Može li poganski blagdan postati kršćanski?

U ITALIJI je 2004. vrijeme božićnih blagdana bilo obilježeno žustrom raspravom. Neki prosvjetni radnici podržali su ideju da se u školama što manje govori o Božiću i božićnim običajima ili da se ta tema uopće ne spominje. Taj su prijedlog prihvatili zato što u školama ima sve više učenika koji nisu ni katolici ni protestanti. No ostali stručnjaci iz prosvjete i nekih drugih djelatnosti zastupali su mišljenje da tradiciju treba poštivati i u potpunosti sačuvati.

No odakle zapravo potječu mnogi božićni običaji? Dok se spomenuta rasprava sve više zahuktavala, vatikanski list L’Osservatore Romano iznio je neka zanimljiva zapažanja.

Govoreći o datumu proslave Božića, taj je katolički list napisao: “S povijesnog gledišta, pravi datum Isusova rođenja ne može se sa sigurnošću odrediti ni na temelju rimske povijesti, ni onovremenog popisa stanovništva u Carstvu, ni istraživanja provedenih u kasnijim stoljećima. (...) Kao što je dobro poznato, datum 25. prosinca izabrala je Rimska crkva u četvrtom stoljeću. U poganskom Rimu taj je dan bio posvećen bogu Sunca. (...) Premda je Konstantinovim ediktom kršćanstvo postalo priznata religija u Rimskom Carstvu, mit o bogu Sunca još uvijek je bio popularan, i to naročito među vojnicima. Svetkovine koje su se održavale 25. prosinca potjecale su od običaja i vjerovanja koji su bili omiljeni među narodom. Zbog toga je Rimska crkva došla na ideju da tom danu prida kršćansko značenje tako da boga Sunca zamijeni pravim Suncem Pravednosti, Isusom Kristom, te je donijela odluku da se na taj dan slavi njegovo rođenje.”

Kako je nastao običaj kićenja božićnog drvca, koji je danas sastavni dio katoličke tradicije?

U članku iz spomenutog katoličkog lista pisalo je da su u davnoj prošlosti ljudi vjerovali kako mnoge vrste zimzelenog raslinja, kao što su “božikovina, veprina, lovor i grane bora ili jele, imaju čudotvornu moć ili ljekovita svojstva pomoću kojih mogu spriječiti bolesti”. U članku je nadalje bilo rečeno: “Na Badnjak, 24. prosinca, u znak sjećanja na Adama i Evu pričala se popularna Priča o drvetu u zemaljskom raju. (...) Na postolje je trebalo biti postavljeno drvo jabuke, no budući da ono nije bilo prikladno za zimsko razdoblje, postavljala se jela, a na njene su se grane vješale jabuke ili, kao simbol budućeg Otkupljenja, hostije načinjene od usitnjenih keksa, koje su bile oblikovane pomoću posebnih kalupa i simbolizirale su Isusovu euharistijsku prisutnost, te slatkiši i darovi za djecu.” Kako se običaj razvijao u kasnijim vremenima?

Nakon što je spomenuo da je običaj kićenja božićnog drvca nastao u Njemačkoj u 16. stoljeću, L’Osservatore Romano je dodao: “Italija je jedna od zemalja koje su najkasnije prihvatile božićno drvce, i to djelomično zato što se među ljudima pričalo kako je kićenje božićnog drvca protestantski običaj i da stoga drvce treba zamijeniti božićnim jaslicama.” Papa Pavao VI “uveo je običaj da se na Trgu Svetog Petra [u Rimu] uz božićne jaslice postavlja veliko božićno drvo”.

Smatrate li ispravnim da običaje i simbole koji potječu iz drevnih poganskih religija vjerski vođa prikazuje kao kršćanske? Biblija jasno kaže kakav stav o tome imaju pravi kršćani. Ona upozorava: “Što je zajedničko pravednosti i bezakonju? Ili kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom?” (2. Korinćanima 6:14-17).