Držim svoje obećanje da ću služiti Bogu

ISPRIČAO FRANZ GUDLIKIES

Samo su četiri, od preko stotinu vojnika iz moje jedinice, ostala na životu. Suočen sa smrću, pao sam na koljena i obećao Bogu: ‘Ako preživim ovaj rat, uvijek ću ti služiti.’

To sam obećao prije 54 godine, u travnju 1945, kad sam bio vojnik njemačke vojske. Bilo je to pred sam kraj drugog svjetskog rata i sovjetska je armija u jednoj snažnoj ofenzivi napredovala prema Berlinu. Naši su položaji bili nedaleko od gradića Seelowa na rijeci Odri, koji je udaljen od Berlina nepunih 65 kilometara. Tamo smo danonoćno bili izloženi teškoj artiljerijskoj vatri i moja je jedinica bila desetkovana.

Tada sam prvi put u životu izgubio kontrolu nad svojim osjećajima i u suzama se pomolio Bogu. Sjetio sam se jednog biblijskog retka koji je često citirala moja bogobojazna majka: “Prizovi me u nevolji svojoj, izbaviću te, i ti me proslavi” (Psalam 50:15). Tamo u rovu, strahujući za svoj život, dao sam prije spomenuto obećanje Bogu. Kako sam ga uspio održati? I kako sam uopće postao njemački vojnik?

Odrastanje u Litvi

Godine 1918, za vrijeme prvog svjetskog rata, Litva je proglasila nezavisnost i uspostavila demokratsku vlast. Ja sam se rodio 1925. u oblasti Memel (Klaipėda), u blizini Baltičkog mora. Ta je oblast ušla u sastav Litve samo godinu dana prije mog rođenja.

Mojih pet sestara i ja imali smo sretno djetinjstvo. Otac nam je bio poput bliskog prijatelja, sve što je radio, radio je s nama djecom. Naši su roditelji bili članovi Evangeličke crkve, ali nisu odlazili na bogoslužje jer je majku ljutila svećenikova licemjernost. No voljela je Boga i njegovu Riječ, Bibliju, koju je gorljivo čitala.

Godine 1939. Njemačka je pripojila dio Litve u kojem smo mi živjeli. Zatim sam, početkom 1943, bio pozvan u njemačku vojsku. U jednoj sam bici bio ranjen, no nakon što sam se oporavio od zadobivenih rana, vratio sam se na istočni front. U međuvremenu se ratna sreća promijenila i Nijemci su se povlačili pred sovjetskom armijom. Tada sam jedva izbjegao smrt, kao što sam ispričao u uvodu.

Držanje obećanja

Za vrijeme rata moji su se roditelji preselili u gradić Oschatz (Njemačka), jugoistočno od Leipziga. U tom poslijeratnom periodu bilo ih je teško pronaći. No kako smo samo bili sretni kad smo se ponovo našli na okupu! Nedugo nakon toga, u travnju 1947, otišao sam s majkom na javno predavanje koje je držao Max Schubert, Jehovin svjedok. Majka je vjerovala da je pronašla pravu religiju, a nakon što sam bio prisutan na nekoliko sastanaka i ja sam počeo dijeliti njeno uvjerenje.

Nedugo nakon toga majka je pala s ljestava i zadobila povrede od kojih je umrla nekoliko mjeseci kasnije. U bolnici, prije svoje smrti, divno me ohrabrila: “Često sam se molila da barem jedno moje dijete pronađe put k Bogu. Sad vidim da su moje molitve uslišane i mogu mirno umrijeti.” Kako nestrpljivo iščekujem vrijeme kad će se majka probuditi iz smrti i saznati da su njene molitve bile uslišane! (Ivan 5:28).

Dana 8. kolovoza 1947, samo četiri mjeseca nakon što sam čuo govor brata Schuberta, krstio sam se na kongresu u Leipzigu, simbolizirajući time svoje predanje Jehovi Bogu. Napokon sam počeo poduzimati korake kako bih ispunio svoje obećanje Bogu. Ubrzo sam postao pionir, kako se nazivaju punovremeni propovjednici Jehovinih svjedoka. U to je vrijeme skoro 400 pionira živjelo na području koje je kasnije postalo Njemačka Demokratska Republika, ili Istočna Njemačka.

Prvi ispiti vjere

Jedan susjed u Oschatzu pokušao me zainteresirati za marksizam tako što mi je ponudio školovanje na sveučilištu uz državnu stipendiju ako se učlanim u Jedinstvenu socijalističku partiju Njemačke (SED). Tu sam ponudu odbio baš kao što je i Isus odbio Sotoninu ponudu (Matej 4:8-10).

