 3:26; Jakov 5:7, Stvarnost).
Jehova ima svoj vlastiti vremenski raspored za izvršenje božanskih nauma. Ako nismo u stanju čekati njegovo određeno vrijeme da učini određene stvari, postat ćemo mrzovoljni i nezadovoljni, što će ugasiti radost. A sluga Božji koji ne osjeća radost duhovno će oslabiti, kao što je Nehemija rekao svojim sunarodnjacima: “Radost Jahvina vaša je jakost!” (Nehemija 8:10, St).
Mudro je naučiti čekati
Prirodno je da neudana ili neoženjena osoba želi stupiti u brak ili da bračni par bez djece želi imati djecu. Osim toga, nije neispravno ni kad želimo zadovoljiti svoje materijalne potrebe ili želje. Ipak, mnogi kršćani odlučili su čekati i neke od tih želja ispuniti u prikladnije vrijeme, zato što vjeruju da će uskoro doći kraj ovom sustavu stvari i da će Bog u dolazećem novom sustavu ‘otvoriti svoju ruku i nasititi sve živo po želji’ (Psalam 145:16).
Međutim, ljudi koji nemaju tu čvrsto utemeljenu nadu ne vide razlog zašto bi odgađali ispunjenje svojih želja. Budući da ne vjeruju u Jehovu, od koga dolazi “svaki dobri dar i svaki poklon savršeni”, postavljaju pitanje da li je mudro odgađati stvari za budućnost u koju sumnjaju da će je uopće i biti. Oni žive po načelu: “Jedimo i pijmo, jer ćemo sjutra umrijeti” (Jakov 1:17; 1. Korinćanima 15:32; Izaija 22:13).
Propagandna mašinerija u razvijenim zemljama izvlači korist iz očiglednog trenda prema trenutačnom uživanju. Poziva ljude neka ugađaju sami sebi. Komercijalni svijet želi nas uvjeriti da su komfor i udobnosti stvari koje su neophodno potrebne. Zašto ih se odreći, argumentira se, pogotovo kad kreditne kartice, kupovanje na otplatu i aranžmani “kupi sada — plati kasnije” omogućuju da sve to imaš i to odmah? Osim toga, ‘ti zaslužuješ ono najbolje; budi dobar prema sebi! Ne zaboravi, ili ćeš to imati sada ili možda nikada!’ To tvrde popularni slogani.
U isto vrijeme, deseci milijuna ljudi u zemljama u razvoju mogu jedva nabaviti ono najpotrebnije — ili čak niti to. Može li nešto još jasnije predočiti nesavršenost i nepravednost ljudskih političkih i ekonomskih sustava?
Da je mudro naučiti čekati pokazuje i činjenica da su milijuni koji nisu htjeli čekati — ili barem nisu vidjeli razloga zašto bi trebali čekati — zapali duboko u dugove kako bi zadovoljili svoje trenutačne želje. Nepredvidive okolnosti, kao što su bolest ili nezaposlenost, mogu biti katastrofalne. Njemačke novine Frankfurter Allgemeine Zeitung objašnjavaju zašto je u Njemačkoj prijavljeno oko milijun beskućnika: “Tipični uzroci zašto ljudi ostaju bez krova nad glavom često su nezaposlenost i prekomjerno zaduživanje.”
Budući da ne mogu plaćati svoje račune, mnogi od tih nesretnih pojedinaca pretrpe tragičan gubitak svog doma i svog imetka. Prečesto povećani stres dovodi do napetosti u obitelji. Uzdrmani brakovi počinju se raspadati. Depresije i drugi zdravstveni problemi postaju uobičajeni. Kod kršćana može trpjeti duhovnost, što pak dovodi do pogrešnog razmišljanja i nepriličnog ponašanja. Ljudi koji su nemudro poželjeli sve, završavaju tako da nemaju gotovo ništa.
Za mnoge novi izazov
Isus je objasnio da trebamo paziti da “svjetske tjeskobne brige, varavo bogatstvo i požude za svim ostalim [ne] navale te uguše riječ” (Marko 4:19, St). Nemojmo zaboraviti da nijedan politički sustav nije uspješno uklonio brige, uključujući ekonomske, o kojima je govorio Isus.
