Njihovo traganje za pravom religijom

NEKI su još od djetinjstva tragali za zadovoljavajućim odgovorima na svoja pitanja o životu. Možda su prisustvovali religioznim službama kad su bili mladi. Ali mnogi od njih ustanovili su da im niti pruženi odgovori niti crkveni obredi nisu uistinu pomogli izići na kraj sa životnim problemima.

Možda kažu da još uvijek pripadaju religiji svojih roditelja, iako rijetko prisustvuju religioznim službama. Prema jednom biskupu Engleske crkve, njihova je vjera samo formalnost. Religija im je sporedna stvar. Drugi su, ogorčeni na licemjerstvo koje vide u religioznim krugovima, potpuno odbacili religiju. Ipak, njihova pitanja o životu postoje i dalje.

Zašto neki ozbiljno sumnjaju

Većina ljudi zna da mnoge crkve imaju agencije koje pomažu beskućnicima, dijele hranu siromašnima i podupiru kulturne događaje. Ali gotovo svakodnevno na vijestima čuju izvještaje o nasilju i krvoproliću ukorijenjenom u religiji, ne samo među ne-kršćanima nego i među onima koji tvrde da su kršćani. Treba li nas iznenaditi ako sumnjaju da grupe upletene u takvo nasilje prakticiraju pravu religiju?

Mnogi koji su religiozno odgojeni mislili su da su sirotišta koja financiraju crkve izvanredna stvar. Međutim, posljednjih su godina bili zaprepašteni kad su svećenici u jednom mjestu za drugim bili optuživani zbog seksualne zloupotrebe djece koja su im bila povjerena na brigu. Ljudi su najprije mislili kako samo nekoliko svećenika snosi krivnju. Sada se neki od njih pitaju nije li u samom temelju crkve nešto pogrešno.

Nekoliko njih, poput Eugenie, bili su nekada duboko upleteni u svoju religiju. Kao omladinka u Argentini, bila je među onima koji su išli na hodočašće kako bi obožavali djevicu Itatí. Živjela je 14 godina u samostanu kao opatica. Zatim ga je napustila da bi postala pripadnica međunarodne religiozno-političke grupe koja je zastupala brze, radikalne promjene socijalnih i ekonomskih struktura revolucionarnim putem. Kao rezultat onoga što je vidjela i doživjela, izgubila je vjeru i pouzdanje u Boga. Nije zapravo tragala za religijom u koju je mogla vjerovati. Ono što je htjela bio je način kako donijeti pravdu onima koji su siromašni — da, i prijatelj kojem je mogla vjerovati.

Drugi promatraju ono što se dešava u crkvama i drže se na odstojanju. Jedan ateist, čije je gledište 1991. objavljeno u časopisu Sputnik, iskreno je rekao: “Ne vidim bitne razlike između poganskih obilježjâ i kršćanske mitologije.” Kao primjer, opisao je procesiju u kojoj je svećenik u zlatom izvezenoj haljini polako moskovskim ulicama nosio sarkofag s mumijom. Bilo je to tijelo “pravoslavnog kršćanskog sveca” koje su selili iz muzeja u crkvu, a to je podsjetilo pisca na svećenike i mumije u drevnom Egiptu. On se također prisjeća da su oni koji su sudjelovali u procesiji u Moskvi vjerovali u “kršćansko Trojstvo”, isto kao što su i Egipćani obožavali trijade bogova — Ozirisa, Izidu i Horusa.

Isti pisac je ukazao na kršćansko shvaćanje ljubavi — “Bog je ljubav” i “ljubi svog bližnjeg” — kao na nešto što nema paralele u poganskom Egiptu. Ali on je primijetio: “Bratska ljubav nije uspjela trijumfirati u svijetu, čak ni u dijelu koji sebe naziva kršćanskim svijetom.” A to je dopunio komentarima o lošem plodu neodustajanja crkve od uplitanja u državne afere. Ono što je vidio nije ga navelo na pomisao kako su crkve nazovikršćanstva ponudile ono što je tražio.

Nasuprot tome, drugi su pronašli zadovoljavajuće odgovore, ali ne u crkvama nazovikršćanstva.