Jednog dana u travnju 1949. dva su policajca došla na moje radno mjesto i zatražila da pođem s njima. Odveli su me u ured sovjetske obavještajne službe, gdje sam bio optužen da radim za kapitaliste sa Zapada. Rekli su mi da mogu dokazati svoju nevinost tako da nastavim vršiti svoju službu od kuće do kuće, ali da im prijavljujem svakoga tko bude govorio loše o Sovjetskom Savezu ili SED-u ili svakoga tko bude došao na sastanke Jehovinih svjedoka. Kad sam odbio surađivati, zatvorili su me u ćeliju. Kasnije sam bio izveden pred sud koji je izgledao kao vojni sud. Moja kazna: 15 godina prisilnog rada u Sibiru!

Ostao sam miran i to je na službenike ostavilo snažan dojam. Zatim su mi rekli da je moja presuda pravomoćna, no da će biti dovoljno da im se javljam jednom tjedno sve dok ne budem spreman surađivati s njima. Budući da sam želio dobiti savjet od zrelijih Svjedoka, otputovao sam u Magdeburg, gdje se tada nalazila podružnica Društva Watch Tower. Nije bilo jednostavno otputovati tamo jer sam bio pod prismotrom. Ernst Wauer, koji je služio u Pravnom odjelu u Magdeburgu, rekao mi je: “Bori se i pobijedit ćeš. Napravi kompromis i bit ćeš poražen. To smo naučili u koncentracionim logorima.”a Taj mi je savjet pomogao da održim svoje obećanje da ću služiti Bogu.

Zabrana i ponovno hapšenje

U srpnju 1950. bio sam preporučen da služim kao putujući nadglednik. Međutim, policija je 30. kolovoza izvršila raciju na našem posjedu u Magdeburgu, a naše djelo propovijedanja bilo je zabranjeno. Tako je moje zaduženje bilo promijenjeno. Paul Hirschberger i ja trebali smo posjećivati otprilike 50 skupština, tako što bismo u svakoj od njih proveli dva do tri dana, pomažući braći da se organiziraju kako bi svoju službu nastavili izvršavati pod zabranom. U mjesecima koji su slijedili šest sam puta izbjegao hapšenje!

U jednu se skupštinu uvukao netko tko nas je potkazivao Stasii, Službi državne sigurnosti. Tako su u srpnju 1951. Paula i mene na ulici uhapsila petorica ljudi koji su uperili u nas pištolje. Razmišljajući o prošlom vremenu, uvidjeli smo da se nismo u punoj mjeri oslanjali na Jehovinu organizaciju. Naša su nas starija braća savjetovala da nikad ne putujemo zajedno. Samouvjerenost nas je dovela do gubitka slobode! Da stvar bude gora, prethodno nismo razgovarali o tome što ćemo reći ako nas uhapse.

Sam u svojoj ćeliji, plačući sam molio Jehovu za pomoć da ne bih izdao svoju braću ili učinio kompromis u pogledu svoje vjere. Nakon što sam zaspao, odjednom me probudio glas mog prijatelja Paula. Točno iznad moje ćelije nalazila se soba u kojoj su ga ispitivali službenici Stasie. Budući da je noć bila sparna, balkonska su vrata bila otvorena i ja sam, iako nerazgovjetno, mogao sve čuti. Kasnije, kad su mene ispitivali, jednako sam odgovorio na njihova pitanja, što je policajce iznenadilo. Najdraži biblijski redak moje majke, “Prizovi me u nevolji svojoj, izbaviću te”, stalno mi se vraćao u misli i hrabrio me u velikoj mjeri (Psalam 50:15).

Nakon što smo bili ispitani, Paul i ja smo u očekivanju suđenja proveli pet mjeseci u Stasinom zatvoru u Halleu, a kasnije u Magdeburgu. Dok smo bili u Magdeburgu, uspio bih s vremena na vrijeme baciti pogled na objekte naše, tada zatvorene podružnice. Da sam barem mogao raditi tamo, a ne biti tu u zatvoru! U veljači 1952. bila nam je izrečena presuda: “10 godina zatvora i oduzimanje građanskih prava na 20 godina.”

Održavanje vjere u zatvoru

Jehovini svjedoci koji su bili osuđeni na najmanje deset godina zatvora, jedno su vrijeme nosili posebne oznake na odjeći. Na jednoj nogavici i na jednom rukavu naše zatvoreničke odjeće bila je prišivena crvena traka. Ujedno je s vanjske strane vrata naše ćelije bio pričvršćen mali, okrugli komad crvenog kartona, kako bi stražare upozorio da smo opasni kriminalci.

Vlasti su nas zapravo smatrale najgorim kriminalcima. Nismo smjeli imati Bibliju jer, kako je to jedan stražar objasnio: “Jehovin svjedok s Biblijom u ruci je poput kriminalca s pištoljem u ruci.” Da bismo prikupili neke dijelove Biblije, čitali smo djela ruskog pisca Lava Tolstoja, koji je često u svojim knjigama citirao biblijske retke. Te smo biblijske retke učili napamet.

