Pronašao sam nešto bolje od zlata

ISPRIČAO CHARLES MYLTON

Otac je jednog dana rekao: “Pošaljimo Charliea u Ameriku, tamo novci rastu kao gljive poslije kiše. Mogao bi nešto zaraditi i poslati nam!”

LJUDI su zapravo mislili da su u Americi ulice popločene zlatom. Za njih je život tih dana u istočnoj Evropi bio do krajnjih granica težak. Moji su roditelji imali malu farmu i držali su nekoliko krava i nešto pilića. Nismo imali električnu struju niti vodovod. No nije ih niti nitko drugi u okolini imao.

Rodio sam se 1. siječnja 1893. u Hoszowczyku, prije gotovo 106 godina. Naše se selo nalazilo u Galiciji, pokrajini koja je tada bila sastavni dio austro-ugarskog imperija. Danas se Hoszowczyk nalazi u istočnoj Poljskoj, nedaleko od Slovačke i Ukrajine. Zime su tamo bile oštre, a snijeg dubok. Kad sam imao negdje oko sedam godina, pješačio bih oko pola kilometra do potoka i sa sjekirom bih rascijepio led da uzmem vodu. Nosio bih je kući, a majka bi je koristila za kuhanje i pranje. Rublje je prala u potoku, koristeći poveće komade leda umjesto rifljače.

U Hoszowczyku nisu postojale škole, no ja sam ipak naučio poljski, ruski, slovački i ukrajinski. Odgojeni smo kao pripadnici Grčke pravoslavne crkve, a ja sam služio kao ministrant. Ali čak i u tim mojim ranim godinama ljutili su me svećenici koji su govorili da petkom ne smijemo jesti meso, a sami su to činili.

Neki od naših prijatelja vratili su se nakon što su u Sjedinjenim Državama zaradili novac da obnove svoje kuće i da kupe strojeve za farmu. To je ponukalo oca da govori o tome kako me treba poslati u Ameriku s nekim susjedima, koji su planirali još jedanput tamo otputovati. Bilo je to 1907. kad sam imao 14 godina.

Izgubljen u Americi

Ubrzo sam bio na brodu i za dva smo tjedna prešli Atlantik. U to si vrijeme trebao imati 20 dolara, jer bi te inače vratili natrag u tvoju domovinu. Imao sam srebrnjak od 20 dolara i tako sam postao jedan od milijuna onih koji su prošli preko otoka Ellisa (New York), ulaznih vrata Amerike. Novci, naravno, nisu rasli kao gljive poslije kiše, a ulice nisu bile popločene zlatom. Ustvari, mnoge od njih nisu uopće bile popločene!

Ukrcali smo se na vlak za Johnstown (Pennsylvania). Čovjek s kojim sam putovao već je prije bio u tom mjestu i znao je jedan pansion gdje bih mogao odsjesti. Mislio sam pronaći svoju stariju sestru koja je živjela u Jeromeu (Pennsylvania), za koji sam kasnije saznao da je odande udaljen samo oko 25 kilometara. No, ja sam govorio “Jarom”, a ne “Džerom”, zato što se to tako izgovara na mom materinjem jeziku. Nitko nije čuo za “Jarom” i tako sam se našao u stranoj zemlji, a jedva da sam znao engleski i nisam imao baš puno novca.

Svako jutro provodio sam tražeći posao. Ured za zapošljavanje zaposlio bi samo dvoje ili troje iz velikog mnoštva koje je vani čekalo u redovima. Tako sam se svaki dan vraćao u pansion da bih učio engleski uz pomoć nekih priručnika za samostalno učenje. Nekad bih neočekivano pronašao posao, ali mjeseci su prolazili, a moj je novac gotovo nestao.

Ponovo sa svojom sestrom i bratom

Jednog dana prolazio sam pored hotelskog bara u blizini željezničke stanice. Hrana je uistinu dobro mirisala! Ako bi netko u tom baru kupio pivo, a velika čaša piva koštala je 5 centi, sendviči, hot dog i ostala hrana bili su besplatni. Iako sam bio maloljetan, konobar se sažalio na mene i prodao mi pivo.

Dok sam jeo, neki su ljudi ušli govoreći: “Brzo popijte piće! Dolazi vlak za Jerome.”

“Mislite Yarome?” upitao sam.

“Ne, Jerome”, odgovorili su ljudi. Tada sam otkrio gdje živi moja sestra. Ustvari, u baru sam upoznao čovjeka koji je živio u istoj ulici gdje i ona! Tako sam kupio kartu za vlak i konačno sam pronašao svoju sestru.

Moja sestra i njen suprug vodili su pansion za rudare i ja sam stanovao s njima. Pronašli su mi posao koji se sastojao u tome da pazim na pumpu koja je uklanjala vodu iz rudnika. Svaki put kad bi prestala raditi, trebao sam pozvati mehaničara. Taj se posao plaćao 15 centi na dan. Zatim sam radio na željeznici, u ciglani, pa čak i kao zastupnik osiguranja. Kasnije sam se preselio u Pittsburgh, gdje je živio moj brat Steve. Tamo smo radili u čeličani. Nikada nisam zaradio dovoljno novca da nešto pošaljem kući.