Saznala je istinu o mrtvima

Magdalena, koja sada ima 37 godina, živi u Bugarskoj. Nakon što je njen svekar umro 1991, bila je jako očajna. Uvijek se iznova pitala: ‘Gdje idu mrtvi? Gdje je moj svekar?’ Otišla je u crkvu, te se molila pred ikonom u kući, ali nije dobila odgovor.

Tada je jednog dana nazvao susjed kako bi je pozvao u svoj dom. Jedan mladi čovjek, koji je proučavao s Jehovinim svjedocima, posjetio je susjeda. Pažljivo je slušala kada je govorio o Božjem Kraljevstvu i Njegovom naumu da učini Zemlju rajem gdje će ljudi moći zauvijek sretno živjeti. Na stolu je ležala knjiga I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji. Koristeći je, mladi je čovjek usmjerio njezinu pažnju na biblijski citat iz Propovjednika 9:5, u kojem se kaže: “A mrtvi ne znaju ništa.” Te je večeri još čitala. Saznala je da mrtvi nisu otišli u neki drugi život na nebu ili u paklu; nisu svjesni ničega, kao u čvrstom snu. Rado je prihvatila poziv da prisustvuje sastanku mjesne skupštine Jehovinih svjedoka. Nakon sastanka se složila s time da redovito proučava Bibliju. Promatrajući kako se na sastanku molitve upućuju Jehovi, počela je i ona moliti Jehovu za pomoć u svladavanju jedne duboko ukorijenjene slabosti. Kad je njena molitva uslišana, znala je da je pronašla pravu religiju.

Pronašli su život koji ima smisao

André je odrastao u čvrsto katoličkom domu u Belgiji i služio je kao pomoćnik mjesnog svećenika. Međutim, tokom vremena, vidio je stvari koje su uzdrmale njegovo poštovanje prema crkvi. Kao rezultat toga, bio je katolik samo po imenu.

Već je 15 godina igrao profesionalni nogomet. Kada je njegov tim jednom prilikom igrao na turniru u Italiji, bili su pozvani u audijenciju kod pape. Taj posjet nije bio nimalo duhovno izgrađujuć, a svjetovno bogatstvo koje je okruživalo papu uznemirilo je Andréa. Njegove su se sumnje u crkvu povećale. Imao je nesretan privatni život zbog dva propala braka. Svjetska ga je situacija frustrirala. Godine 1989. napisao je u svoj dnevnik: ‘Koji je smisao svih ovih glupih stvari koje se dešavaju oko nas?’ Nije pronašao odgovor u svojoj religiji.

Godine 1990, kada je André radio kao nogometni trener na Islandu, Iiris, misionarka Jehovinih svjedoka, došla je s njim u kontakt. Prihvatio je literaturu i pozvao misionarku da navrati. Ponovno je navratila sa svojim suprugom Kjellom. Kad su konačno uspjeli sjesti i razgovarati s Andréom, bilo je očigledno da je duboko zainteresiran za razumijevanje Biblije. I njegova žena Ásta bila je zainteresirana. Sredinom dana imao je tri slobodna sata između treninga, te su odlučili to vrijeme koristiti za biblijski studij. “Osjećam se mnogo svježijim kada proučavam Bibliju nego kad se samo odmaram”, rekao je. Postepeno je Biblija odgovarala na njihova pitanja. Njihova vjera u Jehovu i njegovo Kraljevstvo polako je rasla. Biblijska veličanstvena obećanja o miroljubivom novom svijetu, svijetu oslobođenom od “svih glupih stvari koje se dešavaju”, postala su za njih zbilja. I André i Ásta sada prenose svoju novootkrivenu vjeru drugima.

Magdalena, André i Ásta uvjereni su u to da su konačno pronašli pravu religiju. I Eugenia je, nakon što je pokušala političkim sredstvima riješiti svjetske probleme, konačno pronašla, među Jehovinim svjedocima, religiju koja joj se činila pravom. Ali što je ono što je doista odlučujuće u tome je li neka religija prava? Molimo, pogledaj naredni materijal.

[Slika na stranici 7]

Redovit biblijski studij s Jehovinim svjedocima pomaže preko pet milijuna ljudi u njihovom traganju za zadovoljavajućim odgovorima