Prije mog hapšenja 1951, zaručio sam se s Elsom Riemer. Ona me je posjećivala u zatvoru kad god joj je to bilo moguće, a jednom mjesečno slala mi je paket s hranom. U te bi pakete sakrila i duhovnu hranu. Jednom je u neke kobasice ugurala članke iz Kule stražare. Čuvari su često znali prerezati kobasice kako bi provjerili je li u njima nešto sakriveno, no taj je put paket stigao pred sam kraj radnog vremena i nitko ga nije pregledao.

U to smo vrijeme Karl Heinz Kleber i ja bili u jednoj maloj ćeliji s još tri zatvorenika koji nisu bili Svjedoci. Kako ćemo čitati Kulu stražaru, a da to nitko ne primijeti? Pa, pretvarali smo se da čitamo knjigu, a u nju smo sakrili članke iz Kule stražare. Također smo tu dragocjenu duhovnu hranu proslijedili ostalim Svjedocima koji su se nalazili u zatvoru.

U zatvoru smo također koristili razne prilike da bismo drugima govorili o Božjem Kraljevstvu. Bio sam oduševljen kad sam vidio da je, kao rezultat toga, jedan zatvorenik postao vjernik (Matej 24:14).

Povratak u punovremenu službu

Dana 1. travnja 1957, nakon skoro šest godina provedenih iza rešetaka, bio sam oslobođen. Za nepuna dva tjedna vjenčao sam se s Elsom. Kad je Stasi saznala da sam oslobođen, tražila je nekakav izgovor da budem vraćen u zatvor. Da bismo izbjegli tu mogućnost, Elsa i ja prešli smo granicu i otišli živjeti u Zapadni Berlin.

Kad smo stigli u Zapadni Berlin, Društvo je htjelo znati kakvi su naši planovi. Objasnili smo da će jedan supružnik biti pionir, a onaj drugi će se zaposliti.

“Bi li vam se sviđalo da oboje postanete pioniri?” pitali su nas.

“Ako je to moguće”, odgovorili smo, “počet ćemo odmah.”

Tako smo svaki mjesec dobivali jednu malu svotu novca za izdržavanje, a 1958. počeli smo služiti kao specijalni pioniri. Kakvu li smo radost doživjeli promatrajući kako pojedinci s kojima smo proučavali Bibliju mijenjaju svoj život da bi postali Jehovine sluge! Sljedećih deset godina koje smo proveli u specijalnoj pionirskoj službi poučile su nas da blisko surađujemo kao muž i žena. Elsa je uvijek bila uz mene, čak i kad sam popravljao automobil. Također smo zajedno čitali, proučavali i molili se.

Godine 1969. bili smo dodijeljeni u putujuću službu, u kojoj smo svaki tjedan posjećivali neku drugu skupštinu, kako bismo se brinuli o potrebama njenih članova. Josef Barth, iskusni putujući sluga, dao mi je ovaj savjet: “Ako želiš biti uspješan u svom zadatku, prema braći se ponašaj bratski.” Nastojao sam primjenjivati taj savjet. Zbog toga smo imali veoma srdačne i skladne odnose s ostalim Svjedocima, što je olakšalo davanje savjeta kad je to bilo potrebno.

Godine 1972. Elsi je bio dijagnosticiran rak te je operirana. Kasnije je oboljela i od reume. Iako su je stalno mučili bolovi, ipak je svakog tjedna zajedno sa mnom služila skupštinama i surađivala sa sestrama u službi propovijedanja koliko god je to mogla.

Prilagođavanje potrebama

Od 1984. roditeljima moje žene bila je potrebna stalna njega, pa smo napustili putujuću službu kako bismo se brinuli za njih sve dok nisu umrli četiri godine kasnije (1. Timoteju 5:8). Zatim je 1989. Elsa teško oboljela. Srećom, donekle se oporavila, no sada ja moram obavljati sve kućanske poslove. Još uvijek učim kako se ophoditi s nekim tko trpi stalne bolove. Ipak smo, usprkos stresu i napetosti, zadržali svoju ljubav prema duhovnim stvarima.

Zahvalni smo što se i dan-danas nalazimo na popisu pionira. Međutim, shvatili smo da nije važno koji položaj zauzimamo ili koliko možemo učiniti, nego je važno da ostanemo vjerni. Želimo služiti našem Bogu, Jehovi, i to ne samo nekoliko godina nego cijelu vječnost. Sve što smo proživjeli predstavlja izvanrednu školu za budućnost. A Jehova nam daje snagu da ga hvalimo čak i pod okolnostima koje nam predstavljaju najveće iskušenje (Filipljanima 4:13).

[Bilješka]

[Slika na stranici 23]

Ovdje sam bio zatvoren u Magdeburgu

[Zahvala]

Gedenkstätte Moritzplatz Magdeburg für die Opfer politischer Gewalt; Foto: Fredi Fröschki, Magdeburg

[Slika na stranici 23]

Kad smo se vjenčali, 1957.

[Slika na stranici 23]

S Elsom danas