Obitelj i pogreb

Jednog dana dok sam išao na posao, primijetio sam jednu mladu kućnu pomoćnicu kako stoji ispred kuće u kojoj je radila. Pomislio sam u sebi: ‘Stvarno je lijepa.’ Tri tjedna kasnije, 1917, Helen i ja smo se vjenčali. Tokom sljedećih deset godina dobili smo šestero djece, od kojih je jedno umrlo još kao dojenče.

Godine 1918. zaposlio sam se u Pittsburgh Railwaysu kao vozač tramvaja. Pored spremišta za tramvaje nalazila se kavana gdje se mogla popiti kava. Dvojica Grka koja su bila vlasnici kavane nisu marila da li si nešto naručio ili nisi sve dok su ti mogla propovijedati iz Biblije. Ja bih rekao: “Želite li mi reći da cijeli svijet nije u pravu, a da ste jedino vas dvojica u pravu?”

“Pa, pogledaj u Bibliji!” rekli bi. No, u to vrijeme nisu me mogli uvjeriti.

Nažalost, 1928. moja se draga Helen razboljela. Da bi djeca bila bolje zbrinuta, odveo sam ih da žive s mojom sestrom i njenim suprugom u Jerome. Dotad su oni već bili kupili farmu. Često sam posjećivao djecu i svaki sam im mjesec pribavljao novac za hranu. Također sam im slao odjeću. Nažalost, Helenino se stanje pogoršalo i umrla je 27. kolovoza 1930.

Bio sam usamljen i očajan. Kada sam otišao svećeniku da bih organizirao pogreb, rekao mi je: “Ti više ne pripadaš ovoj crkvi. Nisi platio crkveni porez više od godinu dana.”

Objasnio sam mu da mi je žena bila dugo bolesna i da sam sav novac koji bih uspio uštedjeti davao svojoj djeci da bi ona mogla priložiti u crkvi u Jeromeu. Ipak, prije nego što se svećenik složio da održi pogreb, morao sam posuditi 50 dolara da bih platio porez koji sam dugovao. Svećenik je također tražio dodatnih 15 dolara da održi misu u kući Helenine starije sestre, gdje su se prijatelji i rodbina planirali okupiti kako bi Helen odali posljednju počast. Nisam mogao pribaviti 15 dolara, no svećenik se složio da će održati misu ako mu dam novac kad dobijem plaću.

Kad je došla plaća, morao sam taj novac potrošiti da djeci kupim cipele i odjeću za školu. I otprilike dva tjedna kasnije, svećenik je ušao u tramvaj koji sam vozio. “Još uvijek mi duguješ onih 15 dolara”, rekao je. Zatim mi je, nakon što je sišao na svojoj stanici, zaprijetio: “Otići ću kod tvog šefa i uzet ću novac od tvoje plaće.”

Na kraju tog radnog dana otišao sam svom šefu i ispričao mu što se dogodilo. Iako je doduše bio katolik, rekao je: “Ako taj svećenik dođe, čut će on mene!” To me natjeralo da pomislim: ‘Svećenici samo žele naš novac, a nikad nas ništa ne uče o Bibliji.’

Upoznavanje istine

Sljedeći put kad sam bio u kavani koju su držala dvojica Grka, razgovarali smo o mom iskustvu sa svećenikom. I kao rezultat toga, započeo sam proučavati s Istraživačima Biblije, kako su se tada nazivali Jehovini svjedoci. Ostao bih budan cijele noći čitajući Bibliju i biblijsku literaturu. Naučio sam da Helen ne pati u čistilištu, kako je rekao svećenik, nego da je u smrtnom snu (Job 14:13, 14; Ivan 11:11-14). Zaista sam pronašao nešto puno bolje od zlata — bila je to istina!

Nekoliko tjedana kasnije, na sastanku Istraživača Biblije kojem sam prvi put prisustvovao u Garden Theatreu, u Pittsburghu, podignuo sam ruku i rekao: “Večeras sam više naučio o Bibliji nego sve ove godine u crkvi.” Kasnije su pitali tko bi htio sljedećeg dana sudjelovati u djelu propovijedanja i ja sam ponovo dignuo ruku.

Zatim sam 4. listopada 1931. simbolizirao svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi. U međuvremenu sam mogao unajmiti kuću i dovesti djecu da ponovo sa mnom žive te sam uposlio jednu domaćicu da mi pomaže da se za njih brinem. Usprkos svojim obiteljskim odgovornostima, od siječnja 1932. pa do lipnja 1933. sudjelovao sam u jednom posebnom vidu službe koji se nazivao pomoćna služba, u kojoj sam svaki mjesec proveo 50 do 60 sati razgovarajući s drugima o Bibliji.