Komunizam, koji su sada odbacile zemlje Istočne Evrope, pokušavao je izjednačiti stvari pomoću privrede koja je bila pod nadzorom države. Za razliku od slobodnog poduzetništva, prijašnji je sustav ljudima u tim zemljama pružao određenu ekonomsku sigurnost koju im kapitalizam često ne može pružiti. No, brige o kojima je Isus govorio postojale su u obliku nestašice robe široke potrošnje i ograničenju osobne slobode.
Sada mnoge od tih zemalja uvode tržišnu privredu, što za njihove stanovnike predstavlja novi izazov. U skorašnjem se izvještaju navodi: “Naivnost je povezana sa željom da se brzo dostigne standard zapadne potrošnje.” Kako bi to ostvarili, “sve više ljudi u novoformiranim Länderima, u istočnoj Njemačkoj, zapada u vrtlog zaduživanja”. Izvještaj nastavlja: “Nakon početne euforije zbog nove ekonomske slobode, sada se širi strah i očaj.” Brige ostaju, no sada su zaodjenute u kapitalizam.
Veće političke i ekonomske slobode otvorile su nove mogućnosti za ekonomska poboljšanja. To možda potiče mnoge na ozbiljno razmišljanje o otvaranju vlastitog poduzeća ili o preseljenju u neku drugu zemlju s boljim mogućnostima zapošljavanja.
Odluke poput ovih osobna su stvar. Nije pogrešno da kršćanin želi poboljšati svoju ekonomsku situaciju. Možda ga na to navodi želja da se brine za svoju obitelj, svjestan da “ako se tko za svoje, osobito za ukućane, ne brine, zanijekao je vjeru; gori je od nevjernika” (1. Timoteju 5:8, St).
Zato nije na mjestu kritizirati odluke koje drugi donose. Ipak, kršćani bi trebali imati na umu da je nemudro tražiti ekonomsko olakšanje tako da si natovare veliki dug koji im može postati zamkom. Isto tako, bilo bi neispravno tražiti ekonomsko olakšanje na način koji bi zahtijevao zanemarivanje duhovnih dužnosti i interesa.
Učiti od drugih
U godinama nakon drugog svjetskog rata tisuće Nijemaca emigrirale su iz ratom poharane Evrope u druge zemlje, posebno u Australiju i Kanadu. Mnogi su na taj način poboljšali svoju ekonomsku situaciju, no nitko od njih nije se u potpunosti oslobodio briga o kojima je govorio Isus. Rješavanje ekonomskih problema stvorilo je ponekad nove probleme — nostalgiju, strani jezik, privikavanje na novu hranu, drugačije običaje, prilagođavanje novim prijateljima ili izlaženje na kraj s drugačijim stavovima.
Neki od tih emigranata bili su Jehovini svjedoci. Većina njih nije dopustila da tipični emigracijski problemi uguše njihovu duhovnost, što zaslužuje pohvalu. No, bilo je iznimaka. Neki su postali žrtvom prijevarne moći bogatstva. Njihov teokratski napredak nije išao ukorak s njihovim ekonomskim blagostanjem.
To zasigurno pokazuje koliko je mudro brižljivo analizirati svoju situaciju prije nego donesemo možda nemudre odluke. Materijalističke sklonosti navest će nas na to da smanjimo svoj udio u djelu stvaranja učenika koje je povjereno kršćanima i koje se nikada više neće ponoviti. To je slučaj bez obzira gdje živimo, jer ne postoji zemlja u kojoj građani nemaju ekonomske brige.
Boriti se u dobroj borbi
Pavao je savjetovao Timoteja: “Idi za pravdom, pobožnosti, vjerom, ljubavi, trpljenjem, krotosti. Bori se u dobroj borbi vjere, muči se za vječni život na koji si i pozvan.” Kršćanima u Korintu je rekao: “Budite tvrdi, ne dajte se pomaknuti i napredujte jednako u djelu Gospodinovu” (1. Timoteju 6:11, 12; 1. Korinćanima 15:58).
Slijeđenjem ovog odličnog savjeta možemo se na najbolji način boriti protiv materijalizma, a na tom području sigurno još ima mnogo toga na čemu kršćanin može poraditi! U nekim zemljama u kojima broj propovjednika Kraljevstva nije tako velik, mnogi ljudi imaju samo ograničen pristup istini. Isus je točno prorekao: “Žetve je mnogo, a poslenika malo” (Matej 9:37).
Umjesto da dozvole da ih ekonomske brige u tim zemljama odvuku od duhovnog djela koje se treba obaviti, Jehovini svjedoci koriste situaciju tako što u potpunosti iskoriste sadašnje prilike. Kad su privremeno nezaposleni, mnogi od njih proširuju svoju propovjedničku djelatnost. Njihova služba, pored toga što pojačava povik hvale upućen Jehovi, daje im radost potrebnu za svladavanje svojih ekonomskih problema.
Ovi Svjedoci stavljaju djelo propovijedanja na prvo mjesto, a ekonomske teškoće potiskuju na drugo mjesto, i time pokazuju svjetskom bratstvu da se bezuvjetno uzdaju u to da će se Jehova za njih brinuti. Njegovo obećanje glasi: “Najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati” (Matej 6:33, St).
Otkako je 1919. obnovljeno pravo obožavanje, Jehova nije dozvolio da njegov narod izgubi hrabrost. Čuvao ga je kroz teško progonstvo i na nekim mjestima kroz desetljeća ilegale. Jehovini svjedoci odlučni su ne dopustiti Đavolu da lukavijom zamkom materijalizma postigne ono što nije uspio postići progonstvom!
Učiti čekati u svakom pogledu
Prostrane Kraljevske dvorane, skupe opreme za ozvučenje, Kongresne dvorane i privlačni betelski domovi slave Boga i nijemo su svjedočanstvo da on blagoslivlja svoj narod. Jehovini svjedoci u zemljama u kojima je djelo dugo vremena bilo zabranjeno možda smatraju da u tom pogledu moraju mnogo nadoknaditi. No, najvažnije je da napreduju u duhovnom pogledu. Vanjski znakovi Božjeg blagoslova u materijalnom pogledu uslijedit će s vremenom.
Predani sluge Jehove moraju biti oprezni da ne bi, jureći za osobnim interesima, počeli misliti da su bili dosta dugo lišeni određenih materijalnih stvari. Čežnja za oslobođenjem od ekonomskih i društvenih neravnopravnosti razumljiva je, no Jehovin narod ne previđa da svi Božji sluge čeznu za oslobođenjem. Slijepi čeznu za tim da ponovno progledaju, kronično bolesni čeznu za obnovljenjem zdravlja, potišteni čeznu za svijetlom budućnošću, a oni koji su ožalošćeni zbog nečije smrti čeznu za tim da ponovno vide svoje voljene koji su umrli.
Zbog raznih okolnosti, svaki je kršćanin na neki način prisiljen čekati da Jehovin novi svijet riješi njegove probleme. Zato bismo se trebali upitati: ‘Ako imam hranu i odjeću, ne bih li trebao biti zadovoljan tim stvarima i biti spreman čekati na oslobođenje od ekonomskih problema?’ (1. Timoteju 6:8).
Kršćani koji se u potpunosti uzdaju u Jehovu mogu biti uvjereni da će, ako su samo spremni čekati, sve njihove umjesne želje i potrebe uskoro biti zadovoljene. Nitko neće uzalud čekati. Ponavljamo Pavlove riječi: “Budite tvrdi, ne dajte se pomaknuti i napredujte jednako u djelu Gospodinovu znajući da trud vaš nije uzalud pred Gospodinom” (1. Korinćanima 15:58, naglašeno od nas).
Da li bi nam, dakle, zaista trebalo biti tako teško naučiti čekati?
[Slika na stranici 10]
Naučiti čekati može biti spasonosno