U to sam vrijeme počeo zapažati jednu lijepu mladu ženu, koja se na posao i s posla nekako uvijek vozila u mom tramvaju. Pogledi bi nam se sreli u mom retrovizoru. Tako smo se Mary i ja upoznali. Udvarali smo se jedno drugome i vjenčali se u kolovozu 1936.

Godine 1949, zahvaljujući svom dugom radnom stažu, mogao sam izabrati smjenu koja mi je omogućavala da služim kao pionir, kako se naziva osoba u punovremenoj službi. Moja najmlađa kćerka Jean započela je s pionirskom službom 1945, pa smo zajedno služili kao pioniri. Kasnije je Jean upoznala Sama Frienda, koji je služio u Betelu, svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York).a Vjenčali su se 1952. Ja sam nastavio s pionirskom službom u Pittsburghu i vodio sam mnogo biblijskih studija, jedno vrijeme čak s 14 različitih obitelji svaki tjedan. Godine 1958. prestao sam raditi kao vozač tramvaja zato što sam otišao u mirovinu. Nakon toga pionirsku sam službu lako obavljao budući da više nisam morao raditi osam sati dnevno na svjetovnom poslu.

Godine 1983. Mary se razboljela. Nastojao sam se za nju brinuti isto kao što se i ona tako dobro brinula za mene skoro 50 godina. Međutim, preminula je 14. rujna 1986.

Pronašao sam svoje rodno mjesto

Godine 1989. Jean i Sam poveli su me sa sobom na kongrese u Poljsku. Također smo posjetili područje gdje sam odrastao. Kad su Rusi preuzeli taj dio svijeta, promijenili su imena gradova i protjerali su ljude u druge zemlje. Jedan od moje braće bio je protjeran u Istambul, a sestra u Rusiju. Osim toga, ime mog sela bilo je nepoznato onima koje smo pitali.

A onda sam primijetio da mi neke planine u daljini izgledaju poznato. Kako smo se približavali, još neki upečatljivi prizori postali su mi prepoznatljivi — brežuljak, mjesto gdje se račva cesta, crkva, most preko rijeke. Odjednom, na naše iznenađenje, ugledali smo natpis na kome je pisalo “Hoszowczyk”! Kratko prije toga, komunisti su izgubili vlast i sela su ponovo dobila svoja prvotna imena.

Naše kuće više nije bilo, ali postojala je peć koja se koristila za kuhanje izvan kuće i bila je djelomično ukopana u zemlju. Zatim sam pokazao na veliko drvo i rekao: “Pogledajte ovo drvo. Zasadio sam ga prije odlaska u Ameriku. Pogledajte kako je naraslo veliko!” Nakon toga posjetili smo groblje, tražeći imena naših članova obitelji, ali nismo pronašli niti jedno.

Stavljati istinu na prvo mjesto

Kad je 1993. umro Jeanin muž, upitala me da li bih htio da napusti Betel i da se brine za mene. Rekao sam joj da bi to bila najgora stvar koju bi mogla učiniti, a i danas isto tako mislim. Do 102. godine svog života živio sam sam, a onda sam se morao preseliti u starački dom. Još uvijek sam starješina u skupštini Bellevue u Pittsburghu i braća dolaze nedjeljom i vode me na sastanke u Dvoranu Kraljevstva. Iako je moja aktivnost u djelu propovijedanja prilično ograničena, moje ime se i dalje nalazi na popisu onemoćalih pionira.

Tokom godina radovao sam se posebnim školama za osposobljavanje nadglednikâ koje je organiziralo Društvo Watch Tower. U prosincu prošle godine djelomično sam pohađao Školu službe za Kraljevstvo za skupštinske starješine. I 11. travnja ove godine Jean me odvela na Spomen-svečanost obilježavanja Kristove smrti, svečanost na kojoj sam s cijenjenjem sudjelovao svake godine još od 1931.

Neki od onih s kojima sam proučavao Bibliju sada služe kao starješine, drugi su misionari u Južnoj Americi, a neki su djedovi i bake koji služe Bogu zajedno sa svojom djecom. Troje moje djece — Mary Jane, John i Jean — kao i mnoga njihova djeca i unuci vjerno služe Jehovi Bogu. Molim se da bi jednoga dana moja druga kćerka i ostali unuci i praunuci to isto činili.

Sada u dobi od 105 godina još uvijek svakoga ohrabrujem da proučava Bibliju i da s drugima razgovara o tome što je naučio. Da, uvjeren sam da ako ostaneš blizu Jehove, nikada nećeš biti razočaran. Tada se i ti možeš radovati nečem boljem od zlata koje propada — istini koja nam omogućuje da imamo dragocjen odnos s našim Davateljem života, Jehovom Bogom.

[Bilješke]

[Slika na stranici 25]

Kada sam vozio tramvaj

[Slika na stranici 26]

U staračkom domu gdje danas živim

[Slika na stranici 27]

Prometni znak koji smo pronašli 1989.